Posljednje stablo svoje vrste drže konopci na litici, iz sjemena su niknule nove biljke

Dendroseris neriifolia je drvenasta biljka iz porodice glavočika koja raste samo na otoku Robinson Crusoe u čileanskom arhipelagu Juan Fernández. Otok leži u Tihom okeanu, oko 670 kilometara od obale Čilea. U Kewu je opisuju kao „drvenastu tratinčicu“ i vode je kao kritično ugroženu.

U prirodi joj je poznat samo jedan primjerak. Raste na strmoj litici, a da ne bi pao, drže ga konopci. Prema procjeni koju navodi Mongabay, staro je oko 150 godina.

Od osam stabala 1980. ostalo je jedno

Krajem 19. stoljeća vrsta je u dijelovima otoka bila još prilično česta, navodi botaničarka Paulina Hechenleitner, saradnica Kraljevske botaničke bašte u Edinburghu. Šume su krčene, uvezene životinje brstile su mlade biljke, a invazivne biljke i ponovljeni požari uništavali su staništa.

Kew navodi da je 1980. u divljini bilo još osam stabala. Devedesetih je vrsta proglašena prioritetom zaštite, a čileanska šumarska agencija CONAF pojačala je rad na njenom oporavku. Ni ponovno sađenje početkom 2000-ih nije uspjelo, a 2017. su se urušile zaštitne mjere na lokaciji, pa su do biljaka stigle invazivne vrste. Ostalo je jedno stablo. Pokušaj da se zbirka uzgaja u Nacionalnoj botaničkoj bašti Čilea propao je zbog klime.

Problem je i samo sjeme. Zbog izolovanosti oko 90 posto sjemenki nije klijavo, a biljke uzgajane u baštama križaju se sa srodnim vrstama, pa njihovo sjeme za spašavanje vrste ne vrijedi.

Rendžeri se svakog marta penju uz stablo

Plodovi sazrijevaju u martu. Tada se čuvari parka penju uz deblo do grana s cvjetovima i mrežama hvataju zrele sjemenke. Do stabla se, prema riječima Hechenleitner za Live Science, stiže nakon četiri sata puta i još dva sata penjanja.

Ove godine skupljeno je oko 400 sjemenki. Njih 29 poslano je u Banku sjemena Millennium u Wakehurstu, u engleskoj grofoviji Sussex, kojom upravlja Kew. Rendgensko snimanje pokazalo je da je 25 potencijalno klijavo.

Osam sjemenki posijano je direktno u zemlju u staklenicima u Wakehurstu, kako bi se izbjegla vlaga i presađivanje mladih biljaka. Niklo je svih osam. Biljke će uzgajati dok ne donesu vlastito sjeme, a ostatak sjemenki ide na dugotrajno čuvanje u banku. CONAF planira novu pošiljku sjemena sljedeće godine.

Dvije biljke otputovale u Škotsku

U septembru su dvije sadnice prebačene u botaničku baštu Logan na jugozapadu Škotske, koja je dio Kraljevske botaničke bašte Edinburgh. Kurator Richard Baines rekao je za britansku agenciju PA da je to „značajan trenutak za sve uključene“. Ostalih šest biljaka ostalo je u Kewu.

Uz sjeme ove vrste, iz Čilea je stiglo i sjeme dvije srodne, Dendroseris litoralis i Dendroseris pruinata. Svih 11 vrsta iz ove grupe raste samo na arhipelagu Juan Fernández. Prema Felipeu Sáezu, upravitelju nacionalnog parka na arhipelagu, šest ih je ugroženo, četiri kritično ugrožene, a jedna je izumrla u divljini. Udio ugroženih biljnih vrsta na otocima za 30 godina porastao je s 45 na 88 posto.

Od cvjetova ovih biljaka zavisi i kolibri Sephanoides fernandensis, ptica koja živi samo na arhipelagu i koja je također kritično ugrožena. „Ovo je utrka s vremenom“, rekao je Diego Penneckamp iz čileanske botaničke bašte VerdeNativo.

Omorika uz Drinu ima sličnu muku

Mali i izolovani ostaci populacija problem su i drveta koje imamo u susjedstvu. Pančićeva omorika raste samo na malom području uz Drinu, na granici BiH i Srbije, a ukupna površina na kojoj se javlja iznosi samo četiri kvadratna kilometra, navodi Evropski atlas šumskog drveća Zajedničkog istraživačkog centra EU. Osim na Tari, ima je između Višegrada, Rogatice i Srebrenice te kod Čajniča i Foče.

Omorika je na Crvenoj listi IUCN-a ugrožena vrsta. Najveća prijetnja su joj požari, a atlas navodi i slabo prirodno obnavljanje, malo plodnih stabala te samooplodnju, koja u malim populacijama narušava genetsku raznolikost. S istim problemima rade i botaničari koji čuvaju čileansko stablo s litice.

Izumiranje biljaka rijetko privuče pažnju kao izumiranje životinja, iako je brojčano veće. Studija objavljena 2019. u časopisu Nature Ecology & Evolution utvrdila je da je od 1753. izumrla najmanje 571 vrsta sjemenjača. To je više od dvostrukog broja izumrlih ptica, sisara i vodozemaca zajedno.