Teško je pobrojati šta je sve u karijeri uradio američki scenarista i reditelj Charlie Kaufman, laureat Počasnog Srca Sarajeva na ovogodišnjem 29. Sarajevo film festivalu. Oskarovcu je ovo značajno priznanje za doprinos filmskoj umjetnosti uručeno večeras, a publika se podsjetila i jednog od filmova iz njegovog scenarističkog opusa – Oskarom nagrađene „Adaptacije“.

I sve to bio je povod da Kaufman ponovo, poslije 15 godina, dođe u Sarajevo.

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

Scenaristička karijera Kaufmana počela je devedesetih na kultnom sitkomu „Get a Life“, ali do prekretnice dolazi 1999. kada je za scenario za film „Biti Džon Malkovič“ nominovan za nagradu Američkog udruženja pisaca, Oscara i Zlatni globus, a osvojio priznanje „Independent Spirit“ za najbolji debi scenario. Samo dvije godine kasnije započinje plodnu saradnju s Mišelom Gondrijem sa predloškom „Human Nature“. Pamte se njegovi scenariji za filmove „Ispovijesti opasnog uma“, „Adaptaciju“, „Vječni sjaj besprijekornog uma“, za koji je i konačno nagrađen Oscarom.

Iza Kaufmana su rediteljska ostvarenja „Synecdoche, New York“, „Anomalisa“, „I’m Thinking of Ending Things“… Prije tri godine objavio je i prvi roman „Antkind“. I uoči primanja priznanja u Sarajevu, održao je masterklas u Bosanskom kulturnom centru, a sala je bila krcata filmskim stvaraocima, studentima, novinarima…

“Imao sam sreću da sam mogao da radim sa Spajkom Džonzijem, Gondrijem. Sećam se, kad sam napisao „Biti Džon Malkovič“, da mi je neko rekao – Hajde, režiraj to, ne bih se usudio. Ali, moj krajnji cilj uvijek je bio da pišem i režiram istovremeno. Ali, samo svoje predloške, mislim da bi režija tuđih scenarija za mene bila zastrašujuća – otkrio je Kaufman, a prisjećajući se inicijalne kapisle za scenario filma „Vječni sjaj besprijekornog uma“, u kojem igraju Kejt Vinslet i Džim Keri, istakao je kako je Mišel Gondri imao prijatelja vizuelnog umjetnika koji je došao na ideju da šalje razglednice ljudima u kojima bi stajalo da više ne postoji, da je izbrisan, piše Nova.rs.

“I to je bila geneza od koje sam započeo pisanje scenarija. Želio sam da istažim kraj jedne veze, i to kroz obrnutu hronologiju. Nekoliko filmova koje sam napisao radio sam van sistema studija, ali na sreću bilo je reditelja koji su htjeli da ih rade. Bilo je tako s „Biti Džon Malkovič“. Za „Besprijekorni sjaj“ ljudi u studiju su, zamislite, rekli da je to nov način da se ispriča ljubavna priča. I to mi nije palo na pamet, a zapravo je tako. Radio sam za Soni onda horo film i trebalo je Spajk Džonzi da ga režira, ali imao je drugi, hitniji projekat, odustao, pa sam ja želio da se prihvatim režije, međutim studio nije htio da čuje za mene. Dešavalo mi se da niko ne želi da mi da šansu. Ali, nikada nisam odustajao. Nije meni nikad bio problem da prikupljam novac za svoje projekte, no onda se, srećom, pojavio Netfliks”, ispričao je.

I zaista svako ostvarenje iza kojeg je u plodnoj karijeri stajao odlikovala je jedna bitna stvar, a to je sloboda.

“Imam slobodu da radim stvari, da montiram filmove na nekonvencionalan način, onako kako niko nije navikao. Mislim da publika koja gleda moje filmove to vidi. Često, zapravo nikad me ne zanima da li će gledaocu neka scena trajati predugo, ili im je pak prespora. I dok ti holivudski studiji to zameraju, kad radim za Netfliks, bar ne moram da brinem o boks-ofisu”, prenosi Nova.rs.

“Razlika između umjetnosti i zabave danas, ako govorimo o holivudskom vašaru, je suštinski razlika između istine i sranja. Ako je glavna agenda prodati proizvod, a taj proizvod je film ili nešto u filmu, onda to ne može biti umjetnost i ne može biti istinita. Kad to radiš, onda ne poštuješ ljude. Danas kao da je publika istrenirana da ne misli. Niko ih ne izaziva, nameću im se jedne iste stvari, jednostavne priče na prost način, uz neizbježne eksplozije… A, znate, veza između konzumenta i kreatora trebalo bi da bude svetinja. Ako ne prilaziš svom poslu kao nečem svetom, onda automatski hraniš glave gledalaca đubretom”, naglasio je sineasta i pisac.

“Danas je sve ekstremno toksično, otrovno u svijetu filmske zabave. I šta onda očekivati od prosječne publike? Zahvalni su, nažalost, što im se prodaju sranja, jer ne žele da vide ništa dalje, ništa više od tog jednog istog ciničnog proizvoda. Uvjerili su ih da ih hrane nečim vrijednim. Ako čitaš ili jedeš sranja cijeli život, onda hoćeš samo sranje. A da su te hranili nečim vrijednim, pa tražio bi pravu hranu. To što radi filmska mašinerija je zaista opasno, i užasno me ljuti”, ukazao je Kaufman.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad