Satnica radnika sa najnižom platom u Bosni i Hercegovini kreće se blizu 3 marke. U vremenu recesije, posebno pandemije neka zanimanja posebno su rizična, ali ne i plaćena. Dodatno su izloženi i potplaćeni pomoćni radnici, čistači, portiri... To će se mijenjati, obećao je na primjeru Banjaluke Draško Stanivuković. Ali, šta u sistemu može jedan gradonačelnik?

Njihov državni posao i nije baš bajkovit. Nije ni plaćen. Uprkos tome, one vrijedno rade. Emocije, zagrljaji, osmijesi… Zahvalne su ove radnice Gradske uprave Banjaluka zato što je neko, posebno gradonačelnik, obratio pažnju na njih. Pitao ih kako žive, kako im pomoći.

“To je za nas bio doživljaj. Ja mogu i sada zaplakati. Za mojih 29 godina, prošlo je dosta gradonačelnika, ni jedan se nije udostojio da radnike, nas obične, obiđe, da nas pita kako smo. Mene kad službenik pita: ‘Jeste se umorili’, kao da me je nagradio nečim. A to što je gradonačelnik vidio da smo mi najvredniji ovdje, da smo sa najnižim ličnim dohotkom i to što zna cijeniti, obećao je, nadam se da će svoje obećanje izvršiti”, priča Zlatka Adžić, higijeničarka.

Silazak gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića među narod neki ocjenjuju populizmom. Ne mare za te konotacije žene koje u doba korone nose dupli teret – i metle i krpe. Rade svoj posao revnosno, iako im je satnica blizu 3 marke.

“Ne može se preživjeti sa tim, ovo je stvarno minimalac. Moje kolegice su i majke, školuju djecu na fakultetima, sa svim režijama, troškovima, komunalijama, ovo je preživljavanje”, ističe Jovana Savić, higijeničarka GU Banjaluka.

Iako je povećanje minimalca van nadležnosti gradonačelnika, stimulacije nisu.

“Ja vjerujem”, dodaje Savić.

Ima i nevjernih. Sindikati pozivaju na povećanje minimalca kroz socijalni dijalog sa Vladom.

“Nama je kao sindikatu uvijek intencija da se povećaju plate, posebno onima sa najnižim platama. Sigurno da političari ne mogu povećat sami plate bez sindikata, jer se plate uređuju kroz posebni kolektivni ugovor. Mi ćemo nastojati da kroz pregovore sa Vladom povećamo koeficijente za najniže plate, jer se sa njima naprosto danas teško živi”, navodi Božo Marić, Sindikat uprave RS.

Nije ovo Sizifov posao, vjeruje prvi čovjek Banjaluke Draško Stanivuković.

“Raditi ovo što namjeravam da radimo je plivanje uz nabujali Vrbas”, ocjenjuje Stanivuković.

S platom teško bez nje još teže. Nekima je dvocifreni iznos boračkog dodatka jedini prihod.

“Šta mogu od tih 77 KM. Ne mogu ni struju platiti mjesečno. Ima nas petoro u kući. I supruga i ja se snalazimo, posla nema nigdje”, kaže jedan Banjalučanin.

Da državni posao nije baš američki san, jasno je svima koji primaju minimalac. U Federaciji BIH od 410 KM, u Republici Srpskoj od 520. Inicijativa za povećanje minimalca, koju je uputio Zlatko Miletić, još je u komisijskoj fazi.

“Naša higijeničarka je plaćena 476 KM, ima deset puta manju platu. Mene je sramota pogledati. Ti ljudi rade za razliku od njih svaki dan. Ti momci koji osiguravaju zgradu, te higijeničarke – one dođu na posao svaki dan, svi ti ljudi koji nama služe da pripreme sjednice su tamo svaki dan za razliku od njih koje ne možete vidjeti jednom mjesečno. I oni uzmu pet hiljada i ne interesuje ih od čega ovi ljudi žive. Pa ako moje dijete ima pravo da mu kupim čokoladu pa zašto ne bi imali ovi ljudi”, kaže Zlatko Miletić, delegat u Domu naroda PS BiH (Pressing, 13.1.2021.).

Moja majka, vaša majka, sestra, tetka, baka, možda imaju državni posao. Možda na njemu zarađuju baš 3 KM po satu. Pošteno. Po zakonu. Zato inicijativa da se ovim ljudima povećaju plate, kažu, može biti populizam samo ako ostane na riječima.