Premijera filma "Bosanski lonac" će biti upriličena 13. avgusta u okviru Sarajevo Film Festivala u Open Airu. "Bosanski lonac" je koprodukcija Hrvatske, Austrije, Bosne i Hercegovine, a reditelj je Pavo Marinković. Glavnu ulogu tumači jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih glumaca Senad Bašić.
Nakon zdravstvenih problema Senad Bašić ekskluzivno za portal N1 govorio je o svojoj karijeri, ali i o filmu “Bosanski lonac” koji ćemo uskoro imati priliku pogledati.
Samo za naš portal prisjetio se svojih početaka, ali i kazao ko mu je bila najveća podrška sve ove godine. Govorio je i o saradnji sa velikanima poput Mustafe Nadarevića, ali i šta misli o političkim prepucavanjima u našoj zemlji.
O filmu “Bosanski lonac”
Prije svega hvala Vam što ste pristali na ovaj razgovor. Na samom početku recite mi kako ste? Kako provodite ove ljetne dane?
Iskreno, dobro sam. Na odmoru sam od 1. augusta i bit ću sve do 1. septembra. S tim da imam filmove na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu. To su “Praznik praznine” i “Bosanski lonac”.
Kada smo dogovarali ovaj intervju čekali smo i zvanično predstavljanje filma “Bosanski lonac”. U filmu tumačite glavnu ulogu, Faruka Šege, neupsješnog bosanskog pisca. Po čemu je ovaj film poseban?
Mislim da nikada nisam imao težu ulogu. Samo iz jednog prostog razloga. Dakle, 80 posto uloge je napisano na Njemačkom jeziku. Trebao sam znati govoriti kao da sam 20 godina u Austriji. Bilo je jako naporno, imao sam i lektora. Reditelj Pavo Marinković mi je omogućio lektore, zajedno sa produkcijom Telefilm iz Zagreba.
Gdje je radnja filma snimana?
Pola scena je snimano u Grazu, a pola u Zagrebu. Kao i ansambl glumački. Pola su iz Austrije, pola su iz Hrvatske. Iz Bosne i Hercegovine smo samo Admir Glamočak i ja.
Kako je bilo raditi sa rediteljem Pavom Marinkovićem?
Saradnja sa Pavom Marinkovićem je bila izvrsna. On je omogućio nekih 15 dana priprema, doveo je ljude iz Austrije. Sačekali smo još 15 dana i krenuli smo za Austriju. Divan reditelj. Nije nikakav autoritet u smislu nekog tiranina. Vrlo rado posluša saradnike, pa čak i nas glumce.
Publika dolazi zbog zvijezde
Kakvu reakciju publike očekujete, imate li možda neki “strah” od sarajevske publike? Mnogi kažu da je sarajevska publika posebna.
Sarajevska publika ne voli zvijezde u ovoj našoj branši. Gledajte, Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu, pa mu dobaci neki hahar: “Halo pisac, napiše li se šta?”. Nije ni čudo ni što Meša Selimović, Skender Kulenović i masa njih iz ovog mentalita su pobjegli ili u Beograd ili Zagreb. Čudan je ovo mentalitet. Ovaj posao zahtjeva neke stvari. I u Hollywood-u moraju da se naprave zvijezde. Kada ove zvijezde ostare, mora da se produciraju nove, mlade zvijezde. Neko mora biti box office. Znate, zbog glumca se kupuje kartu. Publika dolazi zbog zvijezde.
No, moram da Vas pitam i za Sarajevo Film Festival. Koliko znači ovaj projekat našem gradu?
Sarajevo Film Festival znači ovom gradu mnogo. Sigurno 50 hiljada ljudi dođe da prati SFF. Puno to znači za grad i u ekonomskom smislu. Ja sam posljednji put bio na SFF-u kada je bio film “Nafaka”. To je prije gotovo 20 godina. Iako sam imao na SFF-u sigurno jedno šest filmova, koje sam snimao u Sloveniji. Ne znam, nešto sam se bio dopao Slovencima. Zadnji film koji sam radio sa Miroslavom Ćirom Mandićem, bilo je kada sam glumio Bosanca koji govori i slovenački. Bilo je dosta uloga gdje sam govorio na drugom jeziku. Bilo je uistinu dosta teških scena.
U kojem momentu ste znali da se želite baviti ovom profesijom? Pročitala sam da ste ljubav prema glumi otkrili na služenju vojnog roka u Zadru, je li to istina?
