Sladić: U vrijeme otkazanih letova i ispitno pitanje – kako je praktično moguće rastjerati maglu sa aerodromske piste (i zašto ipak ne u potpunosti)?

N1/ F.Z.

Jedno od pitanja koje se nama meteorolozima često postavlja u zimskom periodu je "hoću li moći poletjeti (i sletjeti) iz/u Sarajevo?"

Zamislite da letite iz Kopenhagena nazad za Sarajevo preko Beča. Izbori ovih gradova su s namjerom. Atmosfera nad većim dijelom Europe je tog zimskog dana pod znakom anticiklone – drugim riječima, obilježena stabilnim i mirnim vremenskim prilikama bez bitnijeg vjetra, a glavnina poremećaja se odvija preko nordijskih zemalja.

Od Kopenhagena do Beča, gotovo zasigurno, nećete imati problema – ima gradijenta, odnosno ima cirkulacije zraka. Nema magle, osim ako je ne navuče umjeren vjetar s ohlađenog Baltika. Aerodrom je podložan magli ako je vjetar dolazi s istoka. No, puše zapadnjak – nema magle. Poletjet ćete. Kada pogledamo vertikalni profil atmosfere za Beč imamo garanciju da je suh zrak dominantan i da je razlika između rosišta i temperature zraka dovoljno velika. A nijedan od ovih gradova nije u kotlini. U Beč ste sletjeli bez problema, i najvažnije, bez veće turbulencije čistog zraka. Ukrcavate se na let za Sarajevo. Kotlina zavijena gustom maglom. Otkazan let. Kako dalje?

Scenario je to koji preovladava upravo ovih dana. Nije nam nepoznato da je često zimi noćna mora letjeti iz Sarajeva, s obzirom na činjenicu da imamo učestalo otkazivanje letova koje nam stvara stres, brigu i razdražljivost. Međutim, postoje određena rješenja koja su se koristila u prošlosti. Nije baš najefikasnije za naše prilike jer košta prilično, ali po onoj našoj tradicionalnoj “dobro je, daj šta daš“, koristit će kao primjer kako se magla zaista lokalno može ukloniti sa piste u roku od par minuta.

U amfiteatru GU01 predavanje iz atmosferske fizike. Fizika oblaka i formacija kapljica. Dr Maarten Ambaum u svom jedinstvenom stilu objašnjava fizikalne procese koje doprinose sfernom obliku kapljica i njihovom rastu od sićušne čestice prašine sve do trenutka kada postaju dovoljno velike da padaju iz oblaka. A onda nastaju ova dva ispitna pitanja koje nas trideset i osmero tjera na razmišljanje – kako možemo rastjerati maglu?

Figura 1: Ispitno pitanje iz atmosferske fizike.

Zaista, kako možemo rastjerati maglu?

Nije ovo pitanje postavljeno tek tako bez razloga. Zapravo, pitanje je odlično i ima svoju svrhu. Oslobađanje prikrivene (latentne) toplote i isparavanje (evaporacija) je rađena sedmicu prije toga – mora da ima određenog doticaja s tim. Vertikalni procesi. Prva pomisao. Na dobrom tragu. No, dođe mi slika Sarajeva i naše duboke kotline s upitnikom iznad glave koji skače po glavi – pa, nemoguće je skoro 250 metara (misleći na visinu vertikale inverzivnog sloja) raspršiti u roku od par minuta!
Djelomično griješim, djelomično i ne baš. Trebalo je razmišljati i “u horizontalnom smjeru“.

Rješenje: vratiti se u Drugi svjetski rat kada su guste magle sprečavale brojne operacije, a pogotovo sigurno slijetanje vojnih aviona. Britanski naučnik Arthur Hartley CBE, po vokaciji civilni inžinjer, osmislio je projekat zvan “disperzija magle“ na Odsjeku za hemiju Univerziteta u Birminghamu. Duž aerodromske piste potrebno je postaviti dva paralelna cjevovoda sa obje strane piste koja će biti konstantno punjena benzinom ili kerozinom. Mlaznice sa strana proizvodit će paru nastalu sagorijevanjem energenta i pod snažnim pritiskom će u pravilnim razmacima proizvesti vertikalno gorenje plamena duž cijele piste, osvjetljavajući i čineći je uočljivom pilotima iz daljine. Sistem je isproban po prvi put 04. novembra 1942. u Moody Down, Hampshire, južna Engleska gdje je skoro 200 metara guste magle očišćeno do visine od 25 metara (visina približna jednoj sedmospratnici ili osmospratnici).

Da bi se magla uspješno raspršila, potreban je izvor toplote koji će dovesti do procesa isparavanja. Tu obično pomislimo na Sunce. U ovom slučaju, toplota proizvedena sagorijevanjem benzina ili kerozina doprinosi porastu okolne temperature zraka, čime se podstiče temperaturna razlika između okolnog zraka i onog pri tlu. Ova razlika doprinosi da se zrak pri podlozi zagrije više od okolnog i proizvede kinetička energija, formirajući uzlaznu struju koja želi osloboditi višak toplotne energije. Drugim riječima, formiraju se turbulentni vrtlozi koji omogućuju miješanje slojeva po vertikali i cirkulaciju zraka. Lakši, topliji zrak prisiljen je fizikalno da se podiže uvis, što u konačnici rastjeruje maglu i poboljšava horizontalnu vidljivost u roku od nekoliko minuta duž cijele piste (u zavisnosti od drugih meteoroloških parametara), uzimajući u obzir sagorijevanje stotina hiljada litara energenata u roku od jednog sata.

Figura 2. Dijagram funkcionalnosti sistema “raspršenja magle“.

Ali, da li je sistem potpuno efikasan?

Skup je, možemo svi to zaključiti na prvu. Zahtijeva dosta energenata koji ne samo da u praksi nisu održivi dugoročno, već su i ekološki neprihvatljivi. Sigurnost, također, nije na najvišem nivou.

Dolazimo do finalnog zaključka – teoretski, maglu možemo rastjerati na lokalnom nivou.

Praktično, samo djelomično uz niz pratećih “nuspojava“. Problem na prvu djeluje riješen, ali on ostaje i dalje pravi izazov. I opet se vraćamo zavisnosti od prirode i njene volje – konkretno, u našem slučaju, čekajući noć na petak kada bi zračni pritisak opao, vjetar dobio na snazi, a i kiša nas „poškropila“, pa će oni koji lete u petak najvjerovatnije biti pravi sretni dobitnici zimske premije. A i mi ostali, jer bi inverzija malo popustila.

ZABRANJENO PREUZIMANJE OVOG SADRŽAJA!

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za An droid|iPhone/iPad