Oglas

Mašine odlučuju o životu?

Ko će odlučivati o životu i smrti? Velike sile protiv novih pravila za oružje koje samo bira mete

author
Igor Spaić
16. nov. 2026. 12:45
2026-10-30T121103Z_1379052329_RC2LDOARH941_RTRMADP_3_LATVIA-DEFENCE-NATO
REUTERS / Ints Kalnins

Svijet se približava trenutku u kojem će o tome šta je vojni cilj sve češće odlučivati autonomni sistemi. Dok se u Ženevi otvara ključna konferencija o budućnosti takvog oružja, Sjedinjene Američke Države i Rusija protive se prijedlozima novih pravno obavezujućih ograničenja. Iza diplomatskog spora krije se mnogo ozbiljnije pitanje: ko snosi odgovornost kada mašina samostalno odabere metu i upotrijebi smrtonosnu silu?

Oglas

Ratovanje se ubrzano mijenja. Dronovi, robotska vozila i drugi vojni sistemi postaju sve sposobniji izvršavati zadatke bez neposrednog ljudskog upravljanja. Razvoj umjetne inteligencije dodatno proširuje njihove mogućnosti, ali istovremeno otvara pitanja na koja međunarodno pravo još nema dovoljno precizne odgovore.

Upravo zbog toga predstavnici država okupljaju se od 16. do 20. novembra u Ženevi, gdje će na Sedmoj preglednoj konferenciji Konvencije UN-a o određenom konvencionalnom oružju odlučivati o budućim pregovorima za regulisanje smrtonosnih autonomnih sistema.

Prema Reutersu, većina od 128 država ugovornica Konvencije podržava pregovore o pravno obavezujućim pravilima. Međutim, neke od najvećih vojnih sila, uključujući SAD, Rusiju i Izrael, protive se takvom pristupu.

Oružje koje ne čeka ljudsku naredbu

Ključna razlika između autonomnog oružja i konvencionalnih sistema nije nužno u njegovom izgledu, nego u načinu donošenja odluka.

Dron kojim upravlja vojnik na udaljenosti od nekoliko kilometara nije isto što i sistem koji nakon aktiviranja samostalno prepoznaje, odabire i napada ciljeve.

Autonomija također ne znači automatski upotrebu umjetne inteligencije. Neki sistemi mogu funkcionisati na osnovu unaprijed definisanih pravila, dok drugi koriste naprednije algoritme za prepoznavanje objekata i obradu informacija.

Upravo ta razlika važna je za razumijevanje rasprave u Ženevi.

Pitanje nije treba li zabraniti svaki vojni uređaj koji koristi računare ili umjetnu inteligenciju. Suština je u tome koliko ljudskog prosuđivanja i kontrole mora ostati prisutno kada se donosi odluka o upotrebi smrtonosne sile.

Zašto velike sile odbijaju obavezujući sporazum?

Sjedinjene Američke Države smatraju da postojeće međunarodno humanitarno pravo već pruža okvir za regulisanje autonomnog oružja.

Washington zato predlaže petogodišnji proces čiji bi rezultat bile neobavezujuće smjernice, umjesto novog međunarodnog ugovora.

Rusija je ranije također odbacivala prijedloge pravno obavezujućih ograničenja, iako uoči aktuelnih razgovora nije javno iznijela konačan stav.

Prema Reutersu, predsjedavajući konferencije predložio je dvogodišnji mandat za pregovore o obavezujućem protokolu, dok Velika Britanija, Njemačka i Francuska zagovaraju kompromis prema kojem bi pregovori počeli bez unaprijed utvrđenog pravnog statusa budućeg dokumenta.

Razlike nisu samo pravne.

Autonomni sistemi mogu ponuditi značajne vojne prednosti: brže reagovanje, djelovanje u opasnim područjima i mogućnost izvođenja operacija kada je komunikacija s ljudskim operaterom otežana.

Zbog toga bi stroga međunarodna ograničenja mogla uticati i na razvoj tehnologija koje velike sile smatraju važnim za svoju buduću vojnu nadmoć.

Takav odnos interesa jedan je od razloga zbog kojih je postizanje sporazuma posebno teško: države koje raspolažu najnaprednijim vojnim tehnologijama istovremeno imaju značajan uticaj na pravila koja bi njihov razvoj mogla ograničiti.

Šta ako algoritam pogriješi?

Međunarodno humanitarno pravo zahtijeva razlikovanje civila od boraca i civilnih objekata od vojnih ciljeva. Također zabranjuje napade kod kojih bi očekivana civilna šteta bila pretjerana u odnosu na predviđenu konkretnu i direktnu vojnu prednost.

Ta pravila vrijede bez obzira na vrstu upotrijebljenog oružja.

Međutim, njihova primjena postaje složenija kada sistem samostalno bira metu.

Algoritam može prepoznati određeni oblik, kretanje ili obrazac ponašanja, ali takvo prepoznavanje samo po sebi ne znači da može pravilno procijeniti sve okolnosti koje određuju zakonitost napada.

Naprimjer, vozilo koje se kreće prema vojnom položaju ne mora nužno predstavljati legitimnu metu. Procjena može zavisiti od identiteta putnika, okolnosti kretanja i informacija koje sistem možda nema.

U složenom okruženju, naročito među civilima, pogrešna identifikacija može imati smrtonosne posljedice.

Ujedinjene nacije upozoravaju i na mogućnost nepredvidivog ponašanja autonomnih sistema, posebno kada djeluju u okolnostima koje se razlikuju od onih u kojima su testirani.

Može li mašina biti odgovorna za ratni zločin?

Jedno od najtežih pitanja jeste odgovornost.

Ako autonomni sistem napadne civile, ko bi mogao odgovarati: osoba koja ga je aktivirala, vojni komandant koji je odobrio njegovu upotrebu ili neko drugi u lancu odlučivanja?

Prema objašnjenju UN-a, međunarodnopravna odgovornost ne može se prenijeti na mašinu.

Države i pojedinci i dalje snose odgovornost u skladu s primjenjivim pravom, ali ostaje pitanje kako tu odgovornost utvrditi kada je odlučivanje raspoređeno između više ljudi, različitih faza razvoja oružja i samog autonomnog sistema.

Upravo zbog toga zagovornici novog sporazuma insistiraju na jasnim pravilima ljudske kontrole.

Crveni križ traži zabrane i ograničenja

Generalni sekretar UN-a António Guterres i predsjednica Međunarodnog komiteta Crvenog križa Mirjana Spoljaric pozvali su države da hitno usvoje nova međunarodna pravila.

Njihov pristup podrazumijeva zabranu autonomnih sistema koji funkcionišu bez odgovarajućeg ljudskog prosuđivanja i kontrole ili se ne mogu koristiti u skladu s međunarodnim humanitarnim pravom, uz posebna ograničenja za druge autonomne sisteme.

Organizacija Human Rights Watch također upozorava na opasnost prepuštanja smrtonosnih odluka mašinama.

„Mašinama se nikada ne bi smjelo dozvoliti da odlučuju ko će živjeti, a ko umrijeti na bojnom polju“, poručila je Verity Coyle iz te organizacije, prenosi Reuters.

Utrka u naoružanju brža od diplomatije

Rat u Ukrajini pokazao je koliko brzo bespilotni sistemi mogu promijeniti način vođenja borbi.

Sistemi s različitim stepenima autonomije i podrške umjetne inteligencije već se koriste u savremenim sukobima. Ipak, važno je razlikovati takvu upotrebu od potpuno autonomnog odabira i napadanja ciljeva, čija je stvarna rasprostranjenost znatno manje jasna.

U međuvremenu, države nastavljaju ulagati u razvoj vojnih tehnologija, dok međunarodni pregovori godinama ne uspijevaju proizvesti poseban obavezujući sporazum o autonomnom oružju.

Dodatnu prepreku predstavlja način odlučivanja u okviru Konvencije o određenom konvencionalnom oružju, gdje se odluke donose konsenzusom. To znači da i jedna država može spriječiti postizanje dogovora.

U Ženevi se zato ne odlučuje samo o još jednom međunarodnom dokumentu.

Odlučuje se hoće li države uspjeti uspostaviti posebna pravila prije nego što tehnologija koja omogućava sve veću samostalnost oružja postane široko rasprostranjena.

A možda je najvažnije pitanje upravo ono koje diplomatija još nije riješila: koliko kontrole čovjek može prepustiti mašini, a da pritom zadrži stvarnu odgovornost za posljedice?

Više tema kao što je ova?

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare

Pratite nas na društvenim mrežama