Ne više od 15 mještana živi danas u planinarskom selu Lukomir, i to u ljetnim danima. Već sa prvim snijegom, napuštaju selo i prelaze u niže krajeve. Od tog broja pola su pastiri koji čuvaju ovce. Na pašnjacima oko Lukomira pase i do 4.000 ovaca, koje se noću čuvaju u kamenim ogradama omeđenim torovima. Kako za N1 pričaju seljani, teško je danas pronaći pastira. Neće da rade ni za ogromne pare. Nude im smještaj, hranu, ali i duhan, no teretli posao se odbija.

“Ovo što vidite: to su ljudi koji žive u Lukomiru, čuvaju za kurbana”, kaže nam u razgovoru vlasnik jednog ugostiteljskog objekta dok jedemo kljukušu prekrivenu maslom i kajmakom.

Ručno predenje vune

Hrana je ovdje apsolutno sva domaća, a povrće ubrano tek iz bašte. Za veliku tepsiju sirnice, zeljanice i krompiruše izdvojit ćete 20 KM, a za burek 30 KM. Teletina ispod sača košta 12 KM, piletina 8 KM, a ukusne čorbice 5 KM. Sobu u “guest house” za jedno noćenje za dvije osobe ćete platiti 50 KM, a ljubazni domaćini će vas uvijek počastiti turskom kafom i kolačem za dobro jutro.

U ovom selu mještani preživljavaju uglavnom od stočarstva i zemljoradnje. Žene predu vunu i pletu priglavke, autentične za ovo planinsko područje. Zavisno od debljine i šare, priglavake koštaju od 10 do 50 KM. Svako će vas pozvati u svoje dvorište da prozborite koju.

Fata Masleša čitav život prede vunu. Zatičemo je dok predivo premotava u klupko da bi mogla vršiti daljnu obradu. Kada se pređa premota u klupko, to je tek prva faza u postupku prela vune. Nakon toga slijedi druga faza koja se naziva pripredanje. Objašnjava nam to dok vadi svoju staru fotografiju uokvirenu u zlatni okvir, pitajući nas – možemo li prepoznati koja je ona od tri žene u narodnoj nošnji.

“Lijepo je selo. Nema ga ovakvog, možda samo još negdje u Crnoj Gori. Samo ljudi ga kvare. Nemojte ga kvariti, neka ostane kao što jeste”, poručuje Fata.

Gospođa Saima Čomor, kod koje smo bili na konaku, kaže nam da turisti dolaze u Lukomir iz cijele BiH i inostranstva.

“Jedne godine je došla cura iz Italije. Biciklom. Bilo je to prelijepo. Navečer nam je svirala na gitari”, kaže nam Saima.

Na UNESCO-voj listi

Sa vidikovaca iznad sela pogled se pruža na vijenac planine Visočice, koja se obrušava u 800 metara dubok kanjon rijeke Rakitnice, najdublji u Evropi nakon kanjona Tare.

Tu susrećemo strastvenog planinara Kenana. I on je došao biciklom. Put je počeo iz sarajevskog naselja Dobrinja do Lukomira. Kaže, za taj pohod trebalo mu je sedam sati. Obišao je on, priča nam, od grčkog Olimpa do mnogih vrhova u Švajcarskoj, ali Lukomir je za njega jedinstven. Svrati tu najmanje dva–tri puta godišnje.

Inače, u ovom selu se praktikuju običaji nomadskih plemena i živi tradicionalnim načinom života Dinarskih gorštaka. Selo posjeduje svu potrebnu infrastrukturu (struja, voda, pristupna cesta, telefon, kanalizacija), a u selu se nalazi i džamija izgrađena 1969. godine koja je obnovljena 2014. godine. Lukomir se nalazi na južnim obroncima Bjelašnice na 1.495 metara nadmorske visine, što ga čini najvišim naseljenim mjestom BiH i jedinim preko 1.300 m. Na osnovu stećaka koji se nalaze u selu i koji potiču iz 14. i 15. stoljeća, vjeruje se da je selo bilo naseljeno i prije više stotina godina.

Selo pripada Općini Konjic, a do njega se može doći iz dva pravca – iz Konjica i Sarajeva. Od Konjica je udaljen oko 30 kilometara, dok je od Sarajeva Lukomir udaljen 45 km. Iz sela Umoljani, pješači se dva i po sata planinarskim stazama. Moguće je doći i automobilom, po mogućnosti džipom ili quadovima, jer dio puta je i vijugava makadamska cesta. Lukomir je i mjesto koje je UNESCO stavio na listu svjetskih baština.

N1

N1

N1

N1

N1

N1

N1

N1

N1

N1

N1

N1