Stotine pozorišnih uloga, šezdesetak nagrada, pedeset i kusur filmova. Za opisati Zijaha Sokolovića jedva dostaje nazvati ga kazališnom institucijom. I jedva se stigne uhvatiti ga u frenetičnim putešestvijama po nastupima. Ipak, popularni Zike odvojio je malo slobodnog vremena kako bi gostovao u Danu uživo.

Četrdesetsedam godina karijere, više od 30 nagrada za Vaš umjetnički rad. Kada se osvrnete na sve što ste uradili, kako gledate na svoju karijeru kao glumca, ali i pisca i režisera ?

Prezadovoljan sam. Osjećam se kao da sam se tek rodio. Lijepo je što sam imao slobodu da 80-ih ostvarim status slobodnog umjetnika tako da sam neke kolege posmatrao kao neslobodne. Otišao sam u nešto što je za mene jako interesantno. Putujući i igrajući po svijetu tek tada sam saznao što jesam.

1977. godine prvi put ste odigrali monodramu “Glumac…je glumac…je glumac” u Kamernom teatru 55. Ova monodrama se odigrala (u oktobru u Novom Sadu) 1.600 puta. Kako se jedna ovakva drama održala ovaku dugo. Čak i sam tekst je preveden na njemački, engleski, francuski i poljski jezik i igrana je u dvadeset zemalja svijeta?

To je lijepo pitanje. U početku nisam bio svjestan koliko je ova predstava važna. Bila je drugačija i zanimljivija od nekih drugih predstava zato što glumac govori o glumcu. Kada sam počeo da igram tu predstavu shvatio sam da trebam iskoristiti svaku mogućnost koju nudi ova predstava. Prošao sam krzo sve te faze. Igrajući ovu predstavu shvatio sam da je glumac zaista vladar iluzije.

Još jedna Vaša predstava “Kabares, Kabarei” dugo traje, gdje vi na jednom mjestu sublimirate događaje i emocije koje su vas ispunjavale i okruživale 90-tih. Jeste li na neki način pokušali publici da predstavite svoja osjećanja tog vremena?

To je tipični kabare. Pošao sam od krize srednjih godina kada čovjek razmišlja o svome životu, a to znaju svi koji su bili u krizi srednjih godina. To je kultura starenja kada se pitate koji su ciljevi u životu. Ova predstava se obraća pojedincu u ovom vremenu globalizacije i možda je to tajna njenog uspjeha.

Oni stariji, koji su tada bili djeca, pamte Vas i po Nedjeljnom zabavniku. Jesu li djeca najteža publika?

Oni su najzahtjevnija publika. Ja sam se u svojim nastupima pojavljivao kao Zike, Zijah, a ne neki tamo lik. Danas ti mladi ljudi dolaze gledati moje druge predstave što znači da su odrasli zajedno sa mnom. To je za glumca fantastičan kompliment.

Šta danas radite? Šta je aktuelno?

Radim neke lijepe stvari. Ja sam ambasador dobre volje UNDP-ja. Radim neke projekte u vezi problem odrastanja mladih. To su projekti o drogi, nasilju u porodici – za što sam dobio najveću evropsku nagradu. Poslije sam radio projekat demokratije, a sada trenutno radim veliki projekat za EU u Hrvatskoj o spolnoj ravnopravnosti. Godinu dana smo pisali tekst. Do četvrtog mjeseca naredne godine trebali bi da imamo predstavu. Kroz pozorišnu formu želimo informisati mlade ljudi o stvarima koje im baš nisu dostupne.

Gdje ja danas pozorište i film? Da li pozorište i dalje ima svoju publiku?

Publika se počinje nekako mijenjati. Sve je manje znanje o glumcima i pozorištu. Osjetio sam da publika iz godine u godinu drugačije gleda predstave. Znanje o pozorištu polako dolazi u neki tamni prostor gdje nema sunca, a gdje nema sunca teško nešto raste.

Gdje vam je najljepše – Sarajevu, Beču ili negdje drugo?

Najljepše mi je u pozorištu, a onda tek na televiziji.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.