Junski izbori za Europski parlament donijeli su historijski uspjeh ekstremno desnim, euroskeptičnim strankama. Sada čineći gotovo četvrtinu parlamenta, te su stranke spremne izvršiti snažan utjecaj na buduću političku putanju Europske unije, uključujući i tako što žele unazaditi različite aspekte integracije i protivljenjem daljnjem proširenju bloka. Ima li Rusija razlog za slavlje? Analizu donosi politički magazin Foreign Policy.

Gledano iz Moskve, ovaj će rezultat sigurno biti razlog za slavlje. Razni istaknuti ruski političari pozdravili su uspon desničarskih stranaka u EU nakon izbora, s bivšim predsjednikom Dmitrijem Medvedevom koji je pozvao da se pro-EU lideri bace “na pepeo historije”. Rusija je također uveliko podržala euroskeptične stranke uoči izbora, uključujući plaćanje ekstremno desničarskim političarima iz EU da uporno ponavljaju teme Kremlja, kao i pokretanjem masivnih online kampanja dezinformiranja i kibernetičkih napada na ključne web stranice. Osim toga, s Mađarskom koja sada predsjedava EU, Moskva čini sve što može kako bi pomogla Rusiji prijateljski nastrojenom mađarskom predsjedniku Viktoru Orbanu da potkopa jedinstveni stav EU o ruskom ratu u Ukrajini.

Kako ruska propaganda utiče na izbore širom Europe: Dezinformacije, lažne vijesti i ‘otimanje’ protesta

Posljednji napori Rusije označavaju primjetan uzlet u pokušajima potkopavanja EU. Kremlj je dugo gajio neprijateljstvo prema bloku – ali kako se sukob Rusije sa Zapadom intenzivirao, neprijateljstvo je samo raslo. Za Moskvu novi zamah prema širenju i produbljivanju EU predstavlja jedinstvenu i sve urgentniju prijetnju pokušajima da potvrdi svoj neliberalni model upravljanja, kako u zemlji tako i van svojih granica.

EU, a ne NATO, predstavlja stvarnu egzistencijalnu prijetnju Kremlju. To je zato što bi članstvo Ukrajine i integracija u EU moglo zadati smrtonosni udarac ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i njegovom režimu pretvarajući Ukrajinu u ono čega se Rusija najviše boji: političku, ekonomsku i sociokulturnu alternativu samoj Rusiji. Iako je Putinova popularnost među Rusima i dalje velika, Kremlj bi se mogao zabrinuti da bi građani Rusije mogli početi uviđati prednosti članstva u EU preko granice i poželjeti alternativnu budućnost za svoju zemlju.

To bi objasnilo zašto je Putin započeo svoj dugi rat protiv Ukrajine 2014. U to je vrijeme Ukrajina bila vojno neutralna i nije aktivno težila pridruživanju NATO-u. (Prethodno je iskazala interes za članstvo 2008.) Ali Kijev je bio pred potpisivanjem sporazuma o pridruživanju s EU što miješanje Kremlja u ukrajinsku politiku nije moglo spriječiti.

Zapadni komentatori uglavnom su ignorirali odnos EU-Rusija, umjesto toga često kriveći moguće proširenje NATO-a za kataliziranje agresije Kremlja. Zagovornici NATO teorije uključuju akademike (kao što su John Mearsheimer i Stephen M. Walt), medijske osobe (kao što je Tucker Carlson) i populističke političare (kao što su britanski Nigel Farage i bivši američki predsjednik Donald Trump). Zadnja dvojica su posljednjih sedmica ponovila tvrdnje u tom smislu.

Podloga ovih opravdanja za ruski rat je pretpostavka da Kremlj ozbiljno razmatra – i ima opravdanje u razmatranju – širenje NATO-a na istok kao prijetnju fizičkoj sigurnosti Rusije. Putin bi sigurno želio razbiti NATO i zapadno jedinstvo, ali to nije zato što misli da je Rusija vojno ugrožena. Da jest, ruska vojska ne bi napustila otprilike 2.600 milja dugu granicu zemlje s članicama NATO-a gotovo nebranjenu dok preraspoređuje trupe i oružje u Ukrajinu.

Zašto je Rusija zapravo protiv proširenja EU?

Čak i bez izravnog potkopavanja stabilnosti režima unutar Rusije, proširenje EU predstavlja prijetnju ključnom ideološkom stupu Putinove vanjske politike: njegovoj zastarjeloj opsesiji održavanjem takozvane sfere utjecaja duž ruske periferije. Percipirana potreba Rusije da kontrolira političku orijentaciju svojih susjeda ne može se više razlikovati od gledišta zemalja članica EU, koje imaju za cilj pojačati vlastitu moć i utjecaj dijeljenjem suvereniteta u bloku. U tu je svrhu EU razvio složenu institucionalnu arhitekturu kako bi osigurao ravnotežu u kojoj svaka država osjeća da ima pravo glasa u donošenju odluka.

