Osim što se brojne životinje koje žive u vodenom svijetu često zapletu ili udave u otpadu od plastike, sve češće se dešava i da progutaju određene dijelove nje ili što je još gore, mikroplastiku, koja je sve prisutnija u morima, rijekama i jezerima. Jedno od takvih vodenih organizama je i riba koja se, kontradiktorno, preporučuje u ljudskoj ishrani kao veoma zdrava, ali s obzirom na to da boravi u okolini koja je zagađena kako mikroplastikom tako i teškim metalima te samim time i štetna, postavlja se pitanje koliko je povoljna za zdravlje čovjeka? U nastavku teksta vam donosimo odgovore na to.
Svjetski fond za prirodu (WWF) je 2019. godine objavio studiju od australskog Univerziteta Newcastle i prema tom istraživanju, sedmično prosječan čovjek mogao bi unijeti oko pet grama plastike u svoj organizam bilo da je to kroz hranu koju jede, odnosno, kroz morske plodove, pa čak i kroz upotrebu pića koja se nalaze u plastičnoj ambalaži.
“Postoje različiti načini na koje čovjek može unijeti mikroplastiku u organizam, a to je najčešće kroz upotrebu plastičnih proizvoda koji dovode do udisanja ili gutanja mikroplastičnih čestica koje mogu utjecati na poremećaje u ljudskom organizmu, ali to još nije do kraja istraženo. Također, mikroplastika se danas može udisati i kroz platna jer se koristi u velikoj mjeri za proizvodnju odjeće od sintetičkog materijala”, pojasnila je za N1 Amila Gadžo, magistrica hortikulture iz Sarajeva.
Ističe da se najveća količina plastike u vodenim ekosistemima nalazi u vidu mikroplastičnih vlakana koja završavaju u organizmima životinja koje borave u vodi, a prije svega u okeanima u kojima se nalazi najveća količina plastike. Nakon okeana, plastika se taloži najviše u morima, zatim jezerima i rijekama.
“Unosom u svoje organizme to jako šteti ribama i ostalim vodenim bićima tako da nakon što ta plastika završi u njenom organizmu čovjek koji je jede unosi je (mikroplastiku) i u svoj organizam koja je jako štetna. Moram napomenuti da današnja plastika oko 99 posto sadrži karbon iz naftnih derivata, odnosno, sedam posto svjetske naftne industrije se koristi za proizvodnju nafte od koje se kasnije proizvodi plastika. Pojednostavljeno, mi u svoj organizam unošenjem plastike unosimo naftu i naftne derivate”, navela je Gadžo.
Međutim, Gadžo je dalje navela i da unos mikroplastike u organizam zavisi i od toga koju vrstu ribe čovjek konzumira.
“Zavisno od porijekla, da li je riba iz uzgoja ili je ulovljena u okeanu ili rijeci koja je zagađena. Svjedoci smo nelegalnog odlaganja otpada u našim rijekama što šteti okolini, a potom i čovjeku bilo da se ta onečišćena voda kasnije koristi kao pitka ili lovimo ribu iz takvih ekosistema i konzumiramo je”, dodala je.
Šta sadrže rijeke u BiH?
Anel Tahirbegović, sekretar Udruženja Sporsko-ribolovno društvo Ilidža, pojasnio nam je kakvo je stanje u rijekama u BiH s posebnim osvrtom na one kojima oni gospodare.
“Naše Udruženje ima ribolovno pravo većinski na području Općine Ilidža jer je to raspoređeno po općinama. To pravo se u suštini ogleda u tome da mi upravljamo rijekama i ribljim fondom unutar njih. To su rijeke Željeznica od granice s entitetom Republika Srpska do ušća u rijeku Bosnu (cijelim tokom kroz Federaciju BiH), zatim rijeka Bosna od granice sa zaštićenim podrčjima kod Rimskog mosta sve do Rajlovca gdje se ulijeva Miljacka. Na kraju tu je i Miljacka sa nekim malim dijelom koji je zanemariv, a koja je najkritičnija kada je riječ o zagađenju i u tim ribama je prisustvo teških metala koje se pojavilo i prije 15 godina i tu je i dalje dozvoljen ribolov”, navodi Tahirbegović te dodaje: “U svim ovim rijekama kojima gospodarimo bez obzira na prisustvo ratnih vrsta smeća od obuće do plastike, nije pronađeno zagađenje teškim metalima koje može biti toliko štetno po ljudsko zdravlje jer sam siguran da i u ovoj vodi koju pijemo sa česme ima mikroplastike s obzirom na to da je ona zastupljena i u rijeci, a tu su i plastične cijevi kroz koje voda protiče i samim time tim stalnim protokom se producira određena količina mikroplastike. Međutim, na našim vodama je dozvoljen ribolov, a najveći problem na Ilidži su fekalne vode, nalazi se tu i krupne plastike koja u određenoj mjeri proizvodi tu nekakvu mikroplastiku, ali manje nego u morima. Međutim, ti krupni komadi plastike ne mogu utjecati na ribu, može se samo zaglaviti i slično. Znalo nam se dešavati da su nam ljudi rekli da su u ribi zatekli traku iz videokaseta ili komad žice, a mikroplastika se ne može vidjeti ‘golim’ okom, ali to se posebnim procedurama mora utvrditi”.