To je istina. Na prijemnom ispitu pitao me profesor Boro Stjepanović koju si posljednju knjigu pročitao. Rekao sam mu da je to Bertlot Brecht, njegove pjesme. On je tada pušio cigaretu, pogledao i rekao da to nije lektira iz gimnazije. Rekao sam mu da ne znam, ali da je meni to bilo zanimljivo. I naručio sam dramu Bertolta Brechta, “Majka hrabrosti i njena djeca”. To je za njega bilo začuđujuće, zašto jedan gimnazijalac čita Brechta. Na Akademiji sam tek shvatio ko je bio Bertlot Brecht i koliko je on važan za teatar. Njegova dijalektika o teatru je obavezno štivo. Jedan način pravljenja predstave koji je bio drugačije od onog kojeg je zagovarao Konstantnin Stanislavski.
Sjećate li se svoje prve predstave?
Vjerujte li me da se sjećam gotovo svakog detalja. Završio sam prvu godinu i Haris Pašović me pozvao da sa Promenom iz Novog Sada radim na Dubrovačkim ljetnim igrama. Dao mi tekst, tačnije tri stranice teksta. To je bio Hamlet od Luisa Bunjuela. Bio je to jedan nadrealan tekst. Njegova impresija na Hamleta. Međutim, u Dubrovniku smo radili dva mjeseca. Radili smo noću. Počinjali bi u 10 sati navečer, jer ne može se raditi po danu. Radili bi negdje do 5 ujutru. Tako bi noću radili, a po danu spavali. Nisam vidio more nikako. Međutim, interesantno je da su nam davali izuzetno velike dnevnice. Pošto je Tito bio pokrovitelj Dubrovačkih ljetnih igara, to su bile tolike dnevnice da niste mogli potrošiti. Odete na najbolju ribu, popijete čašu vina i sve uz to ostalo što ide… Predjelo, cigare… To bude trećina dnevnice. To je nevjerovatno. Sada pošalju nas u Zavidoviće i daju nam 12 i po maraka.
Uistinu je veliki broj uloga u vašoj karijeri. Koju bi ulogu Vi izdvojili?
Izdvojio bih Beranžea u predstavi Nosorog, pisca Joneska. Predstavio je režirao Dino Mustafić. Potom predstava, Ljubovnici, gdje sam igrao ulogu Prokupio. To je renesansna komedija iz Kotora nepoznatog autora. To smo radili u ratu, tačnije 1993./94. godine. I svakako, uloga Hasan u Dervišu i smrt. To su neke uloge koje mi nisu dale da spavam. Imao sam neke snove, snove koji su bili začuđujuće vezani za uloge.
Sigurno postoje neke uloge sa kojima niste zadovoljni?
Bilo je itekako dosta takvih momenata. Napravio sam nekih stotinu uloga, stojim možda iza pet. Ono ostalo je sve bullshit (smijeh).
Koji period bi izdvojili u svojoj karijeri?
Izdvojio bih ratni period, ali ne po negativnom nego po pozitivnom. Nije bilo struje, televizije, radija. Teatar je poprimio onu pravu antičku svrhu. On je postao forum u kome su se razmjenjivale informacije, trgovalo se… Teatar je postao mjesto, kakvo je bilo u antici. Pauze su trajale po dva sata, pauze za ručak, pauze za razgovor… To je trajalo cijeli dan. To se nije igralo u kontinuitetu. To je bila fešta. Završe se dva čine i onda pauza od dva ili tri sata.
Najveća podrška kroz karijeru
Ko Vam je bila najveća podrška kroz karijeru?
Supruga je moja najveća podrška. Kada smo imali erotsku scenu u Adria blues, reditelja Miroslava Mandića, okrenula se prema meni i rekla: “Ovo ti gluma?”. Ona je prihvatila sve i zaista je moja najveća podrška u svemu bila ona. I kada je bilo najteže i kada mi je dobro išlo, opet mi je bila najbolja podrška.
Moram se osvrnuti i na ulogu Faruka iz serije Lud, zbunjen, normalan. Igrom slučaja, sada u novom filmu igrate opet ulogu čovjeka koji se zove Faruk. I da li Vam smeta što su Vas i sada pojedini zovu Faruk, Rukfaš…?
Nimalo. To znači da je publika to zavoljela i prepoznala. To je kao i u Americi. Vi imate prepoznate i neprepoznate glumce. Recimo Harvey Keitel, radio je u svim filmovima Martina Charles Scorseseia i niko ga nije vidio. Čak i u filmu “Taksist” igra. Kada je odigrao u filmu “Prljavi poručnik” tada je cijeli Hollywood vidio raskoš njegovog talenta i nakon toga je dobivao dobre uloge. Stoga, da sumiram. Dobro je zvati se Faruk. (smijeh)
Dugo ste sarađivali sa Mustafom Nadarevićem. Jesmo li ga dovoljno cijenili?
