Tako se, eto, namjestilo. Svi važni događaji u dugoj povijesti Sarajeva odigrali su se u proljeće. I u onom velikom Drugom, kao i u ovom našem, posljednjem ratu.
Sjećam se da smo k'o tinejdžeri ispred haustora te 1992. godine od jednog ostarjelog komšijskog zanovijetala, inače dobro situiranog oficira JNA u penziji, slušali mudrovanja kako „ratovi uvijek počinju onda kad šuma ozeleni, a dan postane duži“. Jasno da tada zapravo ništa nismo razumjeli, a onda kad su osvanule SDS-ove barikade na gradskim ulicama bilo je već prekasno za nova pitanja, jer je brkati major preko noći nestao iz naših života i završio negdje „tamo daleko“, navodno kod kumova u Srbiji…
5. aprila ubice-snajperisti pucali su u nevine ljude. Olga Sučić i Suada Dilberović prve su civilne žrtve Grada u kojem će u naredna 44 mjeseca opsade biti ubijeno još 11.541 ljudsko biće. I 1.600 djece Sarajeva. Osamdeset je to praznih školskih razreda, sa svim svojim zelenim tablama i ponekom zaostalom Titovom slikom iznad. Učionice ugašenih dječijih snova i učeničke graje. Skupa s omiljenim igračkama, dnevnicima i spomenarima u koje više nema ko da se piše. Eno ih pod sarajevskom zemljom. Zajedno. Zauvijek…
Dva i po desetljeća kasnije, ostale su nam samo uspomene. Bolne, oštre i vazda spremne da pri svakom susretu sa tv snimkom iz arhiva oči ispune suzama. Koje teku nekontrolirano u prošlost. Da pronađu one kojih više nema…
Ima onaj kadar kad Specijalna jedinica RMUP-a BiH, sa svim svojim raspoloživim MTS-om, kreće na grupu ubica koji su tog 5. aprila pucali u Olgu i Suadu. Cestom pored republičke skupštine preko mosta nad Miljackom pa uz benzinsku pumpu na Kovačićima sve do onih kuća gdje su se teroristi skrivali. „Evo nam vikićevaca“, oglasio se neko nepoznat iz mase, a okupljena raja, željna svog mira i slobode, krenula je oduševljeno aplaudirati spasonosnoj nadi što je preživjela početak napada na Sarajevo.
Novinar Zlatko Dizdarević taj je trenutak nad trenucima nedavno lijepo i tačno opisao: „Nekome danas pričati šta su nam značili Dragan Vikić i njegova ‘zastava’ onda, nepristojno je i prema njemu i prema nama. Tako smo vjerovali u raji preostaloj odonda.
Mnogima bi danas bilo smiješno spomenuti suzu u očima tvrdih ljudi one noći s proljeća ‘92. u Skupštini Republike BiH kada je sve krvavo počinjalo, a on se pojavio sa svojom ekipom poput specijalca vanzemaljca da nam kaže i pokaže da nismo u priči koja će ikada biti kriva i izgubljena. I da nismo izgubljeni u svojim nerealnim uvjerenjima i nadanjima.”
I da nismo sami, dodao bih. Jer Dragan Vikić i njegovi heroji vratili su nam potrebno samopouzdanje, ohrabrili nas da u tom ratu ipak možemo i moramo pobijediti. Tako je i ostalo tokom svih tih olovnih godina, sve do Dejtona i dolaska mira.
Nažalost, 25 godina nakon onih historijskih proljećnih događaja, u danu kada Sarajevo proslavlja svoj rođendan, Vikiću nije uručena pozivnica za dernek. Nema ga na svečanim prijemima, na okruglim stolovima, u prigodnim govorima političara… Umjesto o Vikićevom i herojstvu njegovih specijalaca, izgovarat će se hvalospjevi na račun jednog vokalnog interpretatora i nepostojeće trebevićke žičare.
A kad prođe sve, kad se rođendanska torta pojede a kulise raskuju do naredog aprila i nove sjednice gradskog poglavarstva u Vijećnici, ime ratnog komandanta Specijalne jedinice RMUP-a povlačit će se po novinskim rubrikama crne hronike, u svim onim izvještajima zbog sudske optužbe za zločin koji sigurno nije počinio. Heroja su, u to sumnje nema, na kraju izdale vlasti u Sarajevu koje su mu priredile igrokaz u kojem mora sam da se brani pred sudom čije je sjedište u miru smješteno u gradu za koji se borio u ratu.
A i taj grad i njegovi ljudi nakon svega većinski šute. I tom razarajućom tišinom poručuju kakvi smo zapravo postali. Jer ni slavni komandant, koji nas nikad nije napustio, a ni Sarajevo, u koje smo vjerovali, to nisu smjeli dočekati! Ima, na koncu, i onaj stih iz pjesme koji kaže da „ko ne pamti iznova proživljava“. Zato mi se ovom prilikom najprimjerenijim čini da glasno zapjevamo „Ponesi zastavu, Dragane Vikiću“. I da samo tako obilježimo ovaj 6. april…
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.