U eksluzivnom intervjuu za N1 iz Kijeva o novoj kontraofanzivi, ruskim zločinima u Ukrajini, otetoj djeci, Ukrajini i Zapadnom Balkanu i evroatlanskoj budućnosti Ukrajine govori vicepremijerka Ukrajine Olga Stefanišina. Stefanišina koja pokriva izuzetno opsežan portfolio evroatlanskih integracija otkriva i kakva je kratkoročna, ali i dugoročna, strategija njene zemlje na putu u EU i NATO i gdje vidi opasnosti po regione u kojem se nalaze Ukrajina, Gruzija, Moldavija, Bosna i Hercegovina.

N1: Imate veoma važan portfelj u svojoj vladi. Odgovorni ste za EU i NATO integracije. Ta dva dijela bi trebalo da idu paralelno, ali jedan može da se desi prije, jedan može da se desi poslije. Koja je Vaša trenutna strategija kada je u pitanju ulazak u Evropsku uniju? Znamo da tražite od NATO-a da Vam učvrsti put ka NATO-u, ali oni to ne žele. Dakle, kako vidite tu strategiju i šta želite da uradite kao neizbježno? A kakva je dugoročna strategija Ukrajine kada su u pitanju ta dva?

STEFANIŠINA: Naša dugoročna strategija je da nijedan od ovih procesa ne bude dug. Rekla bih da mi to tako vidimo, jer, recimo kao zemlje zapadnog Balkana, Ukrajina nije nova u ovom političkom poslu vezanom za evropske i evroatlantske poslove. Iako u kandidatskom statusu uživamo samo godinu dana, tu smo već duže vrijeme. Naš evropski izbor je bio jasan od prvog dana naše nezavisnosti. A sada je to u suštini sadržano u Ustavu Ukrajine pa nam je bilo jasno. Razumijemo da su sa stanovišta evropskih integracija propusnice mnogo jasnije jer imamo status kandidata, formalno smo prošireni u zemlji i u suštini sve što sada radimo da bi počneli pristupne razgovore, u osnovi da se uskladimo sa pravilima EU. Ona je također u procesu oporavka, procesu reformi koje su neophodne i neophodne za naš opstanak i razvoj i poslijeratni oporavak. Dakle, kao da je ovaj geopolitički proces veoma usklađen sa našom domaćom agendom i domaćim potrebama u smislu transformacije. Ali što se tiče Vaše atlanske integracije, mislim da politička odluka o Ukrajini još nije tu, kao što je bila sa Evropskom unijom i razumijemo da je to samo politička odluka koju treba donijeti. Nije odluka da će Ukrajina sutra postati članica NATO-a, ali bi trebalo da postoji politička posvećenost i to je veoma strateški izbor koji bi trebalo da se uradi na samitu u Viljnusu. Sve poruke su izrečene, urađene i prenesene. Sigurna sam da će se odluke raspravljati i preuzeti u Viljnusu jer nema sumnje da širom svijeta postoji samo jedan način- Završiti rat znači osigurati da Rusija bude van ukrajinskih granica, da su naše teritorije obnovljene, odgovornost preuzeta, a evropska sigurnost ostaje na cijelom kontinentu. I u ovim okolnostima važno je pokazati da predsjednik Putin ne sjedi za pregovaračkim stolom na samitu u Viljnusu, kao što je sjedio u Bukureštu 2008. godine.

N1: Drugi element ovdje je napor destabilizacije, koji dolazi iz Rusije ne samo prema Vašoj zemlji, već i Vašim susjednim zemljama kao što su Gruzija i Moldavija, ali i regionu zapadnog Balkana. Vjerujete li da bi Evropska unija trebala učiniti više da učvrsti put zemalja poput Ukrajine, Bosne, Gruzije i Moldavije prema Evropskoj uniji. Ali takođe, u svjetlu te, kao što ste rekli, nove bezbjednosne arhitekture za jačanje njihovih odnosa sa NATO-om i zapadnim savezom kako bi pokazali Rusiji da, ako se umiješaju, odgovor će biti isti kao što je sa Ukrajinom.

STEFANIŠINA: Naravno, svaka zemlja ima svoje vrlo specifične domaće kontakte i historijski put ka pridruživanju Evropskoj uniji. Za Gruziju je situacija mnogo komplikovanija u ovoj fazi. Ali mislim da je prije svega mnogo važnije da EU i svi mi, ne samo da naučimo lekcije ruskog hibridnog ratovanja i instrumentaliziranja destabilizacije u različitim zemljama kao oružje hibridnog utjecaja, ove lekcije treba naučiti. I mislim da je prvi zaključak koji je urađen taj da se se proaktivne mjere preduzele da se očuva jedinstvo, da se da poticaj za evropsku perspektivu za dodjelu statua kandidata Ukrajini, Moldaviji i takođe kasnije za BiH. Dakle, zaista je važno da postoji strateška spremnost za donošenje odluke da to treba sačuvati i ne birokratizirati ili ugraditi u neke tehničke procese. To je politička odluka. Živimo u političkom vremenu, u vremenu promjena. I to je kao da se, radije, držimo zajedno, držeći naše jedinstvo nad kontinentom ili djelujemo jedan po jedan.

N1: Gospođo, ne mogu završiti ovaj intervju a da Vam ne postavim jedno pitanje. Često govorimo o ukrajinskoj djeci koja su raseljena ilegalno, bolje reći legalno raseljena u Rusiju. To je tako užasna priča, koja dolazi iz Vaše zemlje. S obzirom da ste majka male djece, ali i da imate tako važnu ulogu u svojoj vladi. Predsjednik Zelenski i druge Vaše kolege u vladi govorili su o svojim životima i o tome kako se nose sa svime što se dešava i sa Vašom malom djecom. Dakle, kako se nosite sa svim ovim, ne kao potpredsjednica vlade svoje zemlje, već kao majka i kao osoba, danas u Ukrajini?

STEFANIŠINA: Prvo i najvažnije, moramo shvatiti da je riječ o prisilno raseljenim ljudima, djeci i ljudima općenito. To je već prepoznato kao zločin od strane Međunarodnog krivičnog suda, koji je uticao na izdavanje naloga za hapšenje predsjednika Putina, i tzv. ombudsmana za djecu, ruskog ombudsman za djecu. Ovo je element pravde bez presedana sa kojim ćemo se uskoro suočiti. Tek nakon nekoliko mjeseci nakon što je ovo pitanje razmotreno što pokazuje da ne samo da postoji dovoljno dokaza, jasnih signala i informacija da je to već vrlo jasan, bijeli i crni zločin, zločin koji ima elemente genocidne politike. Ali naravno, ovo je zaista važno. Ali ono do čega nam je zaista stalo je sudbina svakog djeteta koje je nasilno raseljeno.Uz pomoć nekih zemalja, uspjeli smo dogovoriti formulu za razmjenu ukrajinske djece kao što se to radi sa ratnim zarobljenicima, a neka od djece su već vraćena u Ukrajinu. Daleko je, nije cijeli broj. Najkomplikovanije je to što ne možemo izračunati čak ni broj prisilno raseljene djece i ostalih Ukrajinaca, jer takve informacije jednostavno nema. Vrlo često su ljudi bili zavedeni govoreći da su se Ukrajina i Rusija složile oko Zelenog koridora, Morate doći tamo ujutro, u ovakvom danu. Samo su bačeni u autobuse i odvezeni na teritoriju Ruske Federacije. I to je učinjeno na okupiranim područjima Ukrajine. Dakle, ne možemo da uđemo u trag broju, ali brojevi su često, recimo, oklijevani, između razmišljanja da su ljudi nasilno raseljeni ili da su ubijeni na ovom okupiranom području. Dakle, krivično pravosuđe treba da prati ne samo rukovodstvo Ruske Federacije, već ga treba sprovoditi hapšenjem i uzimanjem u obzir onih koji su tamo bili, ali i na nivou UN i drugih mogućih institucija. Trebalo bi da se pobrinemo da barem pristup mjestima njihovog zatočeništva bude osiguran, u najmanju ruku. Ali i njihovo vraćanje u Ukrajinu da se desi što je prije moguće.