Faktori koji su izazvali Prvi svjetski rat – imperijalistička rivalstva i blokovi saveza – danas se ponovo učvršćuju na način koji zastrašujuće podsjeća na 1914. godinu, tvrdi autor i politički komentator Chris Bambery. On povlači zastrašujuće paralele između današnjih geopolitičkih tenzija i uzroka Prvog svjetskog rata, te argumentira da se svijet danas kreće prema nečemu što bi moglo biti novi "Sarajevski momenat".
Na početku analize za Counterfire, Bambery navodi da upravo sada vidimo “šta se dešava kada se imperije suoče”. Naime, on smatra da je mnogo sličnosti između današnje situacije u svijetu i vremena atentata prijestolonasljednika Austro-Ugarske i njegove supruge – čina koji je pokrenuo Prvi svjetski rat – u Sarajevu 28. juna 1914.
Imperijalizam nekad i sad
Bambery piše da je godina 1914. označila “kraj prve ere globalizacije“, ističući da su mnogi tada tvrdili da će rast međunarodne trgovine potkopati svaki rizik od rata. Godine 1914, Njemačka i Britanija bile su najveći trgovinski partneri jedna drugoj. Međutim, to ih nije spriječilo da uđu u rat, a Bambery smatra da je to “zato što su postojale unutar imperijalističkog sistema“. On navodi da je svijet i dalje takav – “iako je to promijenilo izgled, nije promijenjena osnova“.
Godina 1914. bila je doba imperija: Britanije, Francuske, Rusije, Njemačke, Austro-Ugarske i SAD-a. Ove imperije bile su i formalne i neformalne. Britanija i SAD su imale široke neformalne imperije, u kojima su koristile ekonomsku i finansijsku moć, potpomognutu pomorskom silom, da bi ostvarile kontrolu.
“Imperijalizam nikada nije bio isključivo pitanje kolonija. Prije svega, to je bila hijerarhija ekonomske, finansijske i vojne moći – kao što je i danas. Do 1900. godine, Britaniju su industrijski nadmašile SAD i Njemačka, ali je ona sve više koristila svoju finansijsku i pomorsku moć da bi zadržala poziciju vodeće sile – baš kao što danas SAD nastoji zadržati dominaciju nad Kinom“, piše Bambery.
Tokom većeg dijela 19. stoljeća, Britanija je provodila politiku “sjajne izolacije”, izbjegavajući saveze s drugim silama. Ipak, s početkom 20. stoljeća suočila se s novim izazovima. U odnosu na SAD, zapravo je vodila politiku umirivanja: priznavši dominaciju SAD-a u Sjevernoj i Južnoj Americi i zapadnom Pacifiku. Nikada nije ušla u pomorsku trku u naoružanju s Amerikom, kao što je to učinila s Njemačkom, a do 1914. već je uspostavila neformalni savez s Washingtonom.
To će se produbiti tokom Drugog svjetskog rata, a kako je britanska moć opadala, njena elita se očajnički držala za skute SAD-a, tvrdeći da postoji “poseban savez”.
Glavna briga Britanije bila je odbrana kontrole Indije – “dragulja u kruni” Carstva – od Rusije, koja se proširila do granica Afganistana i Tibeta. Sve veće rusko prisustvo u Kini kroz širenje u Mandžuriju i francuski izazov britanskoj kontroli nad Egiptom i vitalnim Sueckim kanalom dodatno su pojačali osjećaj ugroženosti.
Britanija je na to odgovorila napuštanjem “sjajne izolacije”, prvo sklapanjem saveza s Japanom, koji je preuzeo odbranu britanskih formalnih i neformalnih imperijalnih položaja na Dalekom istoku; zatim 1903. s Francuskom, kojom je Pariz priznao britansku kontrolu nad Egiptom, a London francusku nad Marokom; te naposljetku 1908. s Rusijom, gdje su riješene razne imperijalne razmirice.
No, “antante” s Rusijom i Francuskom uvukle su Britaniju u međusobne imperijalističke sukobe u Evropi, gdje su obje sile Njemačku smatrale neprijateljem. Sama Njemačka bila je vezana savezom s propadajućom Austro-Ugarskom.
Tri imperije na Balkanu
Bambery u svom eseju ne ulazi u sve krize od 1903. do 1914. koje su uništile svaki pokušaj “koncerta sila” u kojem bi velike sile sjele i riješile sukobe, no navodi da je “situacija postala naročito toksična na Balkanu, gdje je i započeo Prvi svjetski rat“.
“Tri imperije su se sukobile: Austro-Ugarska, koja je imala veliku slavensku populaciju; Rusija, koja se predstavljala kao zaštitnik svih Slavena i željela pristup Sredozemlju; te umiruće Osmansko Carstvo, koje je nekada vladalo cijelim Balkanom“, piše on, navodeći da su tokom 19. stoljeća nacionalistički ustanci i porazi od Rusije doveli su do stvaranja nezavisnih država: Srbije, Crne Gore, Rumunije, Bugarske i Grčke.
“Lešinari su se okupili oko starog Osmanskog carstva. Godine 1908. Austro-Ugarska je formalno anektirala Bosnu i Hercegovinu, izazvavši bijes Rusije i Srbije. Godine 1912. Rusija je podstakla balkanske države da formiraju savez i napadnu Tursku, gotovo je istjeravši iz Evrope. Sljedeće godine, pobjednici su se međusobno sukobili oko plijena i Srbija, Rumunija i Grčka su porazile Bugarsku. Ona se udaljila od Rusije i pridružila se Turskoj u savezu s Njemačkom“, piše Bambery.