Ne, nikada. Imate tu recimo Zaima Muzaferiju i ljude koji su dobivali najveće jugoslavenske nagrade. Primjera radi, nedavno sam bio u Puli i gledao film Jasmina Durakovića. U jednom momentu mu prilazi stariji čovjek, sigurno ima 80 godina. Prilazi mu i pita ga da li zna ko je on. Jasmin mu kaže da ne zna. Naime, on je glumac iz Ključa, koji je radio skupa sa Bekimom Fehmiujom napolju. Više je radio napolju nego u BiH. Ali u BiH je igrao u svim filmovima, pa čak i Valter brani Sarajevo. Dakle, niko ne zna za tog glumca iz Ključa. Ni ja nisam znao.
Kako je bilo raditi sa Nadarevićem?
Kako je bilo raditi sa Mustafom Nadarevićem?
Bilo je izvrsno. Mi smo već počeli raditi u filmu “Praznik u Sarajevu”, reditelja Benjamina Filipovića. Onda u filmovima “Savršeni krug”, “Kod amidže Idriza” pa “Nafaka”. I onda smo ušli u “Lud, zbunjen, normalan”. To je bila jedna pozitivna atmosfera, spremnost na improvizaciju. Spremnost na saradnju, na partnersku igru sa potpunom sviješću da ne radimo to zbog nas, nego zbog publike. Kada nađete nekog takvog, onda ste vrlo zadovoljni što se igrate. I onda shvatite da je gluma igra. Svakako, treba imati sklonost i sposobnost.
Voljela bih da se vratimo malo na tezu koja se proteklih mjeseci vrtila u javnosti, posebno nakon smrti glumca Saše Petrovića. Sjetimo li se velikana tek kada umru?
Izgleda da je tako. Jedva čekaju da umremo. Da je manja konkurencija. Neko će se zaposliti. O tome je Izudin Bajrović pisao, šta je ovo, šta ovo mladi ljudi jedva čekaju da mi umremo da bi se oni zaposlili.
Kada već govorimo o mladim kolegama. Kakve su nove generacije studenata?
Iskreno da kažem bolje od nas. Na jedan način su posebni, način koji nije glorifikacija bilo kakvog rada, nego vrlo preciznog rada. Digitalne generacije. Imaju dobre alate, što se tiče interneta. Mislim da će oni biti zaista drugačiji od nas i da će utisnuti svoj pečat u vrijeme koje dolazi.
Koji savjet dajete najčešće svojim studentima?
Da budu uporni. Nije važan talenat, on se može izgubiti za sedam dana. Ali upornost može trajati 60 godina. Ne gubiti nadu, samo biti uporan.
Pratite li politička dešavanja u našoj zemlji? Ponovo se zvecka oružjem…
Poslije onog rata, ne bojim se. Jedino atomsku da bace na nas, što isto nije isključeno. Slabo pratim iskreno. Mislim da ima previše gluposti. Još je Aristotel vidio da je demokratija najgori oblik.
“Nas vode čobani, mi smo ovce”
S jedne strane imamo stalna politicka prepucavanja, a s druge strane životni problemi građana…
Većina poslanika je kupila diplome. Kada je izašao zakon da poslanici moraju imati visoku stručnu spremu, većina je kupila diplome. Bio je jedan poslanik, donio je diplomu, onda su mu rekli gdje su ti svjedočanstva iz srednje. Kaže on čuj, zar i to treba. I onda je kazao da će i to donijeti za sedam dana. I sada vidite takvog jednog upravo čobana o kojem je govorio Sokrat i Platon. Nas vode čobani, mi smo ovce. Koji se ne bune protiv tolike gluposti, samo idu. Kada jedna ovca krene u provaliju, sve idu.
Slažete li se da ni situacija u regionu ništa nije bolja?
Sve je to isto. Taj raspad Jugoslavije, koja je bila uređana zemlja. Kako-tako, bilo je uređena. Bez obzira na sve žrtve. Da bi bio red moraju padati žrtve. Recimo da bi bio red u kući, da bi neko počistio, neko se mora žrtvovati da to uradi. Ovdje ljudi ne rade ništa, a uzimaju budžetski novac.
Za kraj ovog razgovora recite mi projekte koje planirate u budućnosti?
Za sada nema ništa. Biram za Akademiju zajednički diplomski rad. Moja klasa sada ide u četvrtu godinu. To pomalo, relaksirano, čitam, tražim.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!