Rosensaft: Zašto moramo nastaviti prenositi iskustva preživjelih Holokausta

Tekst naslova "80 godina kasnije, moramo nastaviti čuvati sjećanja preživjelih iz Holokausta živima" koji je Rosensaft, gostujući profesor prava na Pravnom fakultetu Univerziteta Cornell, napisao za magazin TIME, prenosimo u cjelosti:
“Koliko vas je ikada upoznalo, srelo ili slušalo preživjelog Holokausta?” Ovo sam nedavno pitao studente Univerziteta Cornell u mom kursu o antisemitizmu u sudovima i pravnoj doktrini. Svi prisutni, njih 16, podigli su ruke. “Vi ste posljednja generacija”, rekao sam im tada, “koja je imala tu privilegiju”.

Tokom proteklih 80 godina, još od kada je Crvena armija oslobodila logor smrti Auschwitz-Birkenau u tada okupiranoj Poljskoj, žene, muškarci i djeca koji su bili progonjeni, potlačeni, mučeni i osuđeni na uništenje kao dio nacističkog plana “Konačnog rješenja židovskog pitanja” preuzeli su misiju da svijetu ispričaju kako su njihove porodice, prijatelji i susjedi ubijeni.

Kako broj preživjelih ubrzano opada, nalazimo se u presudnom trenutku kada moramo odrediti kako njihova sjećanja možemo prenijeti na one koji nikada nisu imali—i nikada neće imati—priliku čuti priče svih onih koji su svjedočili i koji još uvijek svjedoče.

Oboje mojih roditelja preživjelo je Auschwitz i nacistički koncentracijski logor Bergen-Belsen u Njemačkoj, gdje su oslobođeni. U septembru 1945. moja majka, tada dr. Ada Bimko, židovska stomatologinja iz poljskog grada Sosnowieca, bila je glavni svjedok optužbe na prvom suđenju nacističkim ratnim zločincima. Na optuženičkoj klupi pred britanskim vojnim sudom u njemačkom gradu Lüneburgu našli su se SS oficiri i stražari iz Bergen-Belsena, od kojih su mnogi prethodno služili u Auschwitz-Birkenau.

Moja majka, koja je bila zatočena 15 mjeseci u Birkenau, a potom pet mjeseci u Bergen-Belsenu, ispričala je sudu da je prilikom dolaska u Birkenau, u noći između 3. i 4. augusta 1943., bila odvojena od svojih roditelja, svog prvog muža i svog djeteta, koji su poslani direktno u plinsku komoru. Kasnije je bila raspoređena da radi kao liječnica u logorskoj ambulanti.

U jednom od najranijih javnih svjedočenja o nemilosrdnim okrutnostima u Auschwitzu, prisjetila se kako su “bolesni Židovi” u ambulanti “bili primorani da paradiraju goli pred doktorom iz SS-a”.

“Ljude koji su djelovali slabo odmah su odvajali”, kazala je, “ali ponekad bi doktor pregledao ruke, i bilo kakva sitnica koja bi mu privukla pažnju bila je dovoljna… Ponekad bi prstom pokazao na jednog ili drugog, označavajući ih da se pridruže onima koji su osuđeni na smrt”.

Iskustvo moje majke koristim u predavanjima na Cornell i Columbia univerzitetima—također predajem pravo genocida na pravnim fakultetima oba univerziteta—prvenstveno zbog njegove intrinzične važnosti, ali i zbog toga što mojim studentima pruža direktnu vezu, preko mene, kao sina moje majke, s genocidom koji je bio Holokaust.

Historičarka Lucy Dawidowicz opisala je mog oca, vatrenog lidera preživjelih u britanskoj zoni Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, kao “našeg Starog mornara, koji odlazi, 'poput noći, od zemlje do zemlje', sa 'neobičnom snagom govora' da ispriča svoju priču svakome ko želi slušati”.

Sjećanje ima smisla samo ako ima svrhu. A ta svrha mora biti ukorijenjena u razumijevanju onoga što se obavezujemo pamtiti i zašto.

Generalna skupština Ujedinjenih nacija, formalno proglašavajući 27. januar—datum kada je Auschwitz oslobođen 1945.—kao godišnji međunarodni dan komemoracije, potvrdila je da Holokaust mora “zauvijek biti upozorenje svim ljudima o opasnostima mržnje, netrpeljivosti, rasizma i predrasuda”.

Jedna druga, možda i glavna, svrha sjećanja na Holokaust mora biti razmišljanje o milionima koji su uništeni ne kao bezlične statistike, već kao pojedinci sa imenima, licima, identitetima, snovima i emocijama. Preživjeli su nam govorili o svojim roditeljima i djedovima i bakama, svojim supružnicima, braći i sestrama, djeci, prijateljima i susjedima koji su umrli od gladi na ulicama geta, od tifusa u barakama koncentracijskog logora, ili čija su tijela nestajala u krematorijskim dimnjacima. Ne smijemo dopustiti da ovi mrtvi iščeznu u zaborav.

Svako od nas sada se mora obavezati da prenese barem jedno ime i jedno lice u budućnost. Za mene, to ime i lice pripadaju Benjaminu, pet i po godina starom sinu moje majke. Od njene smrti 1997. godine, Benjamin postoji unutar mene. U mislima vidim njegovo lice, pokušavam zamisliti njegov glas, njegov strah dok su se vrata plinske komore zatvarala, njegove posljednje suze. Ako bih ga zaboravio, on bi nestao. I moram osigurati da ne nestane sa mnom.

Mi, djeca i unuci preživjelih, koji smo rasli uz njih, poznajući ih, osjećajući njihovu bol i dijeleći njihove radosti, apsorbirali smo njihova sjećanja u naša. U vrlo stvarnom smislu, postali smo njihovi svjedoci. Naš zadatak, i zadatak svih nas koji smo poznavali, sreli ili slušali preživjelog Holokausta, mora biti ukorjenjivanje ovih sjećanja—njihove zaostavštine svijetu—u trajnu svijest čovječanstva.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje