Ratni reporter iz Bosne i Hercegovine, autor knjige o Bosni i Hercegovini, i novinar Peter Maass u intervjuu za N1 govori o posljednjoj kolumni za The Washington Post u kojoj uspoređuje rat u BiH i rat u Gazi, te politiku Zapada u ta dva slučaja. Maass je nedavno u The Washington Postu objavio kolumnu pod naslovom: "Jevrej sam i izvještavao sam iz ratova pa znam ratne zločine kada ih vidim" u kojima iznosi mišljenje o tome šta se dešava u Gazi i kako na to gleda kroz iskustvo rata u BiH. Maass se u razgovoru s Esmirom Milavićem također prisjeća najupečatljivih dešavanja tokom rata u Bosni i Hercegovini.
N1: Vaša kolumna u Postu je vrlo, vrlo zanimljiva jer pravite lični i profesionalni odnos između dva rata koja sam pomenuo, između rata ovdje u BiH devedesetih i rata u Gazi u ovom trenutku. Naslov je veoma zanimljiv, ponoviću ga još jednom- Jevrej sam i izvještavam iz ratova, znam za ratne zločine kad ih vidim. Šta Vas je inspirisalo da napišete ovaj članak?
Maass: Smatram da me je nekoliko stvari natjeralo da na neki način napišem ovaj članak. Jedna je jednostavno činjenica da su ove stvari koje sam vidio u Bosni, o kojima sam izvještavao u Bosni, civile na koje je iz snajpera pucano, da su ljudima bombardovali domove sa brda, da su bombardovane bolnice, da je zabranjen ulazak lijekova i hrane u oblastima pod opsadom, sve su to stvari koje sam zatekao i o kojima sam izvještavao u Bosni, a ponovo sam ih vidio u izraelskom napadu na Gazu. Ljude na koje je pucano iz snajpera, stanovnike Gaze na koje je pucano iz snajpera, uništavani su domovi ljudi, hrana, zabranjeni lijekovi, isključenje vode, što je naravno bio veliki problem i u Sarajevu. Dakle, činjenica da sam ponovo vidio iste stvari i to u slučaju Gaze u mnogim aspektima je još gore. Broj ubijenih ljudi i iznenadnost i krajnost uskraćenosti. 13.000, više od 13.000 djece ubijene u samo šest mjeseci, zaista je šokantno. Stoga, za bilo koga ko je izvještavao iz Sarajeva, bilo gdje u Bosni 1990-ih, niste mogli da ne napravite ovu asocijaciju. A povrh toga, tu su još dvije stvari. Jedna je da sam ja Amerikanac, a podrška američke vlade Izraelu je uvijek bila apsolutno ključna, vojna i diplomatska podrška. Nastavila se, kao što svi znamo, kroz ovaj izraelski napad, što treba reći da je bio odgovor na Hamasov napad 7. oktobra, u kojem su sasvim jasno počinjeni ratni zločini protiv zraelskih civila. Tako da je i to uticalo na to. Ovo je moja vlada koja je uključena u to. Ali onda treća stvar, koja je na neki način bila najvažnija, a svakako je mislim najviše povezala čitaoce jeste činjenica da sam Jevrej. I kako se to dešava, moja porodica je igrala značajnu ulogu u finansiranju preseljenja Jevreja u Palestinu, koja je tada bila pod britanskom kontrolom još početkom 19. stoljeća. Moja porodica je njemačka jevrejska bankarska porodica. Tada su bili filantropi i bili su veoma važni u omogućavanju Jevrejima da odu u Palestinu. Tako da sam i ja osjetio tu vezu. I onda generalno, pošto sam Jevrej, imam svoje veze, lične veze sa Izraelom u smislu nekih rođaka koji tamo žive. Ali dodatno, ako ste Jevrej, mnogi vas jednostavno povezuju, opravdano ili ne, sa Izraelom. Stoga mi je veoma važno da se Izrael ponaša na način na koji se ponaša moderna, civilizovana država, a posebno kao zemlja čiji su građani pretrpjeli jedan od najvećih genocida našeg pamćenja, a to je, naravno, Holokaust.
N1: Peter, u Vašem tekstu, rekli ste, napisali, citirat ću: Svako bira svoje, ali moje iskustvo ratnih zločina me je naučilo da biti Jevrej znači stati protiv bilo kojeg naroda koji čini ratne zločine, bilo koje. U ovom slučaju sam razgovarao sa toliko ljudi sa obje strane, sa palestinske i sa izraelske strane. Tu se govori o genocidu, vjerovatnom genocidu i ratnim zločinima. Vaša rečenica da je to Vaše iskustvo sa ratnim zločinima. Pretpostavljam da to iskustvo dolazi iz Bosne, da Vas je ono naučilo o ratnim zločinima.
Maass: Apsolutno. Gledajte, svaki novinar, još sam u kontaktu sa mnogim kolegama s kojima sam izvještavao zajedno u Bosni 1990-ih. Bili su pogođeni na isti način i vrlo snažno su izvještavali i o Bosni. Mislim da, u mom slučaju bio sam kao svi oni po tom pitanju. Ali postojao je i ovaj dodatni dio … moj jevrejski identitet ili moja vrsta samomitologiziranja, takoreći, o tome da sam jevrej, nije to bilo toliko jako sve dok nisam otišao u Bosnu. Što bi moglo zvučati čudno, ali dolazim iz veoma asimilovane jevrejske porodice, imali smo jelku, itd. Zaista sam to u Bosni nekako bolje razumio nego, istorijski udžbenici su mi dozvolili da shvatim nesigurnost manjine kada postoji većina ili samo vrlo dobro naoružane snage protiv onih koji žele da ih napadnu i ubiju zbog njihove vjere ili etničke pripadnosti ili bilo čega drugog. To je zapravo na neki način povećalo moju svijest o mojoj vlastitoj jevrejskoj istoriji i mom vlastitom jevrejstvu, nekako se samo prenijelo. Ratni zločini, posebno genocid, na kraju su postali centar mog života. Izvještavao sam o invazijama Iraka i Afganistana. Iako to, srećom, nije uključivalo genocid, bilo je nekih ratnih zločina. Svakako ima dosta nasilja koje nije dovelo do nivoa ratnih zločina, ali gdje su žrtve bili civili. Tako da su srce mog rada uvijek bili, mislim, civili u ratu i strašne stvari koje su im se dešavale. A to je počelo u Bosni.
N1: Holiday Inn je bio mjesto gdje je boravila većina vaših kolega tokom rata. Danas su neka od njih najpoznatija imena u medijskom svijetu, kao što su Christiane Amanpour, Anderson Cooper, Nic Robertson, i tako dalje, i tako dalje, itd. Svi su ispričali svoje priče, šta ih je najviše pogodilo. Šta je to bilo za Vas? Kada pogledate unazad, 30 godina nakon rata?
Maass: Zaista je teško izabrati jednu stvar. Mogao sam, iz glave, reći, o, da, posjeta Omarskoj, Trnopoliju, logorima smrti, bila je stvar koja se najviše pamti. Nikada ne mogu, nikada neću i ne bih želio da zaboravim ono što sam tamo vidio i ne želim da drugi ljudi zaborave šta se tamo dogodilo. Ali, jednako su za pamćenje, pod navodnicima, manje stvari. Razgovor sa čovjekom čija je žena radila u bolnici Koševo i koga je ubila srpska bomba, kada je ona bila samo sjedi za njenim stolom i posjećuje ga jer je, primao je ljude nakon nje. Umrla je i pisala priču o njemu i Božiću u Sarajevu sa hrvatskom katoličkom porodicom koja je patila kao što su svi patili i koja je bila tako velikodušna da mi otvori svoj dom. Sjećam se da sam donio jer sam imao čvrstu valutu i pristup stvarima, imao sam dvije narandže ili nešto slično što sam donio, a oni nisu vidjeli, otkako je počela opsada. Mogao bih da nastavim s pojedinim ljudima, pojedinačnim događajima. Travnik, pokrivao sam trag izbejglica koje su napustile Jajce kada su ga zauzele srpske snage. I bilo je samo ovo, na ovom putu u ovom selu, izvan Novog Travnika, samo linija, nisu čak ni bili automobili, to su bila kola, ljudi sa konjima, jer niko nije imao benzin. Morali su ostaviti svoje automobile. Izgledalo je kao nešto iz Drugog svjetskog rata. Razgovor sa ljudima i jednim starcem s kojim sam zastao i razgovarao, koji je samo nosio aktovku. Pitao sam ga šta je u tvojoj aktovci? Ovo je ponio sa sobom iz Jajca. I on kaže, ja sam profesor muzike, a ovo je moja muzika. To je jednostavno nezaboravno. Tako da bih mogao da nastavim da podsjećam sebe, Vas, podsjećam druge na ove stvari, ali ne mogu da kažem jednu stvar. Možda ako postoji jedna stvar, ne postoji jedna stvar, ali jedna stvar koju treba dodati koja je nezaboravna, možda je samo reakcija zapada. Koliko god da sam bio ljut na ono što sam vidio u smislu zvjerstava, reakcija moje vlastite zemlje, mojih vlastitih lidera na to je bila mučna, bolna i bijesna. Tako da je i to nešto čega ću se sjećati i nadam se da će se i drugi sjetiti.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!