Šabotić: Slabo se poznaje bh. kulturno nasljeđe, Sarajevo bilo sefardski centar

Vijesti 24. feb 202313:54 0 komentara
N1

U Jevrejskoj opštini u Sarajevu sinoć je održana tribina „Ili jezički geto ili jezička asimilacija – o književnosti jevrejske majine u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata“.

Organizator događaja je Jevrejsko kulturno-prosvjetno i humanitarno društvo La Benevolencija, a govorili su Haris Imamović i Damir Šabotić.

Urednik književnog časopisa Sic Imamović, koji je govorio u svojstvu moderatora, kazao da je cilj tribine skrenuti pažnju javnosti na ovu temu – bh. jevrejske književnosti, ali i na istraživače poput Damira Šabotića, koji je doktorand na Karl-Franzens Univerzitetu u Grazu, gdje je prijavio tezu koja govori o sefardskoj književnosti u BiH između dva svjetska rata.

„Naš cilj je istovremeno i poslati poruku javnosti da je ova tema predmet ozbiljnog istraživanja, da se o njoj razgovara, da je tema živa i da pokušamo zainteresirati jedan širi krug čitalaca i možda novih istraživača. Cilj je da skrenemo pažnju na to što već radi Damir Šabotić“, kazao je Imamović.

Kazao je da se u bh. političkoj kulturnoj javnost često naglašava multietnički karakter BiH i Sarajeva, ali da se zapravo slabo poznaje kulturno naslijeđe BiH, između ostalog bh. jevrejsko kulturno naslijeđe.

Govoreći o međuratnom periodu, Šabotić je kazao da je to doba sveukupnog kulturnog i nacionalnog preporoda bosanskih Jevreja, prevashodno Sefarda koji su taj kulturni uzlet i nazivali „renacimiento“ što na španskom znači preporod.

„Nakon Prvog svjetskog rata Jevreji se snažnije integrišu u društvene i kulturne tokove u novoj političkoj stvarnosti Kraljevine SHS, odnosno Kraljevini Jugoslaviji. Tada djeluje već druga generacija jevrejskih intelektualaca s diplomama evropskih univerziteta tako što nastavlja ono što su uradili njeni prethodnici koji su još uvijek aktivni u društvenom i kulturnom životu zajednice. To je vrijeme kada se internacionalizira i pitanje potomaka Jevreja prognanih iz Španije (dvadesetih se aktualizira pitanje repatrijacije Sefarda) i kada koncept filosefardizma dobija na značaju prije svega u španskom kulturnom prostoru i postaje platforma za neoimperijalne ciljeve Španije”, kazao je Šabotić.

Šabotić je kazao da posebno mjesto u ovom procesu kulturnog preporoda zauzima pokretanje jevrejskih časopisa u Sarajevu jer oni će usmjeravati dalje kulturno djelovanje.

„Treba napomenut da je Sarajevo sefardski centar u Kraljevini – od ukupno 12.000 Jevreja koliko ih je bilo u Bosni, preko 10.000 živjelo je tada u Sarajevu“, dodao je.

Govorio je o borbama proponenata različitih koncepata, od onih koji su zagovarali univerzalni identitet utemeljen na osjećaju pripadnosti hebrejskom jeziku i ideji obnove jevrejske države, preko onih koji su zagovarali očuvanje judeo-španskog kao govornog jezika bh. Sefarda, pa do onih poput Isaka Samokovlije koji su zagovarali prihvatanje tadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika kao književnog jezika.

Iako je književni kritičar Jovan Palavestra 1928. istaknuo da je Samokolvija „prvi i jedini jevrejski pripovjedač iz Bosne“, Šabotić skreće pažnju na čitav korpus književnosti bh. Sefarda pisane na judeo-španskom jeziku.

Šabotić je spomenuo čitav niz pisaca koji su pisali na judeo-španskom u navedenom periodu: Avram Romano Buki, Moise Moafi Finci, Miko Altarac, Benjamin Pinto, L. P. Bohoreta i dr.

„Tu su i oni koji su se potpisivali pseudonimima, kao što su Jakoviko, Josefiko, M. M. P., Sefardi, Uno di la Bilava, Cadik, Jehudi, Jafi, Jehi… Oni će ostati u getu svog jezika koji se ispostavio nerazorivim i nakon gotovo sto godina kasnije“, kazao je.

„I Abraham Aron Kapon piše drame na čistom španskom, Šabetaj Đaen također, na judeo-španskom. Doduše, njih dvojica su bili vjerski službenici pa su i teme njihovih drama bile neauktuelne, na šta je duhovito aludirao Benjamin Pinto, i sam autor nekoliko kratkih priča ma judeo-španskom, kada je primijetio da vjerski službenici, ako ne pričaju o onom svijetu, pričaju o prošlosti (njihove glavne teme vezane su za biblijske motive i daleku jevrejsku prošlost)“, kazao je Šabotić.

Imamović je istaknuo da su sefardski pisci, odnosno pisci na judeo-španskom, bosanskohercegovački pisci koji se na bh. tlu prirodno osjećaju kao svoji na svome, ali istovremeno najveći dio njih osjeća snažnu povezanost sa Španijom, kao domovinom njihovih predaka.

„Odnos sefardskih pisaca prema Španiji je ambivalentan. On se kreće od romantičarskih predstava o idealnoj prošlosti u Španiji gdje su sefardi činili izuzetno važan dio društva, sve do potpunog negiranja ikakve ljubavi prema Španiji. To se vidi i kod Laure Papo Bohorete, koja, kada se 20-ih godina pokrenulo pitanje repatrijacije, kaže na jednom mjestu: ‘Šta hoće ti Španci od nas? Mi jesmo grana romanskog naroda, ali grana koja je pustila korijenje na jednom drugom tlu'“, kazao je Šabotić.

Šabotić je govorio o misiji izaslanika španske vlade Ernesta Jimeneza Caballera 1929. u Sarajevu.

„Tada se, 20-ih godina, stvara jedna atmosfera filosefardizma, koji je jako popularan u Španiji. Na osnovu njega, španska vlada gradi koncept neohispanizma, odnosno neokolonijalnih aspiracija prema prostorima gdje žive Sefardi. 1898. godine, Španija gubi kolonije u Južnoj Americi, i sada zbog prestiža i sukoba na tom polju sa Francuskom oni žele širiti utjecaj na Levant, Afriku, Balkan, gdje god ima sefarda. To je zapravo jedna cinična politika. Neki Sefardi su vjerovali da Španija želi objeručke da ih prihvati, a ona je učinila sve da napravi administrativne barijere da se to ne dogodi. Odnos Španije prema Sefardima nije bio ni maćehinski ni majčinski, nego je bio, rekao bih, poslovan“, kazao je Šabotić.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi koji će ostaviti komentar!