Piše: Mario Radišić

Gledati na velikom platnu „Barton Fink“, remek-djelo braće Joela i Ethana Coena iz 1991. godine, istinska je privilegija za sve prave filmofile, a tu zadovoljštinu nam je donio ovogodišnji Sarajevo Film Festival. Četvrti po redu igrani film Coenovih u mnogome je jedinstveno ostvarenje u njihovoj karijeri, koliko god to zvučalo apsurdno za autore čiju filmografiju uglavnom i čine inventivni i jedinstveni uratci.

Već premijerno prikazivanje „Bartona Finka“ na Canneskom filmskom festivalu predstavljat će ogroman presedan. Naime, tadašnji žiri kojim je predsjedavao Roman Polanski filmu će dodijeliti nagradu za najbolje redatelje, zatim nagradu za najboljeg glumca koja je otišla u ruke izvrsnom Johnu Turturru, a u konačnici i Zlatnu Palmu, nagradu za najbolji film festivala. Radilo se o događaju bez presedana.

Prvi put, u tada 44 godine od pokretanja smotre filma u Cannesu, da je neki film osvojio 3 najznačajnija priznanja. Bila je to anomalija koja se više nikada nije ponovila. Festival je, naime, ubrzo promijenio pravila koja su onemogućavala da isti film trijumfira u svim glavnim kategorijama.

Također, zanimljiva trivija je i da su Coenovi scenarij za “Barton Finka” napisali za manje od mjesec dana i to u vrijeme kada su bili zaglavljeni sa autorskom blokadom pisanja predloška za njihov prethodni film “Millerovo raskršće”. Na kraju, „Barton Fink“ će postati narativ upravo o spisateljskoj blokadi, priča o njujorkškom dramatičaru koji se seli u Kaliforniju kako bi pisao hollywoodske komercijalne scenarije. Međutim, inspiracije nema i on provodi vrijeme u neuglednom i zapuštenom hotelu gdje susreće različite bizarne karaktere. Iako napisan za kratko vrijeme, pokazat će se da je „Barton Fink“ jedan od najkompleksnijih i najslojevitijih filmova braće Coen.

Film koji počinje kao satira na hollywoodsku izvještačenost i nadmenost brzo se pretvara u nešto sasvim drugo, u košmarni i nadrealistični kaleidoskop ljudske podsvijesti, nevinosti korumpirane ambicioznošću, paranoje i egocentričnosti. Coenovi se služe poznatim filmskim tropima, koje potom izvrću i daju im novu dimenziju. „Barton Fink“ skače iz jednog žanra u drugi, iz parodije u mračni triler, pa u klaustrofobični horor, grotesku, te ponovo nazad u parodiju. Osjećaj tjeskobe i nelagode konstantno je prisutan, naročito u sumornim hodnicima hotela, koji nalik kakvoj egzistencijalističkoj crnoj rupi vjerovatno predstavljaju omaž horor klasiku „Isijavanje“ Stanleya Kubricka.

Karakterizacija likova također iskrivljuje predodžbu, iznevjerava očekivanja i ostavlja prostora za dublje tumačenje. Glavni protagonista filma Barton Fink svjesno je najiritantniji akter priče. On je samodopadni i licemjerni demagog i egoist kojemu pojam običnog čovjeka predstavlja tek koncept vrijedan pisanja. Suprotno tome, najprizemniji i najdopadljiviji lik je zapravo antagonist, serijski ubica Charlie Meadows, kojega tumači sjajni John Goodman u jednom od svojih najzlokobnijih nastupa. Za redateljski dvojac kritički uspjeh i priznanje nose sa sobom prijetnju deformacije ili čak uništenja stvaralačkog procesa. Oni reinterpretiraju, dekonstruiraju ali i otvoreno kritiziraju i skoro ismijavaju hollywoodski sistem u kojemu i sami djeluju, umjetničku arogantnost i samoobmanu.

„Barton Fink“ je istinska kreativna bomba u malom pakovanju koja se kvalitetom nedvojbeno može ravnopravno takmičiti sa klasicima kao što su „Fargo“, „Nema zemlje za starce“ ili „Veliki Lebowski“ za najbolji film zaista genijalne redateljske braće, Joela i Ethana Coena.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad