Psihološkinja i porodična savjetnica Katarina Jovanović daje savete svim roditeljima koji su se našli u nemiloj situaciji da im dijete bjesni na javnom mjestu.

Terrible two

Jeste li nekad čuli za izraz „terrible two“? Bukvalan prevod – užasne dvije. Misli se na dvije godine, tačnije, na dvogodišnju djecu i činjenicu da se napadi bijesa, tzv. temper tantrumi, obično javljaju kod klinaca i klinceza koji još nisu napunili tri godine.

Zašto baš tad? Glavni razvojni zadatak ove faze u odrastanju je sazrijevanje samokontrole, a roditelji su tu da ovo sazrijevanje podstaknu i potpomognu. To bi značilo da i zahtijevi roditelja za samokontrolom djeteta postaju brojniji, ili bi bar bilo dobro da tako bude. Jedan od prvih zadataka u tom smislu je navikavanje na nošu, a ima ih još: da dijete spava u svom krevetiću, ako nije do tada, da lijepo sjedi za stolom, da jede što i ostali jedu, da spava u određeno vrijeme itd. Pošto smo našim mjezimcima do tada uglavnom samo ugađali i pazili da im dlaka sa glave ne padne, ovi zahtijevi ih frustriraju i lako dovode do izliva bijesa, razdražljivosti i prkosa.

Ako su roditelji tokom ovog perioda nesigurni, nedoslijedni i impulsivni (da ne kažem živčani), usporiće razvoj samokontrole kod svog djeteta.

Greške koje pravimo

Šta da radimo kad sukob ekskalira, posebno kad se to desi u javnosti, „van domaćeg terena“? Gdje griješimo?

Jedna od najčešćih grešaka je što „startujemo đonom“, dreknemo ili sikćemo kroz zube, a da prije toga nismo pokušali ništa drugo. Kako mislite da kontrolišete dvogodišnjaka ako niste u situaciji da kontrolišete sami sebe?

Druga česta greška je što objašnjavamo, objašnjavamo, objašnjavamo. Je l’ volite vi da vam bilo ko bilo šta objašnjava kada ste bijesni kao ris? Normalno da ne volite. Što bi se onda to djeci dopadalo?

Treća je što molimo, mitimo, obećavamo. Pokazali smo slabost i djeca nas više ne doživljavaju kao oslonac.

Četvrta je što prijetimo „iz prazne“. Nećeš dobiti slatkiše kad dođemo kući, nećeš se igrati sa drugarima, nećeš gledati crtać, dobićeš batine… Aha, samo sutra. Malo sutra.

Peta je što popuštamo i dajemo sve što traži, samo da se smiri.

Znate, nešto od ovoga možda i smiri vašeg drekavca, ali ništa neće dati dobre rezultate na duže staze. Umjesto toga, probajte nešto drugo.

Preventiva

Naoružajte se smirenošću. Budite nerealno smireni. Što više raste djetetov otpor, to više treba da raste vaša smirenost. Ako niste u stanju bar da izgledate smireno koliko god da u vama kuva, ne preporučujem vam da ulazite u ring sa bijesnim dvogodišnjakom.

Da počemo sa preventivom.

Kad osjetite da se nevolja približava – dijete počinje da kenjka i njočka, zanovijeta i oteže – unesite malo zabave u vašu šetnju/kupovinu… šta god da radite. Zapanjeno pogledajte negdje u daljinu i uzviknite nešto tipa: „Majko mila, je l’ ono žirafa u supermarketu?!“ i tražite od vašeg klinca da je nađete; kao, ju, majko mila, je l’ moguće, dijete moje, pomagaj da se uvjerim… A onda završite kupovinu sve tražeći žirafu.

Druga opcija je da povjerite djetetu neki nevjerovatno bitan zadatak – da vam nosi kišobran jer vas užaaaasno boli ruka i treba vam pomoć… Onda mu sve vrijeme zahvaljujte što je tako dobar pomoćnik. Djeca vole da nam udovolje. Mi to vremenom upropastimo.

Kako se postaviti

Ako niste blagovremeno probali trikove sa preusmjeravanjem pažnje i vaše preslatko čedo se pretvori u pomahnitalog drekavca, prvo udahnite duboko, a onda pokušajte sa žirafom. Ako se dijete upeca na mamac, odlično, završite to što ste planirali što efikasnije možete i bež’te kući.

Ako se ne upeca, nego nastavi da vrišti, bacaka se i slično, molim vas, nemojte ulaziti u raspravu da dvogodišnjakom!

Uhvatite dijete za ruku i krenite kući. Da, otimaće se, možda će i nastaviti da dreči. Mirno kažite: „Vidim da si ljut/a, hajde, idemo kući.“ Slobodno poljubite dijete u kosicu ili u ruku i poslije toga – ćutite. Ne gledajte ga u oči. Ne objašnjavajte. Ne kritikujte. Ne prijetite. Samo ćutite, hodajte mirno, djetetovim tempom, nemojte ničim pokazati da ste uznemireni.

Ako se dijete smiri, molim vas, nemojte ga pitati „šta ti bi“ ili neku sličnu roditeljsku glupost. Dijete ne zna šta mu je bilo, time ćete mu samo raspiriti ljutnju i biće Jovo-nanovo. Ponašajte se kao da se ništa nije dogodilo.

Kada se ovakve stvari dese kod kuće, čučnite pored svog djeteta, kažite mu da vidite da je ljuto i da ćete se družiti kad se smiri, a potom gledajte svoja posla. Ili bar izgledajte tako.

Važno je da neadekvatno djetetovo ponašanje ne nagrađujemo dodatnom pažnjom. Kada se dijete smiri, grlite se, mazite se, pričajte. Možda vam ovo ignorisanje djeluje kao gruba metoda, ali nije. Naši mališani treba da nauče da je njihov zadatak da izađu na kraj sa svojim osjećanjima – to se zove samokontrola. Nedovoljna i neefikasna samokontrola je jedan od glavnih okidača brojnih smetnji i poremećaja u kasnijem razvoju djeteta.

Naravno da djeca nisu srećna kada im nešto uskratimo, kada uvodimo pravila, kada ih kaznimo. Ali nisu djeca ta koja naprave problem, nego mi, roditelji. Savremeni roditelji su, izgleda, sebi zacrtali potpuno nerealan vaspitni cilj – da im dijete uvek bude srećno – tako da odustaju i od uskraćivanja i od uslovljavanja i od kažnjavanja i od pravila… E sad, nije smak svijeta ako vaš trogodišnjak još piški i kaki u pelene, ali jedan petnaestogodišnjak koji nije naučio da toleriše frustraciju i odloži zadovoljstvo zaista može i da smakne svijet, barem vaš dio svijeta.

Ok, treba da čuvamo svoju djecu. Ali ako ih SAMO čuvamo, od svega i svačega, ko će ih vaspitavati?

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad