Selo se ne vidi dok mu ne priđete, jer su kuće iskopane u zemlji, a jedna od njih danas je hotel

Matmata na jugu Tunisa Amazigh porodice žive u kućama koje su iskopane u zemlji. Sa površine se ne vidi ništa osim ravnog kamenjara, sve dok se ne stane na rub jame duboke petnaestak metara, u čijim su zidovima sobe. Nekoliko stotina porodica tu i danas živi.
Način gradnje je obrnut od uobičajenog.
Umjesto da se počne od temelja i zida naviše, prvo se iskopa velika okrugla jama u mekom pješčaru, duboka između deset i petnaest metara.
Ta jama postaje dvorište. Iz nje se zatim vodoravno kopaju sobe u okolne zidove, ponekad na više nivoa, a povezuju se tunelima. Do ulaza u kuću vodi hodnik prokopan kroz stijenu.
Rezultat je naselje koje se sa strane ne vidi. Čovjek hoda kamenjarom, a onda se pred njim tlo otvori i u dubini se ukaže dvorište s ljudima.
Trideset stepeni vani, dvadeset unutra
Razlog za takvu gradnju je isključivo praktičan.
Ljeti temperature u tom kraju redovno prelaze četrdeset stepeni, a noći zimi znaju biti hladne.
Kamen sporo prima i sporo otpušta toplotu, pa se na nekoliko metara dubine dnevne promjene više ne osjete. Unutra ostaje ujednačeno, hladnije po danu i toplije po noći.
Uz to je pješčar u tom kraju dovoljno mek da se kopa jednostavnim ručnim alatom, a dovoljno čvrst da strop drži sam. Zidovi i strop se na kraju premažu krečom.
Naselje koje svijet nije poznavao do 1967.
Matmata je stoljećima bila poznata samo onima koji tu žive.
Ostatak svijeta za nju je saznao slučajno, i to zbog nesreće.
Godine 1967. u tom kraju su padale obilne kiše, dvadeset dva dana zaredom. Jame su se punile vodom, dio kuća je uništen, a mještani su prvi put morali tražiti pomoć od države.
Tada je vlast poslala ljude i otkrila naselje o kojem se malo znalo. Kasnije je nedaleko sagrađen novi dio, s kućama na površini, u koji se dio stanovništva preselio.
Dvorište koje je 1976. postalo drugi planet
Sljedeći put je Matmata privukla pažnju iz sasvim drugog razloga.
Godine 1976. u Tunis je stigla filmska ekipa koja je tražila krajolik za planetu na kojoj se ne prepoznaje ništa zemaljsko.
Jedna od tih kuća, tada obična kuća u kojoj se živjelo, poslužila je kao dom glavnog lika u prvom filmu iz serijala Ratovi zvijezda. Snimane su unutrašnje scene, u samom dvorištu i sobama.
Ta kuća se danas zove Hotel Sidi Driss i radi kao hotel. Noćenje košta oko dvadeset pet dolara, a gosti spavaju u sobama koje su bile filmski dekor.
Vrijedi razjasniti čestu zabunu. Planeta u filmu nosi ime po gradu Tataouine, koji je stvarno mjesto u Tunisu, ali su scene snimane u Matmati, koja je stotinjak kilometara dalje.
"Ovdje smo proveli život"
Uprkos filmu i turistima, ovo nije muzej nego naselje u kojem se živi.
Ljudi se izdržavaju uzgojem maslina i turizmom. Dio porodica prima posjetioce u svoje dvorište i za to uzima napojnicu.
Saliha Mohamedi, koja tu živi sa mužem i četvero djece, rekla je za Al Jazeeru da joj je u kući ugodno i da bi je, ako bi dobila drugu, ostavila djeci, jer su tu proveli život.
Turizam je, međutim, nestalan. Nakon političkih promjena 2011. i napada na turiste 2015. broj posjetilaca je naglo pao, i još se nije vratio na staro.
Čovjek koji zna kako se to gradi
Ono što tom naselju najviše prijeti nije kiša nego to što mladi odlaze.
Hedi Ali Kayel, koji ima šezdeset pet godina i drži malu radnju u obližnjem selu Haddej, jedan je od posljednjih ljudi u tom kraju koji zna kako se takva kuća gradi i održava.
Kada takvo znanje nestane, kuće se više ne mogu popravljati, a jednom napuštena jama počne propadati.
Nekoliko stotina porodica u tom kraju i dalje živi pod zemljom. Iznad njihovih glava, na površini, stoji kamenjar u kojem se ne vidi da ispod ima ijedne kuće.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare