U srijedu, 8. svibnja, navršila se 33. obljetnica čuvenog zadnjeg finala Kupa maršala Tita. Tog dana su na sablasno pustom stadionu JNA u mučnoj predratnoj atmosferi Crvena zvezda i Hajduk posljednji put igrali za trofej države koja će se samo nekoliko mjeseci kasnije okupati u moru krvi i raspasti se kao da je nikad nije ni bilo.
Hajduk je pogotkom Alena Bokšića slavio 1:0, a Zvezda je mjesec dana poslije u Bariju postala prvak Europe. Kako je finale bilo na rasporedu upravo u vrijeme početka srpske agresije na Hrvatsku, šest dana nakon što je u Borovu Selu brutalno ubijeno 12 hrvatskih redarstvenika, utakmica je odigrana pred manje od sedam tisuća gledatelja, a do posljednjeg trenutka Uprava Hajduka je vagala ići u Beograd ili ne.
Tek na intervenciju tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Stipe Mesića, koji ih je zamolio da ipak odu i odigraju taj meč te im za tu prigodu osigurao vojni avion koji će ih sigurno odvesti u Beograd, Splićani su pristali otputovati.
O toj se utakmici više-manje zna sve. Pamti se jeziva atmosfera koja je nagovještavala užas koji se sprema, još uvijek se priča o golčini Alena Bokšića, a u povijest su ušli i divljanje Siniše Mihajlovića i Igora Štimca koji su tu večer na stadionu JNA igrali i neku svoju, privatnu utakmicu.
Ono što je manje poznato vezano za to finale tužna je priča vjerojatno najtragičnijeg junaka u povijesti nogometa bivše države – Milija Hadžiabdića. Hadžiabdić, ikona Veleža i tadašnji desni bek Hajduka, samo par dana prije finala je ukopao desetomjesečnu kćerkicu Romanu koja je stradala u prometnoj nesreći. Nitko normalan ne bi pristao u takvim okolnostima igrati, no Mili je odlučio kako je odlučio. Odigrao je utakmicu karijere.
I sad dolazimo do najmučnijeg dijela, piše Index. Samo dva dana nakon utakmice Hajduk mu je poručio da se može skupiti i otići. Tada navijači Hajduka nisu davali Hajdučko srce. Da jesu, ta bi nagrada bez sumnje pripala Hadžiabdiću. Umjesto nje, umjesto zahvale, prema njegovim riječima, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman je naredio da ga se potjera iz Hajduka. Zašto? Zato što je tijekom intoniranja “Hej, Slaveni” držao ruku na srcu i pjevao himnu zemlje koju je volio.
U velikom intervjuu Mili Hadžiabdić dao je u detalje pričao što se događalo tih dana, kako je došlo do njegovog tjeranja iz Splita, tko je to naredio, a tko izvršio. Upravo je on nagovorio suca tog finala Adema Fazlagića da isključi Igora Štimca i Sinišu Mihajlovića.
Hadžiabdić je ispričao kako je doživio skidanje petokrake s grba Hajduka na turneji u Australiji, u svibnju 1990., a kako invaziju navijača protiv Partizana i spaljivanje jugoslavenske zastave četiri mjeseca kasnije. Naravno, dotaknuo se i slavnih dana Veleža i Semira Tucea.
Opširnije na portalu Index.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!