“Teški metali izuzetno opasni”
Međutim, Tahirbegović nam je kazao da mikroplastika i nije toliko opasna po ljudski organizam za razliku od teških metala koje sadržavaju često ribe koje borave u izuzetno zagađenim rijekama.
“U suštini, mikroplastika se ne može apsorbovati u organizmu i analiza se vrši na način da se izvadi utroba iz ribe (može i iz 10 različitih riba iz različitih rijeka) i onda se nakon vađenje utrobe kiselinom se uklone organski materijali – hlorovodična kiselina koja neće rastvoriti mikroplastiku već sve organsko i ostat će rastvor koji će se provući kroz filtere i nakon filtriranja svih tih organskih materijala ostat će onaj koji nije organski i u tom materijalu se ispituje pod mikroskopom o kojoj je količini i vrsti mikroplastike riječ. Kod ribe se to nalazi na donjem dijelu i kada se utroba izvadi sve je riješeno jer mikroplastika ne može završiti u mesu ribe niti u krvi jer to još nije dokazano. Mikroplastika je štetna u toj mjeri da može dovesti do uginuća ribe, ali nije poznato koliko može štetiti čovjeku njenim konzumiranjem, za razliku od teških metala koji prodiru u sve pore ribe i zagađuju je. Ulazi i u meso ribe, čak se i krvlju može prenijeti”, pojasnio je.
PROČITAJTE JOŠ
Naglasio je i to da se u Miljackoj lovi van gradske jezgre na njenom izvorištu gdje je manje zagađena.
“Ribolov tu nije zabranjen, više se išlo na savjest ribolovaca, a ne znam kad je rađena posljednja analiza, međutim, prema podacima kojima raspolaže naše udruženje, određena količina teških metala je prisutna u toj rijeci. Sva udruženja u sportsko ribolovnom savezu koja ulovi ribu ne smije je stavljati u prodaju i lovi se isključivo u vlastitu svrhu, ne znam da li to radi neko privatno, to je teško istražiti”, dodao je.
Naveo je i podatak da je nedavno u sklopu projekta čišćenja rijeka, koje je Udruženje provelo, izvađeno tonu i po do dvije smeća, prije svega krupne plastike, koju je voda donijela.
“Da ne kažem da postoji jedno cijelo naselje na Ilidži u kojem mještani odlažu smeće u rijeku Tilavu umjesto u kontejnere. Riječ je o ogromnim količinama smeća i kada se proščle godine izlijevala iz korita mnoštvo plastike i drugog PVC materijala smo zatekli. Postoje zagađenja rijeka, ali se opet pojavljuje i riblja mlađ, na neki način se taj riblji svijet održava pa ćemo vidjeti do kada. Mi smo se direktno bez inspekcije obratili zagađivačima i zaustavili ih jer je bilo porodičnih kuća u Ilidžanskom naselju Osijek koji su kanalizaciju direktno prikopčali na rijeku. Riječ je o izvorišnom toku rijeke Bosne koje je rijetko tako čisto”, kazao je Tahirbegović.
Naveo je razliku u plastici koja se nalazi u morima u odnosu na onu koja je zastupljena u rijekama.
“Prvenstveno je priča o mikroplastici bila u vezi s morem, odnosno, zonama u kojima postoje plime i oseke, tačnije, kretanja vode uslijed kojih se dešava mogućnost erozije plastike sa djelovanjem sunca. Međutim, postoji razlika, s obzirom na to da rijeka teče, a more ne, pa tako plastika u rijekama nije toliko na jednom mjestu dok u morima se ona rola gore-dolje uz obalu i tim stalnim kretanjem i djelovanjem sunca se dešava erozija plastike i nastaje mikroplastika, dok ta plastika u rijeci bude uglavnom u velikim komadima jer protiče, ali treba imati na umu da će opet na kraju završiti u nekom moru jer se sve rijeke ulijevaju u njega. Naišao sam na istraživanja u kojima je navedeno da je određena količina mikroplastike veličine od jedan do pet milimetara prisutna i u rijekama u Evropi koja se stvori erozijama koja je dosad bila karakteristična samo za mora. Dakle, ukoliko je pronađena u Savi i Dunavu onda je logično da se i u BiH trebao neko pozabaviti tim s obzirom na to da su Bosna i Una i ostale rijeke gornjeg sliva pritoka Save tako da ako tu ima mikroplastike, ima sigurno i kod nas u određenoj količini”, istakao je Tahirbegović.
