Kako se približava prva godišnjica napada od 7. oktobra i rata Izraela i Hamasa koji je uslijedio, izgledi za mir između Izraelaca i Palestinaca čine se manje vjerovatnim nego ikada. Uprkos opetovanim pokušajima američkih, egipatskih i katarskih diplomata da pregovaraju o prekidu vatre i oslobađanju talaca, sukob u Gazi ostaje neriješen i sada se širi regijom. Prošle je godine Foreign Policy pitao grupu analitičara kako će Gaza izgledati za godinu dana. Ove godine, umjesto traženja rješenja ili nacrta mirovnih planova, ovaj ugledni politički magazin kontaktirao je niz suradnika — Palestince, Izraelce, Amerikance i Jordance — da procijene gdje smo sada i šta bi budućnost mogla donijeti.

Haos se širi jer Washington nije ništa naučio

Dana El Kurd, viša nerezidentna suradnica u Arapskom centru Washington smatra kako je rat u Gazi “samo početak masovnog nasilja koje će se vjerovatno povećati i proširiti u Izraelu i na palestinskim teritorijima te diljem regije”.

Drugi palestinski ustanak, ili intifada, od 2000. do 2005., otkrio je da okvir mirovnog procesa u Oslu nije bio u stanju razriješiti temeljne strukture izraelske dominacije koje su ometale palestinsko samoodređenje. Međunarodna zajednica, sa Sjedinjenim Državama na čelu, smatra El Kurd odgovorila je na ovu spoznaju ne podržavajući smislene pregovore, već konsolidirajući status quo rascjepkanosti Palestine, izraelskog nasilja i rascjepkanih oblika palestinske uprave.

To je bilo neprihvatljivo za palestinsku javnost, kao što su godine i godine istraživanja nastavila potvrđivati. Pritužbe su se povećavale, a životni uvjeti pogoršavali na okupiranim područjima, bez političkog horizonta na vidiku. Mnogi naučnici i analitičari — uključujući i nju — upozoravali su da je eskalacija nasilja neizbježna.

“Napad Hamasa 7. oktobra i uništenje Gaze koje je uslijedilo samo su početak, iz više razloga. Prvo, jasno je da je nasilje izraelske vojske u Gazi model za buduće ratovanje. Za ovu izraelsku vladu, etničko čišćenje je jasno izražena politika. Pojedini članovi kabineta, kao što je Bezalel Smotrich, obećali su da će natjerati Palestince da se predaju ili presele, doista mnogo prije početka rata. Svijet već vidi provedbu ove politike u dijelovima Zapadne obale, dok izraelske snage razaraju Jenin, blokiraju bolnice u Tubasu i napadaju civilnu infrastrukturu u brojnim zajednicama, uz nasilje doseljenika koje je opkolilo palestinske gradove i dovela do višestrukih smrtnih slučajeva. Raseljavanja su počela diljem okupiranih teritorija, ne samo u Gazi. Palestinske naoružane grupe koje nisu povezane s Hamasom također su formirane kako bi se suprotstavile izraelskim snagama”, piše analitičarka.

Drugo, nastavlja, palestinsko pitanje povezano je s regionalnom dinamikom. Ovo je možda očita tvrdnja, s obzirom na nedavne događaje u Libanonu. Uprkos tome, neki dijelovi Washingtona željeli bi vjerovati da su ljudi diljem Bliskog istoka privrženi Palestini iz nejasnih emotivnih razloga ili samo kao rezultat iranskih spletki. Tekući nemiri diljem regije jasno pokazuju da je ovo objašnjenje nedostatno.

Palestinsko pitanje zaista je naoružano od strane mreža milicija koje podržava Iran, a vjerovatnost eskalacije u veći regionalni rat je vrlo realna. Međutim, razumjeti utjecaj Palestine na regionalne nemire samo kroz prizmu proiranskih milicija je nepotpuna procjena jer je palestinsko pitanje također ključno za razumijevanje anti-autoritarnog neslaganja u regiji općenito, smatra autorica.

To je pitanje dugo predstavljalo ulaz u neslaganje i opozicijsku politiku te je kroz prošlost potaknulo društvene pokrete velikih razmjera koji su izazivali režime. Istina je da su arapski režimi danas nasilnije represivni nego ikad prije i da su pokušali zatvoriti svaku takvu propalestinsku organizaciju. Međutim, nezadovoljstvo izazvano posljednjim ratom u Gazi među arapskim građanima koji od svojih režima zahtijevaju odgovorniju vanjsku politiku ne može se tako lako zanemariti.

