Vreme: Vučić i Dodik kao da nisu naučili poruke prošlosti, bar kada je politika u pitanju

Između dvije turneje po srpskim selima u Srbiji, Aleksandar se Vučić odlučio da prošeta po srpskim selima i opštinama u Republici Srpskoj. Iskoristio je spore ljetne dane ispunjene emocijama zbog obilježavanja akcije “Oluja” da još jednom obiđe djedovinu u zapadnoj Bosni i da odatle pošalje poruke srpskom rodu koji se tih dana nije veselio, naprotiv.

Od kada je prije desetak godina ustanovio 5. avgust kao Dan sjećanja na protjerivanje Srba iz Hrvatske 1995. godine, Vučić koristi svaki početak avgusta da ne otćuti Hrvatima i svom “suparniku” na čelu Vlade Republike Hrvatske Andreju Plenkoviću. Rezon je jednostavan: ako će Hrvati da seire u Kninu, mi ćemo da oplakujemo naše od Rače do Mrkonjić Grada preko Donje Gradine. Događaj koji jeste po svim pravilima međunarodnog prava ratni zločin – protjerivanje 200 hiljada Srba iz Hrvatske 1995. godine – Hrvatska slavi kao svoj Dan pobjede, a Srbija u sadejstvu sa Republikom Srpskom kao Dan sjećanja na žrtve tog zločina, ali i zločina počinjenog u Drugom svjetskom ratu na području koncentracionog logora Jasenovac.

Vučić se posebno potrudio da se taj datum pojača, boldira, da se od njega svake godine pravi nešto što bi trebalo da ima za cilj dvije stvari: objedinjavanje nad grobovima nastradalih sunarodnika kako bi se iz toga, valjda, izašlo još odlučnije u cilju jačih veza svih Srba u regionu na sve moguće načine. I zaista, ako pogledamo reakcije iz Hrvatske “tim povodom” oni se nisu previše brecali na ustanovljavanje tog datuma kao nečeg što bi specijalno Srbima moralo da znači, naprotiv. Oni rutinski slave u Kninu, tamo je državna proslava koja se uvijek izokrene i u promociju ustaštva među određenim grupama, posebno grupama navijača koji rat nisu ni osjetili.

SPASILAC U NARODU

Ove je godine, u dane kada je Bosna bila usmjerena na Sarajevo jer je tamo, poslije 11 godina pauze, nastupao Dino Merlin, Vučić odlučio da prošeta malo po dijelu Bosne za koji je procijenio da je najstradalniji i da u Mrkonjić Gradu obilježi Dan sjećanja na žrtve “Oluje”. Dok je većina građana i medija bilo okrenuto Sarajevu jer se ne dešava često da neki izvođač tri dana zaredom napuni stadion Koševo (procijenjeno je da je prodato više od 120 hiljada karata), Vučić je hodao sa Miloradom Dodikom po provinciji i radio ono što radi: pokušavao da pokaže “običnim ljudima” da je i on običan čovjek koji voli da obiđe djedovinu u Čipuljićima kraj Bugojna, da ugosti komšije, da obiđe groblja i manastire, da popriča sa vladikom Sergijem, jednim od svojih najvećih poštovalaca, i da, na kraju, još jednom odigra dupli politički pas sa Miloradom Dodikom koji se sprema da se formalno vrati na vlast poslije opštih izbora u BiH predstojećeg oktobra.

Na paklenih gotovo 40 stepeni njih su dvojica našli vremena i za iće i piće i pjesmu, i za suzu ako treba, jer, na kraju, kao, i okupili su se da odaju poštu nastradalim Srbima i da još jednom jave urbi et orbi da “neće biti nove Oluje”. Vučić i njegov promo-tim, imali su sate i sate materijala na kome on “‘oda kroz narod”, priča s narodom, nudi rješenja za narodne probleme, a onda, usput, pošalje i po neku poruku Hrvatima, Bošnjacima i Crnogorcima koji su ga posebno povrijedili time što su poslali izaslanika na hrvatsku proslavu “Oluje”. Onda se taj materijal, koji je narod u Srbiji mogao da vidi u direktnom prenosu, rutinski siječe i dijeli po Instagramu i TikToku za one u dijaspori valjda i mlađe, da slučajno u kampanji ne bude preskočena neka kategorija.

MILOVANJE MAČKE I DRUGE “SPONTANOSTI”

Taj metod i dalje, očevidno, “pali” jer vidimo da se tu i tamo pojave ljudi, neki put je namješteno neki put je istinski, koji se bacaju na njega, koji mu se zahvaljuju, koji dovode djecu da ih Vučić pomiluje po glavi i pita: “A kako se ti zoveš majstore?”. Oni koji pažljivo prate Vučićevu neverending kampanju primijetili su ovoga puta i jedan čudan snimak sa mačkom na stepeništu renovirane djedine kuće u Čipuljićima – to je valjda iz one serije “I ja volim životinje, ja sam normalan čovjek”, mada je izgledao nezgrapno u tom “spontanom” maženju sa mačkom koja se nešto izmicala. To je bila poruka za domaću publiku, a za “strance” je išlo ono na temu da nikada nećemo zaboraviti zločine, da ćemo uvijek i svuda podsjećati na njih i da ga nikada niko neće spriječiti da tako govori.

