Balkanska izbjeglička ruta od Bliskog istoka do Evrope, u Srbiji se račva na nekoliko krakova. Jedan vodi iz Banata preko Rumunije, gdje svakodnevno na stotine ljudi pokušava da pređe granicu i stigne do Evropske unije. Mnogi od njih zaglavljeni su u pograničnim selima Rabe i Majdan. Ekipa N1 obišla je pograničnu zonu i uvjerila se, da koliko god da je jako obezbjeđenje državnih granica, jedna ruta uvijek ostaje otvorena - ona krijumčarska.

Redovne policijske patrole u džipovima i žičana ograda kroz koje protiče struja poručuju – odavde ne može dalje. Tik uz mađarsku granicu, u selu Rabe sreli smo mladog Sirijca koji nas uvjerava da je preko žice ipak moguće preći nepovrijeđen – ukoliko imate dovoljno novca za tarifu krijumčara.

„Veoma je opasno, ukoliko nemate novac. Ako imate novac, nema opasnosti. Vjerujte mi. Kada bih imao novac, 5 hiljada eura ili 4 hiljade eura, vrlo je lako. Čovjeku dam novac, on mi pomogne da uđem u Mađarsku, a onda u Austriju“, kaže jedan Sirijac.

Put nas vodi do sela Majdan. U mjesnoj zajednici kažu nam da tu živi oko 100 lokalaca, a da je u decembru bilo oko 700 izbjeglica. Sada ih je stotinjak, među njima i jedna porodica. Dječak ima 6 godina, djevojčica 6 mjeseci. Mlada majka je bolesna, ne umiju da nam kažu od čega, ne znaju engleski.

Nepuštene kuće imaju nove stanare. U jednoj zatičemo veš na štriku. Ovdje neko živi.

Selam Alejkum! Alejkum selam odgovaraju nam, povjerenje je uspostavljeno. Sporazumijevamo se uglavnom osmijehom. Pokazuju nam svoj privremeni dom – tavan davno napuštene, tipične seoske kuće. Ovdje je do nedavno noći provodilo njih šestoro. Brat i sestra, tinejdžeri, uspjeli su da stignu do Austrije. Šesnaestogodišnja Sara javlja se iz Beča.

Priča nam da je sretna što je uspjela. I koliko je težak bio put.

„Hodali smo po cijele dane, bez hrane i bez vode. Tri dana ništa nismo jeli. Bez hrane i bez vode. Samo smo hodali i hodali. Po cijeli dan i cijelu noć“, priča Sara.

Kaže i da joj nedostaje porodica. Za dva mjeseca koliko su u Majdanu, pokušali su da pređu granicu skoro 20 puta. Možda baš preko ovog polja, u Rumuniju, gdje nema žičane ograde, pa dalje ka Njemačkoj.

„Svaki put hodamo, hodamo. Nemamo novac. Krijumčari uzimaju 4.000, 5.000 eura po osobi. To je problem. Nas je šestoro u porodici. Veliki problem. Želimo da idemo u Evropu, da moja djeca idu u školu, mi da radimo, Evropa je lijepa. Tamo je sve dobro“, kaže nam njen otac Asad.

U školu hoće i 11-godišnja Rusol. Razred u Iraku napustila je kada je imala 8 godina.

„Želim da idem u Njemačku, da idem u školu i da vidim svoju sestru“, rekla je Rusol.

Osmijeh je na licu, iako joj, priznaje nam, nije lako. Na nogama je prešla Tursku, Grčku, Albaniju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu.

„Nije lijepo. Šta da vam kažem. Jako je teško. Svaki put kad stignemo do granice, uhvati nas policija. I jako smo umorni“, kaže Rusol.

I nemaju više novca, priča nam Asad. Zbog toga odustaju od pokušaja da se sinom i kćerkom sretnu u, za njih, obećanoj zemlji. Objašnjavam im kako da stignu do prihvatnog centra u Krnjači. Dolazi vrijeme da se pozdravimo. Iz Majdana nosimo uspomene, nekoliko zajedničkih fotografija i nadu – da je pred ovom porodicom neka ljepša budućnost.