Ovi događaji i režimska represija javnog bijesa vjerovatno će biti sjeme političke svijesti za nove generacije arapskih građana. I, kao što je Arapsko proljeće pokazalo, režimi nisu tako imuni na utjecaj neslaganja kao što bi htjeli vjerovati, ističe El Kurd i dodaje:

“Konačno, čini se da američki donositelji odluka nisu naučili lekcije iz protekle godine sukoba. Bijela kuća nastavlja hvaliti arapsko-izraelsku normalizaciju kao put do mira, uprkos tome što je ona u najboljem slučaju glorificirani oblik autoritarnog upravljanja sukobom. Rasprave o “danu poslije” u Gazi ostaju izvan dodira sa stvarnošću, bez palestinskog doprinosa, samo zagovarajući rekonfiguracije trenutnog statusa quo – istih uvjeta koji su nas doveli u našu trenutnu nevolju. Gaza je uništena, Palestinci su masovno raseljeni, a utjecaj na društvo u Gazi bit će potrebne godine da se zacijeli. Ali Palestina je veća od Gaze. Bez odstupanja od sadašnjeg puta, tragedija će se samo nastaviti”.

Kraj početka?

Autori M.L. deRaismes Combes, asistent profesora nacionalne sigurnosti, i John Nagl, profesor studija ratovanja, obojica na Ratnom fakultetu američke vojske, kažu kako gotovo godinu dana nakon Hamasovog užasnog napada na južni Izrael, čini se da rat u Gazi opada.

“Doista, izraelski zvaničnici nedavno su usmjerili pažnju na stalnu prijetnju Hezbollaha. Na prvi pogled, usporavanje rata ima smisla: Pojas Gaze leži u potpunoj ruševini, 1,9 miliona Palestinaca je raseljeno, a uslovi na terenu su izuzetno strašni. Izraelske odbrambene snage stigle su do egipatske granice, i iako su se suzdržale od potpunog napada na Rafah, čini se da nema nešto više što bi moglo biti uništeno”, pojašnjavaju analitičari, ali upozoravajući i na drugo stanovište, s kojeg bi rat mogao biti tek “u povojima”.

Privatne procjene uspjeha Izraela definitivno su mračnije nego što se to čini, naglašavaju i nastavljaju:

“Sistem tunela koji je tako mukotrpno građen u posljednjih nekoliko decenija ispod mjesta i gradova Gaze daleko je sofisticiraniji i vijugaviji nego što je izraelska obavještajna služba pretpostavljala. Pripadnici Hamasa, tačnije Brigade Qassama, planirali su dugu borbu i čini se da nemaju grižnju savjesti skrivati ​​se među civilima. Dok se njihovi napori da pokrenu veći arapsko-izraelski rat do sada nisu uspjeli ostvariti, potpuno iskorijeniti organizaciju – za koju je premijer Benjamin Netanyahu prošle godine tvrdio da je cilj Izraela – je ludost”.

Uporedili su i poteze Hamasa s onima Al Qaede.

“Ono što je Hamas učinio 7. oktobra – slično onome što je Al Qaeda učinila 11. septembra – bilo je potpuno uništenje bilo kakvog osjećaja ontološke sigurnosti koji su Izraelci možda osjećali prije napada. Ta je praznina zamijenjena obnovljenim uvjerenjem da je poznavanje neprijateljskih sposobnosti i reagiranje na njih mnogo važnije od pokušaja dešifriranja njihovih namjera. Ali, kao što su Sjedinjene Države otkrile na teži način nakon 20 godina borbe protiv pobunjenika u Iraku i Afganistanu, nikakva količina sile neće riješiti ono što je u konačnici politički problem. Ako je krajnji cilj da Izrael živi u relativnoj harmoniji sa svojim susjedima, sravnjivanje Gaze sa zemljom i ubijanje više od 40.000 Palestinaca samo su pogoršali temeljni animozitet između dviju strana”, ističu analitičari.

Upozoravaju i na izvjesne posljedice mogućeg iscrpljivanja Hamasa.

“Hamas bi mogao pretrpjeti iscrpljivanje u kratkom roku. Njegov broj, a možda čak i sposobnosti mogu doseći razinu na kojoj više ne predstavljaju neposrednu prijetnju Izraelu. Ali način na koji Izrael postiže takvu pirovu pobjedu zapravo je već stvorio sljedeću generaciju Hamasa ili Islamskog džihada ili bilo koje druge skupine koja se osjeća gurnutom na rub očaja i bijesa.  Istovremeno, vođa Hamasa Yahya Sinwar i njegovi sunarodnjaci kao da ne mare za patnju Palestinaca; oni su ostvarili svoj cilj da spriječe Saudijsku Arabiju da normalizira odnose s Izraelom. Dokle god Izrael nastavlja upotrebljavati nadmoćnu silu i dok postoje Palestinci koji osjećaju da više nemaju što izgubiti, rat će se nastaviti u ovom ili onom obliku”, dodaju.

Osim toga, nastavljaju autori, napad u oktobru nije samo Izrael zatekao nespremnog. Iran je iskoristio rat koji je uslijedio kako bi učvrstio šijitski polumjesec oko zajedničkog cilja, čak i ako je ta podrška više govorna ili teatralna nego bilo što bitno. Izraelski neumoljivi napad na Gazu još je više izolirao zemlju od susjeda, ostavljajući Iranu određeni stepen slobode i legitimiteta preko svojih opunomoćenika u regiji.

“Iako je iranska vlada svakako u neizvjesnoj poziciji, budući da se čini da ne želi sveobuhvatni rat, oštra ruka Izraela prema stanovništvu Gaze u biti je ušla u iranski revolucionarni narativ kao glas potlačenih. Ako i kada se prašina u Gazi slegne, Iran bi mogao izaći jači nego prije, propagirajući istu popustljivu dinamiku koja je uopće dovela do napada”, zaključuju Combes i Nagl.

Netanyahuova tvrdoglavost dovest će do beskrajnog rata u Gazi

Ahmed Fouad Alkhatib, stalni viši suradnik Inicijative za sigurnost Scowcroft Bliskog istoka Atlantskog vijeća, u svom dijelu analize ističe da, dok svijet razmatra proteklih 12 mjeseci od masakra 7. oktobra – koji je pokrenuo najrazorniji rat u historiji Gaze, pojavljuje se sumorna mogućnost zbog nepostizanja sporazuma o prekidu vatre. Potencijalni sporazum koji su predložile Sjedinjene Države uz posredovanje Katara i Egipta zapeo je zbog pitanja kontrole nad Philadelphi koridorom, uskim pojasom teritorija duž granice Gaze s Egiptom. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu inzistira na izravnom upravljanju koridorom.

Naime, Netanyahu vjeruje da se buduće krijumčarenje nedopuštenih predmeta i municije u Gazu može spriječiti jedino izravnom izraelskom okupacijom, čemu se Hamas žestoko protivi. Alkhatib smatra zanimljivim da su visoki izraelski sigurnosni zvaničnici, uključujući ministra obrane Yoava Gallanta, doveli u pitanje Netanyahuove zahtjeve, nazivajući ih sramotom i pokušajem nepotrebnog produljenja rata.

Nedostatak napretka u postizanju sporazuma o prekidu vatre i oslobađanju talaca nije spriječio nastavak izraelskog bombardiranja diljem Gaze, odnoseći desetine života gotovo svakodnevno i produžujući patnju pretučenog i očajnog civilnog stanovništva. Bolest, glad, nesigurnost, stalne naredbe za evakuaciju, neizvjesnost i umor haraju Palestincima u Gazi, koji su zapeli između nemilosrdne izraelske ratne mašinerije i nemilosrdne militantne organizacije. Uprkos velikom slabljenju i gubitku većine svojih administrativnih sposobnosti upravljanja, Hamas ipak nastavlja vladati različitim dijelovima Gaze i može vršiti dominaciju nad dijelovima teritorija, obavljajući neke sigurnosne funkcije kako bi držao stanovništvo pod kontrolom i izvodeći male uznemirujuće napade protiv izraelskih kopnenih jedinica, ističe autor.

U tom kontekstu, nastavlja, Izrael prebacuje svoj fokus i resurse sa svoje južne fronte na sjevernu granicu s Libanonom. U protekloj sedmici ozbiljno je eskalirao sukob s Hezbollahom ubistvom njegovog vođe Hassana Nasrallaha i bombardiranjem juga zemlje i glavnog grada Bejruta. To je podrazumijevalo premještanje kopnenih jedinica i vojnih sredstava iz Gaze uz zadržavanje dovoljno snage za aktivnu bojnu frontu i smanjenje tempa ukupnih borbenih operacija i misija. Izraelske odbrambene snage nastavljaju napadati Hamasove mete u različitim dijelovima Gaze, uništavaju krijumčarske i ofanzivne tunele i traže obavještajne podatke koji bi mogli dovesti do lokacije preostalih talaca i njihovih otmičara, kao i šefa Hamasa Yahya Sinwara.