Ovome treba dodati i jak emotivni dio sa očima jednog nastradalog dječaka, koga je skupa sa njegovom materom više puta pominjao, želeći valjda da naglasi monstruoznost zločina koji su sprovođeni nad Srbima. “Mi smo najstradalniji narod” poruka je koju je Vučić poslao svima i to valjda treba da služi da nas okupi u jadu, da nas amnestira od svih drugih stvari jer, zaboga, dobro je da je neko ostao, dobro je da je neko pretekao, dobro je da ima neko da “nosi srpsko ime i prezime” kako su marketinški stručnjaci smislili da govori posljednjih nekoliko godina.

LJUTNJA NA CRNOGORCE

Nema podatka o tome koliko je ljudi iz Srbije i Republike Srpske išlo na koncerte Dina Merlina, ali je moguće zamisliti da ih je bilo više nego na “Danima Aleksandra Vučića” u Republici Srpskoj s obzirom na sve viđeno i prikazano. Milorad Dodik je, kao što je već u komentarima i analizama ocijenjeno, ojačao svoju poziciju, ponašao se kao da je entitet njegov lično, šutnuo u stranu zvaničnog predsjednika entiteta Sinišu Karana i valjda se spremio da poslije opštih izbora u oktobru i formalno sjedne u neku od fotelja u Banjoj Luci.

Vučić nije propustio priliku da se posebno bavi Crnom Gorom, što u usputnim “intervjuima” Pinku i Informeru, što na velikoj bini u večeri obilježavanja Dana sjećanja. Odluka Podgorice da pošalje svog izaslanika na hrvatsku proslavu iznervirala je Vučića toliko da je napao i crnogorsku mitropoliju jer, ispada, svi su se oni onomad bili urotili da skinu Đukanovića “pod srpskom trobojkom”, a sada su tu trobojku izdali “ulizujući se Hrvatima”.

Zna Vučić da je Podgorica to uradila iz pragmatičnih razloga – sutra će joj biti potrebna podrška i Hrvatske za ulazak u EU, ali, što se ne bismo malo i time bavili, a sve pod zastavom odbrane Srba jer je Vučić, kako to Ustav Republike Srbije kaže, predsjednik svih Srba, pa se po toj logici pita koji to Srbi – a trećina ih je u Crnoj Gori – mogu da podrže proslavu “Oluje” zajedno sa Hrvatima. Sve to skupa izgleda i zvuči banalno, prostački, ali to je kontinuitet nacionalističke politike koju Vučić zastupa od trenutka kada se prije više od tridesetak godina pojavio u srpskoj politici. Prema onome što mu “odgovaraju” iz regiona čini se da su svi toga svjesni, da svi razumiju da lik blefira i da sve to što priča, priča samo da bi svoje birače neprestano držao spremne, pod tenzijom, jer nema šta drugo da im ponudi da bi ih mobilisao. Zato je politika borba, zato je kampanja bitka, zato su izbori rat koji se mora dobiti inače nema opstanka.

DRUŽINA ZA PIJANKE I SVAĐU

Sada je gotovo nemoguće zamisliti da bi Vučić za vrijeme dok će još biti na vlasti, mogao u posjetu Podgorici, Zagrebu ili Sarajevu – tako su postavljeni rovovi kojima se, istine radi, raduje i “druga strana” jer je lako motivisati svoje na priči da je u Srbiji ludak na vlasti koji hoće nove ratove i koji prijeti novim sukobima. Kada se ovim prijestonicama priključi i Priština i tamošnji polugospodar Aljbin Kurti, izgleda da u regionu imamo opet grupu koja liči na onaj sastav Predsjedništva SFRJ s kraja devedesetih koja je umjesto da sačuva mir dovela do rata i krvavog raspada zajedničke države. Kada se ta omanja grupa nađe na okupu, kao nedavno u Tivtu, izgledaju kao ekipa koja može dobro zajedno da se zabavlja, a da onda, kada se uključe kamere, sipa poruke koje uznemiruju i poruke kojima se objašnjava da mi ovako ne možemo dalje jer svako svakome prijeti.

U realnosti, Hrvatska je u EU, Crna Gora će u EU, a Srbija i BiH ostaju zarobljene u gudurama i jarugama loših, nedjelotvornih politika koje jedino pogoduju razvoju kriminala i korupcije i proizvode masovno iseljavanje stanovništva. I Vučić zna, i Dodik zna, da tamo gdje su sada hodili, na teritorijama koje su Srbi branili i za koje su ginuli od 1992-1995., ima manje stanovnika nego kada je rat završen, a samim tim i manje perspektive. Ova dvojica “srpskih lidera” kao da nisu naučila poruke prošlosti, bar kada je politika u pitanju: nije Srbija napredovala kada su bosanski Srbi gledali u Beograd, kako kaže Vučić, nego kada je Srbija bila Pijemont cijelog Balkana, pa su svi htjeli s njom.

I danas ljudi iz regije gledaju u Srbiju, ali ne s radošću i ne sa željom da “dođu u Beograd” – naprotiv, agresivna nacionalistička retorika Vučića i njegove Vlade u posljednjih četrnaest godina, vratili su nas na one odnose koje smo imali u devedesetim – agresori, siledžije, uzurpatori, a zvanični Beograd kao da samo slijedi jedno od pravila zapisanih u Makijavelijevom Vladaocu: “Bolje da vladaš strahom nego da te vole”.

Pa, do novih izbora i ko ih preživi, objavilo je Vreme.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad