Kuća Batllo (Casa Batllo) je jedno od najpoznatijih, i prema mnogima najljepših, djela slavnog arhitekta Antonija Gaudija. Nalazi se u ulici Passeig de Gracia 42 u Barceloni, a nemoguće ju je promašiti.

Gaudi je osmislio za potrebe industrijalca Josepa po čijem prezimenu kuća nosi ime, iako ju lokalni stanovnici čestu nazivaju i „kućom kostiju“. No, o tome malo kasnije. Josep Batllo odlučio se skrasiti baš u ovoj ulici jer su u to vrijeme ovdje živjeli moćni i bogati poslovni ljudi. Htio je da njegova rezidencija odiše bogatstvom te da se njegov status vidi izdaleka. Svidio mu se Park Guell kojeg je Gaudi osmislio i čini se da nije mogao odabrati bolju osobu za posao.

Gaudi ga je uvjerio da nema potrebe za rušenjem već postojeće kuće, već da može preurediti postojeću. I bacio se na posao: inspiraciju je pronašao u prirodi, tj. u oceanu. Cijela fasada oblikom i motivima podsjeća na morske valove, a unutrašnjost kuće nalikuje na prizore vidljive kada zaronimo pod površinu mora. Baš u to doba jedna od najpopularnijih knjiga bila je Verneova „20 000 milja pod morem“, pa mnogi nagađaju da je ona bila ta presudna kap.

Obožavatelji lika i djela arhitekta Gaudija pronaći će ga u nepravilnim ovalnim prozorima, brojnim dekoracijama, neobičnoj terasi, mozaicima od keramičkih pločica, zakrivljenom krovu… I poznati slikar Salvador Dali ostao je impresioniran ovim zdanjem, opisavši fasadu kao „snažan sjaj raznobojnog mozaika koji isijava iz neobičnih vodenih oblika“. Doista, fasada djeluje poput živog organizma u pokretu.

Zgrada odaje počast i velikanima poput svetog Jurja koji je inače zaštitnik Barcelone, a upriličen je u tornju s križnim cvijetom koji ga simbolizira. Balkoni i stupovi su pak oblikovani kao lubanje i kosti (sjećate se nadimka „kuća kostiju“?).

Građena je početkom 20. stoljeća, u dijelu grada poznatom kao „Jabuka nesklada“. Zanimljivo ime dobio je zbog međusobne konkurencije tadašnjih arhitekata, a nastalo je od igre riječi jer ista riječ označava i jabuku i kvart.

Velik dio Barcelone odiše zaigranim stilom arhitekta Antonija Gaudija – njegove mašte djelo su i bazilika Sagrada Familia, Casa Mila i Park Guell. Da je oduvijek imao ekscentričnu crtu, svjedoči i epizoda iz njegovih studentskih dana. Kada je diplomirao, njegov profesor je promrmljao: „Ko zna jesmo li ovu diplomu dali luđaku ili geniju. Vrijeme će pokazati…“

I premda je zadužio svoj grad koji danas privlači brojne turiste baš zbog svog šarenila i avangardne arhitekture, Gaudi nije dobio priznanje koje je zaslužio za života. Poginuo je 1926. kada ga je na ulici pregazio tramvaj. Nitko od njegovih sugrađana ga nije prepoznao, a umro je u bolnici za siromašne u koju je potom prebačen.

Njegovi ostaci danas se nalaze u Bazilici Svete obitelji, a njegova djela uvrštena su na UNESCO-v popis svjetske baštine.