Podaci Agencije za statistiku BiH nisu ohrabrujući
A kakva je situacija sa recikliranjem, kulturom odlaganja otpada i regulativama u tom smislu, podaci Agencije za statistiku BiH ukazuju na to da naša država izuzetno kaska za zemljama Evrope.
“Općenito, na prvom mjestu je plastični otpad. Prema podacima Agencije za statistiku BiH 99 posto otpada u 2021. godini trajno je odložen na deponije, a svega jedan posto tog otpada se reciklira. Važno je napomenuti da u ovoj statistici nije obuhvaćen nelegalno odložen otpad u divlje deponije, odnosno, rijeke i jezera. S druge strane, trend u Evropskoj uniji je suprotan gdje svake godine cvjeta biznis koji je vezan za reciklažu. Kada je riječ o reciklaži otpada, 2017. godine, prema Agenciji za statistiku BiH se više recikliralo otpada u odnosu na 2021. godinu, imamo trend opadanja. Tako je u 2021. godini reciklirano jedan posto otpada, a 2017. oko pet posto. Tako da se primijeti značajan pad”, navela je Gadžo.
Pad je primijetan i u broju preduzeća koja se bave recikliranjem otpada, a koja su prisutna u BiH.
“U BiH je 2021. godine poslovalo svega 197 preduzeća u oblasti skupljanja, odlaganja i recikliranja otpada, te je zabilježen pad od 5,7 posto u poređenju s prethodnom godinom. Nazadujemo umjesto da prednjačimo u tome. Kad je riječ o odlaganju otpada i reciklaže statistika nam govori da sve manje kompanija se bavi tim u BiH”, dodala je naša sagovornica.
“Plastika će biti dugoročan problem”
Proizvodnja plastike od 1950. godine predstavlja unosan biznis i kako nam je kazala Gadžo, ta grana ekonomije bilježi konstantan rast.
“Prema predviđanjima Evropske agencije za okoliš do 2050. godine sa današnjih sedam posto proizvodnje nafte za potrebe proizvodnje platike, ta će naftna industrija činiti 25 posto potrošnje nafte u te svrhe. To je problem koji će nas čekati u budućnosti jer plastici treba 500 do 1.000 godina da se razgradi zavisno od proizvodnje. I neki elementi se nikako ne razgrade već ostanu mikro dijelovi – mikroplastika koja je također jako štetna”, zaključila je Gadžo.
Kako riješiti problem zagađenja?
Evropska agenija za okoliš je još 2014. godine u zanimljivom članku opisala sve probleme odlaganja otpada kako u more tako i u okolinu generalno te su u zaključku naveli da se sprečavanje zagađenja može desiti djelovanjem prije svega na kopnu prije dolaska smeća do mora.
“U tom smislu, Evropska unija ima politiku i zakone kojima je cilj poboljšanje upravljanja otpadom, smanjenje ambalažnog otpada i povećanje stope recikliranja (posebno plastike), poboljšanje pročišćavanja otpadnih voda te općenito efikasnija upotreba resursa. Sastavljene su i direktive kako bi se suzbilo zagađenje iz brodova i luka. Poboljšanje provedbe prevencije nastanka otpada i politike za smanjenje mogu potencijalno ostvariti ogromne koristi.
No, šta je sa smećem koje već utječe na naša mora i oceane? Morski se otpad godinama gomilao u našim morima. Neki su komadi potonuli na dno, dok druge premještaju morske struje. Gotovo je nemoguće zamisliti da to sve možemo počistiti.
Pokrenuto je nekoliko inicijativa za prikupljanje otpada ribolovnim mrežama u kojima plovila skupljaju morski otpad –slično prikupljanju komunalnog otpada na kopnu. Međutim, primijenjenim metodama ne može se prikupljati smeće ispod određene veličine. Stoga problem mikroplastike ostaje neriješen. Štaviše, s obzirom na obim problema i veličinu oceana, takve su inicijative previše ograničene da bi rezultirale stvarnim poboljšanjima.
Isto se može reći i za čišćenje plaža i obala. Pa ipak, takve su inicijative dobar način za podizanje svijesti o tom pitanju i za uključivanje građana u rješavanje problema morskog otpada. Na kraju, možda je riječ samo o pitanju brojeva. S povećanjem broja volontera koji se pridružuju takvim aktivnostima može se povećati i naš uspjeh u prevenciji”, navedeno je, između ostalog u izvještaju Evropske agencije za okoliš, a cijeli možete pročitati na ovom linku.
Međutim, sagovornici su mišljenja da svaki pojedinac treba biti svjestan koliko doprinosi zagađenju te da shodno tome treba i djelovati, kao i to da nadležni organi trebaju biti agilniji kada je riječ o kontrolisanju i sankcionisanju zagađivača.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
