Stari zanati se polako gase, mladi nisu zainteresovani da to rade, a starih zanatlija je sve manje. Vlada Kantona Sarajevo je prepoznala ovaj trend i izdvojila pola miliona maraka za podsticaj projekata koji imaju za cilj očuvanje starih zanata.

Suada Fukelj Karavdić radi ono što voli, plete, hekla i živi svoju bajku, tako je i radnju, na sarajevskoj Baščaršiji u zanatlijskoj ulici Kazazi nazvala „Pletena bajka“.

Za sebe uz osmijeh kaže da je vjerovatno „posljednji školovani pletač u Bosni“, jer bez diplome o završenoj tekstilnoj školi, smjer pletač nije mogla početi raditi i dobiti trajno rješenje, o starom zanatu od opštine Stari Grad.

“Sa 13-14 godina sam naučila plesti i heklati, ali moja prva ljubav je bilo slikanje”, kazuje Suada počinjući priču o sebi.

Kada volite nešto što radite – sve dođe na svoje mjesto

“Htjela sam ići u Umjetničku školu. Moja majka je otišla da me upiše i kad se vratila kaže – ako si moje d'jete nećeš i onda sam upisala Saobraćajnu školu.”
Suada je tada počela više da plete i hekla, jer je u tome našla novu mogućnost da izrazi svoju kreativnost, da slaže boje i radi što ona hoće, kada joj je slikanje već uskraćeno.

“To je bilo prije trideset i kusur godina, malo po malo, nekom nešto ispletem ili isheklam i tako. Neko vrijeme sam radila na pijaci i tu počnem da radim heklane rukavice. Svi su mi se smijali govoreći – kako ćeš bona to prodavati, jesi li normalna. Međutim rukavice su se tako fino počele prodavati da sam ubzo zatvorila usta svima koji u moj rad nisu vjerovali”, kazuje Suada.

Šetajući Baščaršijom primjetila je da nema ni jedne radnje tog tipa i odlučila je da ona otvori baš radnju starih zanata u kojoj će se plesti, heklati i prodavati isključivo rukotvorine od vune.

“Počela sam tako i otvorila svoju „Pletenu bajku“ koja funkcioniše već pet godina”, kaže Suada i na pitanje može li se od toga živjeti ona kaže: “Pa eto ja pet godina živim normalno, znači može, ko hoće, Ja to prije svega volim, stvarno volim to raditi i onda sve dođe na svoje mjesto.”

Stranci cijene njen ručni rad

Najbrojniji kupci njenih rukotvorina su Arapi.

“Arap me nikad nije pitao koliko sam vunu platila nego koliko sam vremena potrošila da napravim neki od tih predmeta. Tu je i naša dijaspora, bar pedeset posto njih koji uđu da nešto kupe mi ostave bakšiš i kažu – nadamo se da ćemo vas i dogodine naći, nekada me i rasplaču tako”, kazuje Suada

Kada su stranci u pitanju, Suada kaže da oni jako vole i cijene taj ručni rad i ovako to kategoriše.

“Pored Arapa koji veoma cijene moje rukotvorine, to vole i Turci, Englezi, Kanađani, Francuzi.., Italijani su malo manje zainteresovani. Uđe meni Arap sa nekoliko žena u radnju i sjedne. Žene sve pregledaju i isprevrću… On kad pođe daje mi 20 maraka i kad ja pitam zašto kad niste ništa kupili, on kaže ali vi to sad morate sve da složite. Posebno su osjetljivi na djecu. Ako njihovo dijete lijepo pogledate ili neku sitnicu im poklonite onda kupuju redom svi po nešto i šalju druge…”

Kaže da sve što neko može da zamisli, ona može da isplete.

“Od papa za bebe i odrasle do prekrivača za krevete, džempere jakne, kape, lutke, igračke, torbe… ljudi mi šalju slike narudžbe i mustre nekih predmeta i ja ne mogu fizički da stignem sve to uraditi i kažem često u šali, ljudi meni ne fale mustre, meni trebaju ruke, jer ja samo dvije imam”, kaže ova vrijedna žena uz osmijeh.

Općina treba imati više sluha za zanate

Za materijal od kojeg radi svoje rukotvorine kaže da se sama snalazi i kupuje.

“Zimus sam po prvi put dobila podsticaj, repromaterijal u vuni vrijednosti 3.000 KM od Ministarstva privrede. To mi je puno pomoglo i zahvaljujem im na tome”, kaže Suada.

Ona još kaže, pomalo razočarano, da joj opština Stari Grad nikad ništa nije pomogla, mada je puno puta aplicirala na javne konkurse koje opština raspisuje.

“Pomoć Opštine bi mi bila najpreča, da nađu neki prostor, jer plaćati opštinsku kiriju i kirije privatniku razlika je neuporediva”, kaže Suada koja je sada sa svojom radnjom podstanar.

Suada ističe da je za opstanak radnji i zanatlija koji se istinski bave starim zanatima, najveći problem jeftina, nekvalitetna roba iz Turske i Kine jer turisti često ne mogu da prepoznaju ručni rad od plagijata. Dodaje još da ona, ali i njene komšije iz ulice starih zanata, očekuju da Opština ima više sluha, kako bi se očuvali stari zanati koji su ne samo trag duge tradicije već i ukras Baščaršije.

“Želim prenijeti na djecu”

“Mušterije vide da se to sve rukom radi, na licu mjesta, da je svaki predmet unikat i poseban za sebe. I kada ne kupe uđu i pitaju, mogu li to da slikaju. Stranci to nikad nisu vidjeli i prosto ne mogu da vjeruju da neko to tako i toliko uradi ručno i da toliko voli to što radi. ”

Suada Fukelj Karavdić ističe da je predlagala nadležnima da djeca koja su zainteresovana za ovaj posao kod nje rade praksu.

“Ja sam na Čaršiji, a sigurno i u cijeloj Bosni i Hercegovini posljednji i jedini pletač koji to još uvijek radi. Meni je cilj da ovaj poziv „pletač“ oživim da to neko nastavi, neću ja živjeti trista godina. Želim da prvo naučim djecu da to vole pa onda da to rade. A kada bi im se uz to dala i neka učenička platica oni bi to sigurno zavoljeli i radili”, vjeruje Suada i dodaje da ima dosta mladih djevojaka koje joj dolaze da pitaju za savjet ili donesu neki svoj rad da im pokaže gdje griješe i slično.

Suada kaže da je ovaj posao njoj najprije ljubav, zatim izvor egzistencije, ali i svojevrsna relaksacija i nije joj teško, iako njen radni dan traje od 12 do 16 sati i to svaki dan. Čak i kada je na odmoru sa njom je pletivo što svjedoče i ove fotografije sa morske plaže gdje je ova priča i nastala.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad