Mladi u Srebrenici 70-ih godina su muziku slušali uglavnom sa radija, rijetki su imali gramofon i po neku ploču. Tada nije bilo mobilnih telefona, interneta i mnogih drugih blagodati, tehnoloških dostignuća današnjice.

Srebreničani Faruk i Nagib Imer, Salim Salimović – Cane i Ejub Kočević – Ćirija od 1970. godine počinju svirati na igrankama pod imenom FENDI, postaju popularni i ostaju do današnjih dana, iako mnogi članovi benda nisu više među živima.

Faruk Imer nije preživio genocid i pad Srebrenice 1995. godine, dok je pjevač Ejub Kočević – Ćirija iznenada preminuo prije dva dana i bit će sahranjen 15. novembra 2024. godine u mjestu Laholm u Švedskoj, gdje je živio sa porodicom od kako su ratom otjerani iz rodne Srebrenice, koju on nikada nije zaboravio i uvijek joj se iznova vraćao.

Srebrenica ima bogatu i dugu tradiciju u oblasti kulturno-umjetničkog organizovanja.

Još 1903. je imala tamburaški orkestar “Zmajevac”, zatim između dva svjetska rata nacionalna kulturna društva, da bi nakon Drugog svjetskog rata bilo formirano KUD „Vaso Jovanović“ u kojem članovi svih vjera i nacija, od tada do danas zajedno igraju, sviraju, pjevaju i druže se.

Početkom 60-ih godina počinju prve igranke na kojima se sviralo uživo, a nešto kasnije se pojavljuju tzv. disk džokeji koji su muziku za zabavu emitovali putem gramofona sa vinil ploča.

Prvi bend pod imenom „Orkestar mladih“ su početkom šezdesetih sastavili Mehmedalija Šipovac – Šipo i Ismet Ljoti, kojima se pridružuje Miroslav Jakšić i Dragoslav Manjenčić – Manja. Svi oni su imali svoja redovna zanimanja, Šipo je bio prosvjetni radnik Ismet fotograf, Manja nastavnik fiskulture… a svirali su nekoliko godina u slobodno vrijeme diljem ovog kraja.

Jedno ljeto su čak svirali svako veče u tada veoma popularnoj bašti hotela Partizan, današnjoj Gradskoj bašti u Srebrenici.

Grupa mladića, komšija iz srebreničke mahale Efendići okuplja se 1970. godine i počinje svirati najprije pod imenom „Srebreni dječaci“, a ubrzo ime mijenjaju u „Fendi“ sa kojim će postati popularni i ostati poznati do današnjih dana u ovom kraju, sa obje strane Drine, od Srebrenice do Zvornika.

Bili su to braća Faruk i Nagib Imer koji su svirali gitare, Salim Salimović – Cane na bubnjevima i pjevač Ejub Kočević – Ćirija.

“U početku smo djelovali u sastavu Omladinske organizacije. Vježbali smo iza Suda i pripremali se za prvi nastup, koji će se desiti u ljeto ‘70. godine pod imenom Srebreni dječaci u hotelu Guber u Srebrenici. Svi smo bili uzbuđeni, a Ejub posebno. Od tog silnog uzbuđenja i treme nije mogao da nastupi to veče i umjesto njega je pjevao Dino Zemunović”, ispričao je Cane koji danas živi u Tuzli.

Braća Faruk i Nagib Imer su muzički talenat naslijedili od oca Mustafe koji je godinama bio stalni član tamburaškog orkestra koji je djelovao pri KUD-u Vaso Jovanović u Srebrenici.

“Moj stariji brat Faruk je prvi počeo svirati u KUD-u da bi prvu svirku napravio u srebreničkoj Gimnaziji, a sa njim je tada pjevao Dino Zemunović, a Mustafa Jelkić je svirao bubnjeve. To je kratko trajalo i nas četvorica, Faruk, Cane, Ejub i ja počinjemo svirati kao grupa Opštinske omladinske organizacije, ali se brzo odvajamo u grupu „Srebreni dječaci“, a zatim ime mijenjamo u Fendi“, priča Nagib Imer, koji sa porodicom danas živi u Danskoj.

Momci iz Fendi-ja su se morali sami organizovati i snalaziti, jer su bili bez muzičkog obrazovanja, nisu imali ni pomoći nekih iskusnijih muzičara od kojih bi učili i koji bi im mogli dati neke savjete. Nisu imali ni pravih instrumenata. Prvu bas gitaru su sami napravili od bukove daske. Vremenom su nabavljali po neki instrument, ali još je to bilo daleko od dobrog.

Godine 1972. Nagib i Ejub zajedno odlaze na odsluženje vojnog roka u Kraljevo. Kao automehaničare po zanimanju raspoređuju ih u auto jedinicu.

“Vojska nam je bila velika škola”, kaže Nagib i nastavlja priču: “Po dolasku u vojsku odmah nas pitaju ko se čime bavio, šta zna i uključuju nas u razne aktivnosti. Ja kažem, sviram gitaru, a Ejub pjeva tako se ubacimo u vojnički orkestar. Ejub počinje raditi u razglasnoj stanici, a ja kod kapetana u kancelariji, pišem dnevne zapovijesti i itd. Bilo je tu i drugih muzičara sa većim iskustvom od kojih “krademo“ znanje i učimo. Uglavnom, služenje vojnog roka nam je ostalo u lijepom sjećanju jer smo stekli nova iskustva i dosta naučili.”

