Ubice na cesti

Svoj prvi električni romobil kupio sam čim su se pojavili. Odlična stvar – ekološka, ekonomična i praktična u gradu koji se guši u dugim kolonama i u kojem je, naročito kada je izborna godina, gotovo nemoguće voziti automobil.

Prvi put sam pao mjesec dana nakon što sam pomislio da već prilično dobro vozim. Točkić romobila upao je u neku rupicu, noge su mi se oduzele i samo čudom nisam završio s teškim tjelesnim. Povreda je, naravno, bilo.

U redovnim policijskim izvještajima koje dobijamo svakog jutra sve je više onih koji nisu imali sreće kao ja. Naravno, to ne znači da su svi povrijeđeni vozili nesavjesno. Dovoljan je samo trenutak nepažnje i već si na zemlji. No, ono što svakodnevno viđamo na ulicama glavnog grada znak je za alarm.

Od onog prvog, sićušnog romobila do danas pojavila se masa modela koji se ponašaju poput raketa. Dovoljno je da, ako već ne vozite, prošetate sarajevskim šetnicama i sigurno će pored vas projuriti neki najnoviji model s vozačem koji se ponaša kao da vozi Formulu 1, brzinom od koje zastaje dah. Naravno, kacige bez.

To što vozači tih raketa ne mare za vlastiti život njihov je problem. Naš je problem to što takvi manijaci, bez ikakve kontrole, ugrožavaju one kojima život, eto, nešto znači.

Staze za romobile, odnosno biciklističke staze koje vozači romobila koriste iako je to zabranjeno, nisu fizički odvojene od pješačkih zona. Dok roditelji pored njih šetaju s djecom, stazama lete ubice. Jedna sekunda nepažnje, jedna otrgnuta ručica, jedan pogled na mobitel – i pedesetak kilograma mase, pri brzini od 50, 60 ili 70 kilometara na sat, zabije se u nedužno biće. Tu nema lakših povreda.

Vozači romobila nemaju nikakve oznake pa se, u najcrnjem slučaju, može dogoditi da vas pregaze i samo nastave vožnju. Njih ne prate deseci radara niti im je zabranjeno zaustavljanje na svakom drugom proširenju. Jednostavno je: vlast se fokusirala na ono što se bolje prodaje. Jasno, budžet se bolje puni kaznama koje plaćaju vozači automobila.

Voze svi – maloljetni i punoljetni, sposobni i nesposobni, slobodni i zauzeti, zaposleni i dokoni – i niko ih ne dira. Voze kako hoće i gdje hoće, a pitanje je: do kada će?

Kod nas se situacija obično počinje rješavati tek kada se dogodi velika tragedija. Tada će vlast, zagledana u nanovo asfaltirane predizborne ceste, malo pogledati i sa strane. Policija će dva-tri dana kontrolisati vozače romobila, baš kao što to biva kada neka pijana budala za volanom usmrti nedužne građane.

Sistemska rješenja i pojačana aktivnost policije potrebni su danas. Šteta se već broji u mrtvima. Onda shvatimo da živimo u BiH, gdje se i na jednostavan zakon gleda kao na "prenose nadležnosti", gdje je entitet bitniji od kacige, a život samo broj u najcrnjim evropskim statistikama.