“Balkan je tada u mnogo čemu nalikovao današnjem Bliskom istoku – mješavina naroda i religija, gdje su pokušaji stvaranja etničkih nacionalnih država uvijek vodili ka etničkom čišćenju“, dodaje.
Navodi da ej Srbija bila najjača balkanska država i “željela je stvoriti južnoslavensku državu pod svojom kontrolom, uključujući Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu – sve teritorije Austro-Ugarske“. Mada je ova zemlja bila ekonomski zaostala, poput svojih susjeda, uz francuske i ruske zajmove mogla je kupiti najmodernije topove i puške.
Bambery piše da, kao što danas vide SAD, Rusija je tada brzo uvidjela koliko je teško kontrolisati regionalne saveznike. Austro-Ugarska je smatrala da će prestati biti velika sila ako izgubi Balkan. Dva puta u posljednjim godinama koristila je vojne prijetnje da natjera Rusiju da odustane i prisilila Srbiju da se povuče iz Albanije. Vjerovala je da to može ponoviti.
“Dana 28. jula 1914, mladi bosanski Srbi, teroristi koje je obučila i naoružala srpska tajna služba, izvršili su atentat u Sarajevu. Malo ko je vjerovao da će taj čin dovesti do evropskog i svjetskog rata – ali to se desilo“, piše on.
Austro-Ugarska je željela neutralizirati Srbiju i ukloniti je kao ruskog saveznika u regiji. Habsburška monarhija bila je jedini značajan saveznik Njemačke. U strahu da ne izgubi tog saveznika, Njemačka je Beču dala čuveni “bjanko ček”.
Bambery piše da je Njemačka vjerovala da bi u najgorem slučaju došlo samo do regionalnog rata. No, Rusija nije mogla dozvoliti da Srbija bude ponižena. Dobila je “bjanko ček” podrške iz Francuske, koja se bojala da će izgubiti savez ako postupi drugačije.
Austro-Ugarska je uručila ultimatum Srbiji i potom bombardovala Beograd. Rusija je mobilizovala vojsku, Njemačka je odgovorila, a za njom i Francuska. Austro-Ugarska i Rusija su ušle u rat, Njemačka protiv Rusije, a Francuska protiv Njemačke.
Odluka Britanije da uđe u rat pretvorila je sukob u svjetski.
Bambery dalje objašnjava zašto je Britanija izabrala rat, navodeći da to nije bilo zbog Belgije. Međutim, “imperijalistička manjina u liberalnoj vladi iskoristila je njemačko kršenje belgijske neutralnosti da natjera većinu da podrži rat“. Naime, on smatra da se Britanija bojala da bi se, ako ne podrži Rusiju i Francusku, a one pobijede, okrenule protiv nje – ugrozivši Indiju, Egipat i kontrolu nad Sredozemnim morem. Ako bi Njemačka pobijedila Francusku i Rusiju, kontrolisala bi evropski kontinent i okrenula se protiv izolirane Britanije.
Šta se dešava danas
“Nijedna usporedba nije savršena, ali danas se formira sistem saveza sličan onome iz Evrope 1914.“, piše Bambery.
Navodi da se Kina suočava s američkom koalicijom u kojoj su Japan, Južna Koreja, Tajvan, Filipini, Australija i Britanija – sve države koje su obećale braniti Tajvan – koji je historijski kineska teritorija – i imaju mogućnost da Kini zatvore pristup Pacifiku i Indijskom okeanu.
U Južnokineskom moru, suparnički avioni se presreću, ratni brodovi dolaze gotovo do sudara, a nepovjerenje raste.
“Kina je dio antante s Rusijom i Iranom, ali ne kontroliše u potpunosti nijednu od tih zemalja. SAD su izabrale da ne kontrolišu Izrael, ali ga naoružavaju i finansiraju. Izrael može djelovati kako želi jer nijedna druga država u regiji nije spremna da ga izazove. Ipak, Turska i Saudijska Arabija su regionalni igrači s ambicijama. Iako je formalno članica NATO-a, Turska djeluje van kontrole u Siriji i Kurdistanu. Kina i Rusija ne kontrolišu u potpunosti Iran, a Iran ne kontroliše Hute, uprkos tvrdnjama Donalda Trumpa“, piše Bambery.
Također smo svjedočili užasnim ratovima, poput onog između Azerbejdžana i Armenije oko Nagorno-Karabaha 2020. i 2023. Bambery navodi da je Azerbejdžan pobijedio i potom etnički očistio regiju dok je svijet šutio.
“Ovo više nije unipolarni svijet kojim dominira SAD. SAD vidi Kinu kao ključnog suparnika, ali nijedna sila ne drži sve konce u rukama. Ne postoji “koncert sila” u kojem bi države sjele za pregovarački sto. Nepovjerenje prema Washingtonu raste u Pekingu, Moskvi i Teheranu. Trampovi trgovinski ratovi dodatno pogoršavaju situaciju“, upozorava on.
“Dakle, ovo nije savršena paralela s 1914. godinom – i ništa u historiji nije neizbježno – ali dinamika koja je na djelu zastrašujuće je slična“, navodi Bambery na kraju.
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!