Po povratku iz vojske sa mnogo više iskustva prave planove kako bi nastavili sa muziciranjem, ali najveći problem su im instrumenti koje nemaju i moraju ih kupiti, a nemaju ni novca.

“Ja sam tada već radio i kažem bratu Faruku da uzimam kredit bez znanja roditelja. Odluka je pala i neka bude šta će biti. Otac strog, a mati malo mekša i njoj kažemo našu odluku. Mario, naš drug iz vojske je živio u Zadru i imao je na prodaju dobro pojačalo i bas gitaru. Bez očevog znanja uzimamo njegov furgon kombi sa samo dva sjedišta naprijed i pozadi sa dušekom na naduvavanje, lagano obučeni na kraju zime, krećemo za Zadar, Faruk, Ejub, Cane, naš komšija Suljo Jelkić i ja”, kazuje Nagib.

Sve je na putu bilo dobro do negdje iza Sarajeva, kada im se kod Hažića u mjestu Saraj, kasno uveče, pokvario kombi. Napolju je hladno, još ima snijega, ali tu je kafana u kojoj svira neki orkestar. Ulaze, upoznaju se sa muzičarima čak i zasviraju zajedno, ali tu je fajront, kafana se zatvara i moraju nazad u hladni kombi gdje jedva dočekuju zoru i gimnastikom se pokušavaju ugrijati. Neki kovač im pomaže da djelimično riješe kvar na kombiju. Nastavljaju put, ali zbog kvara nemaju svjetla u tunelima pa u Mostaru moraju kupiti novu dinamu i tako namučeni stižu na more.

“Stižemo u toku noći i iako ne poznajemo grad, prvi put smo u Zadru, nađosmo Marija, bez GPS-a. Pare za pojačalo i gitaru smo načeli i nemamo dovoljno, jer smo imali neplanirane, vanredne troškove, ali dogovorimo sa Mariom da kad dođemo kući šaljemo ostatak. Bez obzira koliko je otac bio ljut mislim da je i njemu bilo drago što smo tako kupili instrumente, pošto je i on svirao i volio muziku”, kazuje Nagib sa osmijehom.

Nedostaju im još bubnjevi. Odluka je na Canetu, a i kod njega je otac Hidan strog. Cane je riješen i po svaku cijenu uzima kredit i kupuje bubnjeve, Konačno počinje prava svirka i uspon Fendija… Ovdje Cane nastavlja priču:

“Prvi naš nastup izvan Srebrenice bio je u Ljuboviji koja je danas u drugoj državi, a tada smo svi bili u Jugoslaviji i nije bilo granica. Naveče nije bilo prevoza, pa smo često nakon sviranja igranke išli pješice iz Ljubovije do Bratunca, gdje bismo pred hotelom Fontana gledali ima li koga iz Srebrenice da nas poveze. Obično je tu bio Lale Redžepović koji bi nas vozio. Poslije, kada smo malo stasali, slijede nastupi u Srebrenici, u hotelu Domavija, u motelu Lovac, zatim igranke u bašti hotela Partizan pod lipama, na Drini u restoranu Brioni u Ljuboviji, u hotelu Fontana i na mnogim drugim mjestima. Nezaboravne igranke su bile u Zvorniku, gdje je Ejub jako volio da nastupa i gdje smo bili jako popularni. Sjećam se jednom smo otišli u Zvornik nenajavljeno. Kada su nas vidjeli organizatori odmah su rekli nekom momku da skine plakate lokalne grupe i da postavi naše. Bili smo miljenici djevojaka. Ejub je toliko volio tu da pjeva da je često znao reći hajmo svirati džaba”, prisjeća se sa sjetom Cane prijatelja.

Ejub Koćević – Ćirija će biti sahranjen daleko od rodne Srebrenice u Švedskoj gdje je i živio sa porodicom. A evo teksta poruke kojom se Cane na društvenim mrežama oprašta od prijatelja, komšije iz djetinjstva i kolege iz benda;

– Ostala je velika praznina iza tebe. Ne mogu da vjerujem da više nećemo biti zajedno. Proveli smo nezaboravne dane naše mladosti, još od malih nogu smo bili zajedno. Družili se, svirali, jednostavno bili nerazdvojni. Neka ti dragi Bog podari lijepi dženet, a tvojoj porodici sabur.

Slično je napisao i Nagib Imer:

– Nedostajat ćeš mi druže moj. Od rođenja pa dok nas rat nije rastavio odrastali smo i družili se, zajedno provedeno djetinjstvo i najljepši dani mladosti ostat će mi u sjećanju dok budem živ. U vojsku smo otišli zajedno istog dana i bili zajedno do kraja odsluženja vojnog roka. To su nezaboravni dani. A ovih dana baš sam razmišljao kako se nismo dugo čuli i nije nam se dalo. Neka je rahmet tvojoj duši druže moj (gugi) a porodici sabur.

Brojni su slični komentari i poruke mnogih Srebreničana, Bratunčana, i drugih Podrinjaca koji su poznavali članove grupe Fendi, imali priliku slušati njihovo muziciranje, a tekst iz ovog komentara možda najbolje ilustruje osjećaje starih Srebreničana:

– Čaršija više nikada neće biti ista…. Pomislim, pa ljudi su činili to mjesto, i kako onda ponovo pomisliti doći tamo negdje gdje toga nema. Otići će ili odlaze svi oni koji su činili to neko “mjesto“ posebnim. Ti si definitivno bio jedan od posebnih koji su to mjesto činili posebnim. Čekaj nas gore!