“Ipak, posve je jasno da je izraelski fokus trenutno na suočavanju s rastućim prijetnjama Hezbollaha i drugih opunomoćenika koje podržava Iran, a koji će vjerovatno izvesti napade na izraelske ciljeve. Baražna paljba balističkih projektila koju je nedavno lansirao Iran prema Izraelu mogla bi biti prva salva rata koji dodatno odvlači Izrael od Gaze, produžujući palestinsku bijedu i patnju. Kako se kraj rata između Izraela i Hamasa čini malo vjerovatnim do kraja predsjedničkog mandata Joea Bidena, čini se da stvari idu u smjeru dugotrajnog rata niskog intenziteta. U takvom scenariju, stalan ritam napada, upada, napada, gerilskog ratovanja, ubistava bit će svakodnevna pojava umjesto tempa visokog intenziteta koji je bio karakterističan za prve mjesece rata”, ističe Alkhatab uz zaključak:

Takvo iscrpljivanje služilo bi ciljevima Izraela, a omogućilo bi Hamasu da se održi tek toliko da ostane relevantan i aktivan. Vojni stručnjaci složili su se da je Izraelu teško postići odlučujuću pobjedu; stoga, bez svjetskog pritiska da se prekinu neprijateljstva, ljudi u Gazi neće poznavati mir ili sigurnost u doglednoj budućnosti.

Najgore možda tek dolazi

Hagar Shezaf, dopisnik Haaretza sa Zapadne obale, smatra da malo Izraelaca ili Palestinaca vjeruje u skori kraj rata.

“Prethodne izraelske kampanje u Gazi trajale su najviše nekoliko sedmica, ali čini se da je ova rat bez završetka. Nespremnost izraelske vlade da raspravlja o “danu poslije”, njezini prazni slogani o “totalnoj pobjedi” i eskalacija u Libanonu normalizirali su nenormalno za Izraelce: neizvjesnost, tugu i raseljavanje. U Gazi je, naravno, utjecaj mnogo gori nego u drugim borbenim zonama, s desetinama hiljada mrtvih i gotovo cjelokupnim stanovništvom interno raseljenim. Na Zapadnoj obali, gdje izvještavam, Palestinci vide razaranje u Gazi i pitaju se je li to i njihova budućnost. Od 7. oktobra Izrael je redovno koristio avione za napade na Zapadnu obalu – nešto što je činio vrlo rijetko u prethodne dvije decenije. Stanovnici izbjegličkog kampa Nur Shams gledali su kako izraelski vojni buldožeri krče njihove ulice — sumnjajući da bi mogli biti zarobljeni — i usporedili su slike s razaranjem u Gazi”, ističe novinar.

Kako bi ilustrovao patnje tamošnjih naroda, navodi primjer iz sela Qaryut u blizini Nablusa, gdje mu je čovjek čiju je 13-godišnju kćer u domu usmrtila izraelska vojska rekao da je zahvalan što ju je mogao pokopati u jednom komadu, za razliku od onih u Gazi čiji su najmiliji često raskomadani u izraelskim udarima.

“Ali čak i dok Zapadna obala prolazi kroz Gazafikaciju, Gaza se suočava s mogućnošću da postane sličnija Zapadnoj obali: trajno okupirana. Za Izraelce je ideja o održavanju vojne prisutnosti u Gazi postala sve popularnija od početka rata. Još jedna ideja koja dobiva na snazi ​​jeste naseljavanje Izraelaca u Gazu—podizanje tamošnjih civilnih zajednica, sličnih onima na Zapadnoj obali. Iako ostaje manjinska pozicija među židovskim Izraelcima, njegovi zagovornici uključuju članove krajnje desnice koji imaju znatnu moć u administraciji premijera Benjamina Netanyahua. Mnogi analitičari istaknuli su Netanyahuov osobni interes za produljenjem rata kako bi zadržao svoju koaliciju netaknutom i odgodio suđenje za korupciju. Ali njegov koalicijski partner Bezalel Smotrich, koji pomaže oblikovati izraelsku politiku na Zapadnoj obali, ima svoje razloge da vidi nastavak borbi, koji također protežu granice onoga što bi se moglo smatrati sigurnosnim potrebama. Dok su Sjedinjene Države i ostatak međunarodne zajednice usredotočeni na Gazu, Smotrich je imao odriješene ruke da pogura de jure aneksiju Zapadne obale kroz neshvatljive birokratske manevre”, pojašnjava autor.

Rat je također omogućio Smotrichu i ministru nacionalne sigurnosti Itamaru Ben-Gviru — još jednom krajnje desnom članu Netanyahuove vlade — da isključe većinu palestinskih radnika s izraelskog tržišta rada, gurajući Zapadnu obalu na rub ekonomskog kolapsa i dodatno slabeći Palestinsku upravu. U međuvremenu je izraelska vojska naoružala hiljade doseljenika, stvarajući de facto milicije koje žele ograničiti palestinsko kretanje na Zapadnoj obali i ubrzati uspostavu ilegalnih ispostava, piše Shezaf i zaključuje:

“Svi ratovi na kraju završe. Ali u trenutnoj političkoj konstelaciji, najmoćniji izraelski akteri imaju interes produžiti ovaj na neodređeno vrijeme. Za Palestince na Zapadnoj obali, najgore možda tek dolazi”.