Rusija, nasuprot tome, nastoji nametnuti svoju volju susjednim zemljama i spriječiti ih u oblikovanju vlastite budućnosti – bilo izravno kroz osvajanje, kao što Rusija pokušava u Ukrajini, ili neizravno kroz razne taktike prisile, uključujući korupciju oružjem. Regionalne organizacije pod vodstvom Rusije, kao što su Organizacija ugovora o kolektivnoj sigurnosti i Euroazijska ekonomska unija, uglavnom služe kao forumi za Kremlj da vrši pritisak na susjedne zemlje da slijede njegove prioritete umjesto da teže istinskoj suradnji.

Rusija je s pravom zabrinuta zbog sposobnosti EU da potakne duboke političke promjene. Od kraja Hladnog rata, članstvo u EU bilo je ključno u oblikovanju bivših autokratskih režima u srednjoj i istočnoj Europi u uspješne liberalne demokracije. To nije slučajno: kriteriji za pristupanje EU zahtijevaju da nove članice imaju institucije koje garantuju demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava i zaštitu manjina – vrijednosti koje su suprotne onima koje promovira ruski režim.

Rusija je tokom godina pooštrila svoje protivljenje proširenju EU dok je promatrala transformacijski učinak članstva. Kada su se 2004. godine tri baltičke države i druge – uključujući Češku, Poljsku i Slovačku – pridružile, Moskva nije obraćala pažnju na blok, gledajući na blok prvenstveno kroz ekonomski objektiv, a ne geopolitički.

Politico otkriva: Ko su najbolji prijatelji Rusije u EU Parlamentu

Ipak, u godinama nakon 2004. Rusija se probudila u realnosti moći EU da pokrene duboke domaće političke promjene. Nijedna zemlja to ne ilustrira bolje od Ukrajine. Nakon što su Ukrajinci protestovalii krajem 2013. protiv odluke tadašnjeg predsjednika Viktora Janukoviča da se povuče iz sporazuma o pridruživanju s EU – što je u konačnici dovelo do njegovog svrgavanja u februaru 2014. – Putin je pokušao ponovno uspostaviti kontrolu nad političkim smjerom zemlje aneksijom Krima.

Zatim je u februaru 2022. Rusija učinila korak dalje kako bi spriječila Ukrajinu da se pridruži zapadnoj zajednici pokretanjem invazije punog opsega—što je, ironično, povećalo izglede integracije u EU ne samo za Ukrajinu, već i za susjednu Moldaviju i Gruziju . Od tada je Rusija koristila različite taktike kako bi također ometala pristup Moldavije i Gruzije, uključujući podrivanje proeuropske vlade prve i podržavanje nedavnog usvajanja “zakona o stranim agentima” u ruskom stilu kako bi se ugušilo demokratsko neslaganje.

“EU mora ispuniti obećanje da će integrirati nove članice”

Uprkos tome, EU ne bi trebala bježati od proširenja. Širenje bloka bilo je jedinstveno učinkovita sila za poticanje prosperiteta, stabilnosti i demokracije na europskom kontinentu tokom decenija, približavajući regiju viziji cjelovite, slobodne i mirne Europe.

Nadalje, uspjeh ili neuspjeh sljedećeg kruga proširenja EU imat će zapanjujuće posljedice za budućnost međunarodnog poretka. Rusija, s ciljem sprječavanja proširenja EU i nametanja vlastite kontrole nad Ukrajinom, Moldavijom i Gruzijom, vodi kampanju ponovnog uspostavljanja svoje imperijalne ideje u Europi. To predstavlja ogroman izazov za vjerodostojnost postimperijalne vizije EU da se kroz integraciju postigne suradničko regionalno upravljanje – što je u konačnici raison d’être bloka. Ruski uspjeh također bi riskirao legitimizaciju ekspanzionizma na drugim mjestima ohrabrujući druge zemlje da slijede slične imperijalne strategije protiv svojih susjeda.

Kako bi osigurala neuspjeh ruske imperijalističke vizije, EU mora ispuniti svoja obećanja da će integrirati nove članice – dok u tom procesu postaje otpornija. Bio bi i strateški i etički neuspjeh ne podržati druge europske zemlje koje žele razviti otporne demokratske političke institucije, snažna civilna društva i cvjetajuća gospodarstva. Rusiji ne treba dati pravo veta.