U danima kada se u Kanadi otkrivaju novi grobovi, novi dokazi o zločinima počinjenim u rezidencijalnim školama tokom više decenija, Howard E. Grant, jedan od čelnika Musqueam zajednice Howard E. Grant na Zapadnoj obali Kanade za N1 govori o patnjama porodica, ličnim iskustvima, rasizmu i mržnji kako nekada tako i danas.

N1: Brojka nedavno otkrivenih grobova na nekoliko lokacija u British Columbiji i Saskatchewanu. Ipak, ono što bih Vas htio pitati jeste da našim gledateljima pojasnite šta su to rezidencijalne škole, u Kanadi su formirane od kasnih 1890-ih do kasnih 1990-ih?

Hvala Vam. Jako dobro pitanje. Kada su krenuli kolonizovati Kanadu i jednom kada su kolonizatori stigli, počeli se naseljavati, tad je priznato da zemlja na kojoj su nekad bili autohtoni narodi ima mnogo resursa. Zato, iako nije bilo vođenih ratova u Kanadi, su po zakonu uveli Indijanski zakon. On je u sebi sadržavao da će svi domorodci živjeti u Indijanskom rezervatu. Njih je formirala vlada. Locirani su na mjestima koja vjerovatno nisu bili najbolji dijelovi tradicionalnog posjeda. Zato su bili jako udaljeni od većine područja sa izvorima. Prema ovom zakonu također je stajalo kako je obavezno da indijanska djeca idu u obrazovne institucije kako bi se obrazovali. Čini mi se kako je to bilo prikrivanje, ako bih to takao mogao reći, fraza koju danas koristimo jeste da se izbaci ono indijsko iz djece. U British Columbiji smo imali najviše rezidencijalnih škola, u odnosu na ostatak Kanade. Tako da je bilo mnogo udaljenih lokacija. Poteškoća je bila što nam nije bilo dozvoljeno da idemo u javne škole, čak ni u one koje su bile blizu. Zato su ona bila prisljena ići u ove rezidencijalne škole, koje su vodile kršćanske crkve, katolička i anglikanska. Dok su išli u školu, bili su lišeni onoga što su bili kao ljudi, kao ljudska bića. Najprije, ako ste imali dugu kosu, ona je bila ošišana. Kao drugo, bilo vam je zabranjeno govoriti vaš jezik. A ako bi vas uhvatili, onda bi ste bili udaljeni. Kao treće, bili ste maknuti iz vaše kulture. I na kraju, zapravo i ne na kraju, ali također, bili ste maknuti iz porodičnog okruženja. Govorili su vam kad da ustanete, idete u krevet, kad da se molite, a vjerovatno je skoro pola dana provedeno u molitvi. Mi kao ljudska bića, ako vam oduzmu jezik, 100 posto vam oduzmu kulturu, uklanjaju vas iz vaše porodice kao dijete, nemate razumijevanje za roditeljstvo, porodične odnose. Postanete kao zombi. Postanete ne-osoba. To je kao da izlazite iz zatvora. Ako ste dugo godina bili u zatvoru, tri ili više, uglavnom na to postanete naviknuti, ne znate šta da radite jer su vam oduvijek govorili kada da ustanete, jedete, molite i bilo šta drugo. Tako da to postane izazov. A kako su djeca izlazila iz rezidencijalnih škola, roditelji nisu znali kako da prigrle svoje dijete, ali i obrnuto- dijete nije znalo kako da emocionalno komunicira sa svojim roditeljom, bakom, djedom. Kao ljudska bića obično zaboravljamo da bake i djedovi igraju značajnu ulogu u našem životu. A ako ne oni, onda ujne i ujaci, jer oni nam daju širok spektar shvatanja porodice i toga ko ste. Svaki dan nas uče o kulturi. Ovaj se događaj odvijao tokom mnogo godina. Mnogima je rečeno da ako biste išli do otprilike osmog razreda u nivou obrazovanja, u školi biste mogli ostati i do 25 godina, a samo biste išli do osmog nivoa razreda. Čak i tada bio je to skoro pa minimum. Kada izađete odatle ne biste imali šansu za zaposlenje, dosta uspješno zaposlenje. Svi njihovi životi, životi njihovih roditelja, baka, djedova, to da su nezavisni i zaposleni na njihov način, više nisu bili tu jer izvori kojima su imali pristup i iz njih imali ekonomsku korist, više im nisu bili dostupni. Stoga je sistem rezidencijalnih škola bio zapravo zatvor za djecu. A jednako je važno za razumjeti da je Indijanski zakon također bio poput koncentracionog logora u ratu. Ranih 1800-th ste morali pitati indijanskog agenta za dozvolu da napustite rezervat i nešto idete raditi, a morali ste se javiti i po povratku. Bio je to veoma izazovan svijet za domorodce koji su se poput svih normalnih ljudskih bića bili slobodni kretati, raditi, raditi razne stvari. Dakle, to je pozadina rezidencijalnih škola i odrastanja autohtonih naroda kasnih 1800-ih do kasnih 1900-ih. Stvorilo je to mnogo problema. Mnogo toga što sada znate jeste da je PTSP bio dominantan ne samo među njima, nego i njihovim budućim generacijama jer sada je dokazano da to možete na svoju djecu prenijeti. Jednako je važno razumjeti da mnogo te djece, muške i ženske, posebno muške. Sada, u posljednjih 10 godina, fokus je na muškima jer su ih svećenici zlostavljali, seksualno zlostavljali. A također je poznato da 90 posto ili više zlostavljanih postanu zlostavljači.S toga su postali rašireni alkoholizam, ovisnost o drogama, zlostavljanje žena, šta sve ne, jer tako ste odrastali, manje više, a pokušavate zakopati takvu vrstu sjećanja. Stvorilo je to neko vrijeme tužnu okolinu unutar autohtonih zajednica.

N1: Upravo ste pomenuli zlostavljanje, seksualno zlostavljanje, a iz priča znamo da je bilo dosta nasilja nad djecom u rezidencijalnim školama. Šta je sa ubistvima? Do ovog trenutka znamo da je do sada otkriveno oko 100 grobova. Rekli ste da je većina škola bila u British Columbiji, gdje Vi živite i gdje sam ja živio dok sam bio u Kanadi. Šta očekujete da ćete vidjeti, da li očekujete da ćete vidjeti još tih grobova koji će biti otkriveni, da li bismo se trebali pripremiti za još priča o maltretiranju, ubistvima, oskrvnućima djece koja su išla u te škole?

Apsolutno, jer brojne su se stvari desile. Kao u bilo čijem životu, bolest pod broj jedan, neodgovarajuća medicinska njega, zbog čega su djeca umirala. Također i pretjerano nasilje nad djetetom, te to što se nisu uspjeli oporaviti. Djeca koja su išla u rezidencijalne škole i koji su se uspjeli vratiti kući bila su svjesna tih stvari. Možda nisu vidjeli smrt svog kolege iz učionice, ali su vjerovatno vidjeli procesiju ili možda ono što se dešavalo, ponovno iskopavanje gorobova ili slično, kao i to da su u brojnim grobovima bile djevojčice jer su one, nažalost, također bile zlostavljane i rađale djecu tih sveštenika. Takve su se stvari dešavale u tim rezidencijalnim školama. Pitali ste hoćemo li vidjeti još? Apsolutno, jer kao primjer, jednoj je majci njeno dijete reklo da je bilo zlostavljano. Otišla je u policiju i školu, razgovarala sa direktorom. Umjesto da kazne pojedinca, oni su ga samo premjestili, kako bi mogao zlostavljati u drugoj zajednici, drugom području. Ne znam da li ste čuli da je i jedan svećenik osuđen. To postaje pravi izazov. Jesu li poslani u drugo mjesto ili sjemenište gdje su nekada podučavali, ne znam šta bi tamo radili, možda iskupili se, ali djeca su ostavljanja i ostali su rezultati grobova.

Ne tako često, ali kada bi dijete preminulo u neka modernija vremena, imali biste časnu sestru i brata, tako su ih zvali ali to su bili svećenici, išli bi recimo u vašu kuću i predali bi vam bilješku u kojoj stoji da je vaš sin Howard preminuo i jednostavno bi otišli. Hladno, brzo, tvrdo, bez emocija, bez ičega. Svi ti scenariji, to je skoro kao da Vi, ne znam jeste li roditelj, možete li zamisliti da ne odgajate Vaše dijete jer je ono preminulo zbog prirodnih razloga, nema stvarnog završetka. Ali, ovo je još i gore, to što ne znate gdje vam je dijete i da li je ono zapravo preminulo.

U videu pogledajte šta Grant očekuje od Vlade Kanade, kraljice Elizabete II i pape Franje, ali šta misli o uvijek prisutnom rasizmu u kanadskom društvu usmjerenom prema nativnom i azijatskom stanovništvu.