Haiku je dobro poznata i drevna forma poezije koja je nastala u Japanu. Većina poezije ima riječi u stihovima koji se rimuju, ali haiku se ne rimuje i ne zvuči kao obična pjesma. Kada se pravilno proučava i razumije, haiku poezija može dati čitaocu kratak prikaz japanske kulture.
Šta je haiku pjesma?
Riječ “haiku” je izvedena iz japanskog jezika i znači početni stih.
Japanski haiku je pjesma koja je prvobitno napisana u jednom redu, međutim, današnja forma haiku poezije se piše u tri stiha, a svaki sadrži pet, sedam i pet slogova, što čini ukupno 17 slogova.
Haiku je dobro poznat po svojstvu da naslika grafičku i dramatičnu sliku koristeći samo nekoliko riječi, što primorava pjesnike ili pisce da smanje sve nepotrebne riječi, čineći da se svaki slog i riječ računaju. Naučnici iz Sjedinjenih Država uče haiku u osnovnoj školi, a većina učenika uživa u pisanju haikua zbog njegove kratkoće, piše Art in context.
Haiku poezija se uglavnom fokusira na prirodu, naglašavajući njen intenzitet i jednostavnost. Poezija je obično sažeta, jasno navodi svaku tačku, što je glavni cilj svih haiku pjesnika.
Iako haiku poezija može zvučati ili izgledati jednostavno, ona podrazumijeva više od pokušaja da se zadrži broj slogova.
Danas se smatra najkraćim oblikom poezije.
Historija haikua
Haiku ima veoma dugu historiju koja je nastala u Japanu, tradicionalno, samo nekoliko pjesnika je pronađeno u Japanu, a oni su tokom godina postali poštovani i poznati po svojoj haiku poeziji.
Neki od glavnih stavralaca haiku poezije su Buson, Bašo, Šiki i Isa, a Bašo se smatra najpoznatijim haiku pjesnikom.
Prvi oblik japanske poezije zvao se “renga” i bio je popularan u 13. i 14. vijeku. Ovo je bila duža pjesma koja se sastojala od stihova koji su pisani naprijed-natrag.
Tokom Edo perioda (1644. do 1867.), japanski reformistički pjesnik poznat kao Macuo Bašo (1644. do 1694.) promovisao je duhovitiju i opuštajuću formu Renge, koju je nazvao “Haikai”. Sa ovom novom formom japanske poezije, pjesnici su sada mogli iskusiti veću sposobnost da se izraze s mnogo varijacija u tonu.
Japanski pjesnici kao što su Yosa Buson (1716. do 1784.) i Kobayashi Issa (1763. do 1828.) bili su u stanju da opišu obične svjetovne predmete sa odličnim smislom za humor. Tokom Meiji perioda (1868. do 1912.), japanski pjesnici poput Masaoke Shikija (1867. do 1902.), razvili su “hokku” poeziju, čineći je popularnijom. Zatim, u 19. vijeku, hoku je postao poznat kao haiku i danas je potpuno nezavisan stil poezije.
Tokom 19. vijeka haiku poezija je počela da se širi van Japana, prvo u Holandiju, kasnije u Francusku, a nedugo zatim i u Sjevernu Ameriku. Početkom 20. vijeka, pjesnici poput Ezre Paunda (1885. do 1972.) su smatrali da je haiku poezija veoma moćan i djelotvoran oblik umjetničkog pisanja. Njegova poznata pjesma, U stanici metroa (1913), smatra se jednom od ranijih američkih haiku pjesama. Tokom 1950-ih neki od najboljih pjesnika poput R. H. Blytha počeli su da nude japanski haiku pjesnicima i čitaocima koji govore engleski.
Tradicionalni i moderni haiku
Mnogi ljudi su upoznati sa tradicionalnim japanskim haiku pjesmama i svjesni su strukture koja sadrži tri stiha, sa pet slogova u prvom stihu, sedam u drugom i pet u trećem redu. Danas još uvijek mnogi pjesnici koji pišu modernu haiku poeziju na engleskom ili drugim jezicima i dalje insistiraju na tome da broj slogova pet-sedam-pet mora ostati u svim njihovim pjesmama.
Ako želite pisati haiku, ne morate se držati strukture od tri stiha, jer mnogi ljudi pišu moderne haikue u jednom ili dva. Kada pišete tradicionalni haiku, svoju prvu riječ u stihu ne pišete velikim slovom i ne morate koristiti nikakve interpunkcijske znakove, jer redovi pjesme ne završavaju cijelu rečenicu. Struktura i stil koji odaberete da pišete potpuno su na vama, a vi možete pisati ono što vam se čini i zvuči dobro. Zapamtite, teme haiku poezije se uvijek vrte oko prirode, međutim postoji i “senrju”, oblik haikua koji se govori o emocijama i ponašanju.
Primjeri haiku poezije
Haiku inspiriše pjesnike da zabilježe svoje okruženje i postanu svjesni običnih trenutaka koji su značajni. Priroda se oduvijek smatrala savršenim okruženjem koje može privući naše mentalno stanje, gdje možemo biti potpuno zadovoljni običnim jednostavnim stvarima poput pjevanja ptica ili pada jesenjeg lišća.
Mnogi haiku pjesnici izražavaju neki oblik emocionalnog odgovora na stvari koje posmatraju, što može biti jednostavna stvar poput smijeha ili nešto mnogo dublje, poput refleksije o prirodi našeg postojanja.
Donosimo neke primjere haiku poezije:
ptici, leptiru
sasvim je nepoznata
boja jesenjeg neba
živiš samo dvaput;
kada se rodiš,
i kad pogledaš u lice smrti
tanka paprika-
dodaš joj samo krila:
crven vilin konjic
čak ni pred carem
strašilo neće skinuti
pleteni šešir.
u pustoj kući –
i dalje pjeva cvrčak
pod starim pragom.
kako oprati
noge u rijeci – a ne
zamutiti tok?
nečija duša,
u obliku leptira –
odletje dalje…
nije toliko u cvijetu
koliko u nosu:
miris.
Popularnost haikua dostigla je vrh šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka, sa širenjem znanja o zen budizmu, koji je u haikuu našao možda svoj najbolji izraz.
Haiku nas poziva da posvetimo pažnju onome pokraj čega obično “proletimo”, a ipak iz toga možemo izvući metafiziku postojanja.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
