„Spavala sam s više od sto muškaraca“: Amal o praznini i traumi koja je sve pokrenula

Djevojka iz zapadnog Berlina, Amal, odrasla je u strogoj porodici. Sa 14 godina dijelila je sobu sa starijom sestrom, a roditeljima nikako nije smjela priznati da ponekad puši, izlazi s mladićima ili konzumira drogu. Njen otac bio je nasilan, pa je svako otkriće nosilo rizik.

U tom okruženju Amal traži izlaz. Kada se ukućani nisu nalazili kod kuće, sjedila je za porodičnim računarom i dopisivala se s nepoznatim muškarcima. Jedan od njih, 27-godišnji student, poziva je kod sebe. Prvi put se ne usuđuje ući. Drugi put, u štiklama, odlazi ponovo. Vrata se otvaraju. U stanu punom nereda on je odvodi do kreveta i bez mnogo riječi – siluje.

„Još danima sam krvarila.“
Godinama kasnije, uz bijelo vino i ručno motanu cigaretu, Amal se sjeća tog trenutka. Tada nije znala objasniti što joj se dogodilo, nije imala riječi za nasilje. O tome nije pričala prijateljicama – umjesto toga, pravila je šale na račun muškarca iz Neuköllna.

Odnosi kao valuta vrijednosti
Amal kaže da je godinama osjećala da mora „dati nešto zauzvrat“ ljudima s kojima je bila. U školi su to bile zabavne priče. Kasnije – odnosi sa muškarcima. Iako nikada nije doživljavala orgazme, pravila se da jeste. Da njeni partneri ne bi posumnjali u sebe.

Jedan ju je dečko ostavio s riječima da ipak želi „bijelu djevojku pored sebe“.

Na fakultetu – danju studentica, noću izgubljena djevojka
Nakon srednje škole, Amal vodi dvostruki život. Uveče izlazi, pije, spava s muškarcima koje jedva poznaje. Tokom boravka u Italiji, u studentskoj sobi po prvi put može muškarce dovoditi kod sebe. Ta sloboda joj, paradoksalno, stvara dodatni haos.

„U meni je stalno bila neka praznina. Mislila sam da će je neko drugi popuniti“, kaže. Odnosi su joj postali rutina, impuls, a ne užitak. U jednom trenutku spavala je s prijateljem cimera – i nakon toga zarazila se klamidijom. Niko od prethodna dva partnera nije želio koristiti kondom.

Preko stotinu muškaraca – i samo s nekolicinom nježnosti
Po povratku u Njemačku, upisuje univerzitet i nastavlja s otvorenim odnosima.
„Imala sam odnose s više od sto muškaraca“, kaže, „ali s najviše trećinom je bilo stvarno lijepo i s poštovanjem“. Za mnoge partnere kaže da su joj bili „glupi, odbojni, neprivlačni“.

Krah. Dijagnoza. Terapija.
Sve kulminira kada poželi da više ne živi. U bolnici joj dijagnosticiraju borderline poremećaj ličnosti. Na terapiji prvi put izgovara ono što je godinama prešućivala: da nije željela većinu tih odnosa. Da je nakon silovanja tražila kontrolu. Da nije bila „seksualno oslobođena“, kako je možda djelovalo, već da je pokušavala preživjeti.

„Nisam bila Bad-Boss-Bitch, nego izgubljena djevojka u traumi.“

Jedne večeri, godinama kasnije, Amal leži sa svojim novim partnerom. On je pita želi li voditi ljubav. Odgovara da je umorna. On kaže: „U redu“, i okreće se laptopu. Amal očekuje da će pokušati ipak. Ali ne – on ostaje na svom mjestu. I tada, kaže ona, prvi put osjeti da nešto u njoj počinje zacjeljivati piše Taggespiegel.