Vittorio Hösle ekskluzivno za N1: Liberalizam je u krizi, ali njegove alternative mogu biti još opasnije

Povod za razgovor bila je Hösleova nova knjiga "Zašto liberalizam moramo reformirati, umjesto da ga napustimo", u kojoj polemizira s kritičarima liberalnog poretka, posebno američkim politologom Patrickom Deneenom, čije su ideje stekle utjecajne zagovornike među političarima poput Viktora Orbána i J. D. Vancea. Za N1 Hösle govori o Donaldu Trumpu i autoritarnim prijetnjama demokraciji, koncentraciji ekonomske moći, opasnosti od sukoba Rusije i NATO-a te moralnim pretpostavkama bez kojih liberalno društvo ne može opstati. Osvrće se i na pitanje mogućnosti zajedničkog moralnog temelja u Bosni i Hercegovini.

N1: Zašto mislite da liberalizam treba reformirati, a ne napustiti? Šta u njemu još vrijedi braniti?

Povod za pisanje moje knjige bilo je veoma uspješno djelo mog nekadašnjeg kolege s Univerziteta Notre Dame, Patricka Deneena, pod naslovom Zašto je liberalizam propao. Iskreno govoreći, ta me knjiga prilično uznemirila, dijelom zato što je Deneen postao svojevrsni intelektualni heroj političarima poput Viktora Orbána i J. D. Vancea. Njihovo oduševljenje sugerira da prevladavanje liberalizma možda neće dovesti do višeg oblika političkog organiziranja, nego do povratka primitivnijim političkim strukturama. U drugom poglavlju svoje nove knjige, objavljene ove godine na njemačkom, a čija se engleska i italijanska izdanja očekuju početkom naredne godine, upoređujem dvije velike krize liberalizma: onu iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća i krizu kojoj danas svjedočimo. Postoje upadljive sličnosti, premda današnja situacija još nije tako teška kao prije jednog stoljeća, kada je prijetila prevlast totalitarnih sistema. Povijesne alternative liberalizmu u dvadesetom stoljeću bile su, u suštini, dva oblika totalitarizma: fašizam i nacionalsocijalizam na desnici te komunizam na ljevici. Nijedan nije donio veću dobrobit čovječanstvu. Proizveli su razorne ratove, sistematska kršenja ljudskih prava i, posebno u komunističkom slučaju, ekonomske katastrofe.

Zato me zabrinjava kada neko predlaže prevladavanje liberalizma, a ne nudi uvjerljivu alternativu. Upravo je to moja zamjerka Deneenovoj knjizi. On ne daje nacrt nekog razvijenijeg političkog sistema, nego žali zbog liberalnog napuštanja tradicionalnih vrijednosti. Neke njegove kritike su opravdane, a i moja knjiga kritizira određene pravce razvoja liberalizma. Ipak, jedini razuman put jeste očuvati i reformirati njegovu racionalnu jezgru, koja se očituje u tri glavna područja: ekonomskoj politici, ustavnom poretku i međunarodnom pravu. Temeljna ideja liberalizma jeste da ljudi posjeduju univerzalna prava samom činjenicom da su ljudi. To je relativno novo povijesno dostignuće. U sedamnaestom i osamnaestom stoljeću pojavilo se priznanje da određena prava pripadaju ljudskim bićima kao takvima. Ta ideja našla je izraz u američkoj Deklaraciji nezavisnosti i francuskoj Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina. Bila su to ogromna dostignuća koja nikada ne bismo smjeli dovesti u pitanje.

U ekonomiji liberalizam zahtijeva sistem otvoren svakome ko želi raditi i doprinositi zadovoljavanju potreba drugih. Ekonomska sloboda važna je ne zato što je apsolutna vrijednost, nego zato što relativno slobodna interakcija pojedinaca uglavnom omogućava djelotvorniju ravnotežu ponude i potražnje. U ustavnom poretku središnji je princip podjela vlasti. Sudstvo mora ostati nezavisno od izvršne i zakonodavne vlasti. Bez toga nema vladavine prava. Demokracija je spojiva s liberalizmom, ali odbacujem populističko shvatanje prema kojem stranka koja osvoji većinu može raditi šta god želi. Vladavina većine mora biti ograničena pravima manjina, a njih moraju štititi nezavisne institucije. Kada bih morao birati između aristokratskijeg liberalizma ustavnih monarhija devetnaestog stoljeća i totalitarne demokracije, izabrao bih prvi. Srećom, nismo suočeni s tim izborom. Liberalna demokracija povezuje političko učešće s ustavnim ograničenjima i upravo taj sistem branim. Konačno, liberalizam u međunarodnim odnosima mora poticati saradnju među državama i težiti prevladavanju rata kao institucije. Rat prati čovječanstvo kroz povijest, ali danas može uništiti samo čovječanstvo. Ipak, nije dovoljno odbaciti agresivni rat ako nemamo mehanizme suprotstavljanja agresorima. Zato nisam pacifist. Liberalizam mora biti sposoban braniti se, i unutar države i međunarodno: zabranom stranaka koje žele ukinuti temeljne ustavne principe ili sankcijama protiv agresora, uključujući vojne mjere kada su nužne.

N1: Tvrdite da demokracija mora biti ograničena ustavnim pravima. Ali ako većina ne može imati posljednju riječ, ko bi trebao odlučivati o tome šta je ispravno za društvo?

Moderna ustavna država predstavlja izvanrednu ravnotežu između vladavine većine i zaštite manjina. Ustavna prava pripadaju svima i ne mogu se jednostavno ukinuti zato što to želi parlamentarna većina. Kada zakon krši ta prava, ustavni sud mora imati ovlaštenje da intervenira i proglasi ga nevažećim. Snažno podržavam ustavne sudove upravo zato što mogu spriječiti većinu da potkopava temeljna načela političkog sistema. Na moje stanovište duboko je utjecala historija Evrope dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. U nekoliko zemalja uništavanje osnovnih prava, a na kraju i demokracije, počelo je kroz formalno demokratske procedure. Sjetimo se da je Hitler predvodio najjaču političku stranku kada ga je predsjednik Hindenburg imenovao kancelarom. To imenovanje samo po sebi nije bilo protivno tadašnjim demokratskim procedurama, ali su njegove posljedice bile katastrofalne za Njemačku i cijeli svijet. Zato demokraciju ne možemo svesti na volju većine. Bez ustavnih zaštitnih mehanizama ona može postati sredstvo vlastitog uništenja.

N1: To nas dovodi do pitanja kako se liberalizam može odbraniti. Šta biste najprije promijenili, posebno danas, kada autoritarni pokreti jačaju unutar samih demokracija?

To djelimično zavisi od zemlje o kojoj govorimo, ali jedan od najhitnijih zadataka svakako je jačanje sposobnosti liberalizma da se brani. Liberalizam je ugrožen i od autoritarnih političara koji djeluju unutar liberalnih demokratija. Predsjednik Trump predstavlja temeljnu prijetnju američkom liberalnom ustavnom poretku. Prilika da se taj problem riješi ustavnim putem propuštena je tokom njegovog drugog postupka opoziva u januaru 2021. Da ga je Senat osudio i diskvalificirao za buduće obavljanje funkcije, moglo mu se onemogućiti da se ponovo kandidira za predsjednika. Nažalost, republikanski senatori nisu bili spremni podržati takav ishod, uprkos dokazima da je pokušao poništiti legitimne izbore i zadržati vlast protiv volje birača.

Njemačka ima drugačije ustavne mehanizme. Savezni ustavni sud može proglasiti političke stranke neustavnim i zabraniti njihov rad kada nastoje uništiti ustavni poredak. Pedesetih godina prošlog stoljeća zabranjena je Socijalistička partija Reicha, koja je nastavljala tradiciju nacionalsocijalizma, a njeni parlamentarni mandati su ukinuti. Zabranjena je i Komunistička partija Njemačke. Ti primjeri pokazuju koliko je važno da ustavna demokracija ima sredstva za odbranu od snaga koje žele njeno uništenje. Sve više me zabrinjavaju i sigurnosne prijetnje Evropi. Već svjedočimo znatnom stepenu hibridnog ratovanja, a čini se da Rusija računa na slabost zapadnoevropskih zemalja i njihovu nespremnost da odlučno odgovore na novu agresiju. Baltičke države posebno su ranjive.

Korporativna moć i kriza demokratije

N1: Govorili ste o političkim temeljima liberalizma. Ali šta je s njegovim ekonomskim temeljima? Možemo li zaista zaštititi slobodu bez promjene kapitalizma?

To je teško pitanje. Kapitalizam se razvijao u izrazito nezdravim pravcima, iako vjerujem da su nam kapitalizam i, još temeljnije, tržišne ekonomije i dalje potrebni. Kapitalizam je u modernom obliku nastao u ranom novom vijeku, najprije kao trgovački, a potom kao industrijski kapitalizam. Njegovo određujuće obilježje jeste akumulacija i ulaganje kapitala radi zadovoljavanja budućih potreba. Ipak, kapitalizam sadrži ozbiljne strukturne probleme. Prvi je sklonost stvaranju oligopola i monopola. Opravdanje tržišne ekonomije u velikoj mjeri počiva na konkurenciji, koja bi trebala donijeti kvalitetnije proizvode i niže cijene. Ali kada nastanu monopoli, taj mehanizam prestaje funkcionirati jer monopolistička preduzeća mogu sama određivati cijene. U tom smislu mislim da je Marx bio u pravu kada je prepoznao unutrašnju tendenciju kapitalizma prema koncentraciji ekonomske moći. Sjedinjene Američke Države počele su se baviti tim problemom antimonopolskim zakonodavstvom početkom dvadesetog stoljeća. Ipak, koncentracija je posljednjih decenija otišla predaleko i hitno nam trebaju mehanizmi za ograničavanje oligopolske moći i sprečavanje monopola.

Moja druga briga odnosi se na ordoliberalizam, ekonomsku filozofiju koja je snažno utjecala na Saveznu Republiku Njemačku nakon Drugog svjetskog rata. Jedan od njenih najvažnijih mislilaca, Walter Eucken, tvrdio je da tržišta mogu pravilno funkcionirati samo ako institucionalni okvir koji ih uređuje nije i sam podređen tržišnim silama. Ta je razlika presudna. U mnogim zemljama moćne korporacije i oligopoli praktično su zarobili vlade, sprečavajući ih da usvoje propise koji bi ograničili njihovu ekonomsku dominaciju. Zato nam treba javna uprava otporna na korupciju i sposobna odlučivati nezavisno od ekonomskih interesa koje bi trebala regulirati. Pravila tržišta ne mogu određivati njegovi najmoćniji učesnici.

Treće pitanje odnosi se na ono što ekonomisti nazivaju meritornim dobrima. Tržišta zadovoljavaju potražnju, ali ne procjenjuju njenu moralnu ili društvenu vrijednost. Za tržište su potražnja za pornografijom i potražnja za obrazovanjem samo dvije različite potrošačke preferencije. Vjerujem da moramo priznati kako određena dobra znatno više doprinose ljudskom razvoju od drugih. Zato država opravdano potiče dobra od posebne društvene važnosti, a zdravlje i obrazovanje najočitiji su primjeri. Pojedinci mogu biti odgovorni subjekti liberalnog društva samo ako imaju odgovarajuće zdravstvene i obrazovne pretpostavke za informirano i racionalno odlučivanje. Dakle, kapitalizam moramo ograničiti i reformirati sprečavanjem koncentracije ekonomske moći, zaštitom nezavisnosti regulatornog okvira i podrškom dobrima neophodnim za ljudski razvoj.

N1: Koncentraciju ekonomske moći opisujete kao ozbiljan problem. Yanis Varoufakis tvrdi da velike tehnološke kompanije danas imaju više moći od mnogih vlada. Mogu li ih postojeći zakoni još obuzdati?

To je teško iz dva osnovna razloga. Prvo, korporacije djeluju međunarodno, dok je politička vlast uglavnom organizirana na nacionalnom nivou. Djelotvorna regulacija zato zahtijeva saradnju država. Drugo, te ogromne kompanije imaju znatnu pregovaračku moć jer zapošljavaju ljude i značajno doprinose nacionalnim ekonomijama. Vladama mogu zaprijetiti da će, ako uvedu propise koji im ne odgovaraju, preseliti poslovanje u drugu zemlju. Takve prijetnje izuzetno su snažne. Vlade strahuju od gubitka radnih mjesta, poreznih prihoda i sredstava potrebnih za socijalne programe. Nema jednostavnog rješenja. Smislena regulacija zahtijeva međunarodnu saradnju jer pojedinačne države često nemaju dovoljno moći da samostalno obuzdaju multinacionalne korporacije. To je jedna od prednosti Evropske unije: zajednički ekonomski i regulatorni okvir na nadnacionalnom nivou daje joj veću sposobnost ograničavanja korporativne moći nego što je imaju države članice pojedinačno.

N1: Ali ako korporacija može zaprijetiti odlaskom iz zemlje i tako prisiliti vladu da promijeni politiku, koliko je takvo odlučivanje zaista demokratsko?

U određenom smislu, da. Moramo priznati da i korporacije imaju pravo preseliti poslovne aktivnosti. Ponekad takvo preseljenje može biti opravdano, posebno kada vlada usvaja nerazumne ili nepravedne politike. Sloboda kretanja klasični je liberalni princip i ne bih zagovarao njeno ukidanje. Međutim, vlade mogu pokazati da poslovanje u zemlji s višim porezima i strožijim propisima također donosi značajne prednosti. Uzmimo obrazovanje. Sjedinjene Američke Države imaju relativno niske poreze za korporacije, što je pomoglo privlačenju poslovanja, ali pate i od ozbiljnih obrazovnih nedostataka. Ti nedostaci mogu imati katastrofalne političke posljedice, kao što su pokazali nedavni izbori. Zemlja koja mnogo ulaže u obrazovanje može korporacijama ponuditi sposobniju, pouzdaniju i produktivniju radnu snagu. Razumni ekonomski akteri trebali bi shvatiti da viši porezi i snažnija regulacija ne čine neku zemlju nužno manje privlačnom. Mogu doprinijeti stabilnijem i obrazovanijem društvu, što u konačnici koristi i ekonomiji.

N1: Možda onda nije pitanje samo šta zakon dopušta nego i šta kompanije duguju društvu. Imaju li korporacije moralne obaveze koje nadilaze profit i poštivanje zakona?

Bez ikakve sumnje. Korporacije su odgovorne za to da njihova dobit odražava legitimno zadovoljavanje legitimnih ljudskih potreba. Posebno je važno pitanje ekološke održivosti i troškova koje ekonomske aktivnosti nameću okolišu. Razumijem kompaniju koja kaže da ne može dobrovoljno odustati od ekološki štetnih metoda proizvodnje dok ih konkurenti nastavljaju koristiti. To bi je moglo dovesti u nepovoljan položaj i naposljetku istisnuti s tržišta. Upravo zato nam je potreban regulatorni okvir koji važi za sve i osigurava da profitabilnost bolje odgovara stvarnom društvenom napretku. Korporacije bi trebale podržati takav okvir, uključujući ekološke propise i poreze.

Snažno podržavam ekološke poreze, koje branim i u svojoj knjizi. Njihova svrha nije samo dodatno opterećivanje kompanija, nego predstavljanje interesa budućih generacija. Kada bi buduće generacije već učestvovale na tržištu, njihova potražnja za oskudnim resursima utjecala bi na cijene. Budući da još ne postoje, tu potražnju ne mogu izraziti. Ekološko oporezivanje omogućava nam da barem djelimično predvidimo njihove potrebe. Buduće generacije nalaze se u nepovoljnom položaju na dva načina: nemaju kupovnu moć i zato ne mogu učestvovati na tržištima, a nemaju ni pravo glasa, pa ne mogu utjecati na demokratsko odlučivanje. Zbog toga smatram razumnim osnivanje institucije povezane s parlamentom koja bi posebno zastupala interese budućih generacija.

Evropa pred opasnošću novog velikog rata

N1: Naglasili ste važnost međunarodne suradnje, kako u ekonomiji tako i u politici. Ipak, čini se da međunarodnim odnosima sve više vladaju prijetnja i sila. Koliko je stvarna opasnost od Trećeg svjetskog rata?

Naravno da dijelim taj strah. Bilo bi naivno poricati da je Treći svjetski rat stvarna mogućnost. Smatram da je ruski napad na teritoriju NATO-a ozbiljna mogućnost u doglednoj budućnosti. Baltičke države posebno su ranjive, a ključno je pitanje kako bi reagirale Sjedinjene Američke Države. Veliki dijelovi američkog stanovništva, uključujući mnoge republikance, i dalje podržavaju odbranu Evrope i NATO-a. Predsjednik Trump, međutim, pokazuje znatnu ambivalentnost prema savezu. Ta neizvjesnost povećava opasnost od ruske agresije jer Moskva može računati na to da Trump ne bi intervenirao.

Jedan scenarij uključivao bi rusku invaziju na baltičke države ili dijelove istočne Poljske. To bi se najprije moglo razviti u evropski rat. Drugi bi podrazumijevao pokušaj Rusije da omete transatlantske komunikacije i vojna kretanja, naročito na sjevernom Atlantiku. Rusija ima značajne pomorske kapacitete na Arktiku, a blizina njenih sjevernih snaga Grenlandu izaziva dodatnu stratešku zabrinutost. Trumpove ambicije prema Grenlandu skandalozne su. Danska je bila izuzetno lojalan američki saveznik, uključujući rat u Afganistanu. Pomisao da bi SAD mogle Danskoj oduzeti dio teritorije pokazuje duboko nepoštivanje međunarodnog prava. Ipak, Trump je u jednoj stvari bio u pravu: odbrana Grenlanda nije bila dovoljna.

U NATO-u postoje dvije posebno važne strateške ranjivosti. Prva je Suwałki koridor, uski pojas koji povezuje Poljsku i Litvaniju, širok približno sedamdeset kilometara. Ruske ili bjeloruske snage mogle bi ga brzo zatvoriti i odsjeći baltičke države od ostatka teritorije NATO-a. Baltičke zemlje tada bi mogle biti napadnute iz Kalinjingrada, kontinentalne Rusije, Bjelorusije i s Baltičkog mora. Druga ranjivost jeste prolaz između Grenlanda, Islanda i Ujedinjenog Kraljevstva, strateški važan pomorski prostor na sjevernom Atlantiku. Ruske snage s Arktika mogle bi ometati plovidbu i dopremanje vojnih pojačanja preko Atlantika. Najopasniji scenarij bio bi da Kina zaključi kako joj veliki evropski sukob pruža priliku za napad na Tajvan ili druge azijske zemlje. Tada bismo se mogli suočiti s istinski globalnim ratom. Ključna neizvjesnost ostaje američka politika. Stavove sadašnjeg predsjednika izuzetno je teško uskladiti s međunarodnim obavezama koje su SAD održavale decenijama.

N1: Opisali ste kako bi sukob s Rusijom mogao eskalirati. Ako bi neka članica NATO-a bila napadnuta, kako bi se Evropa mogla odbraniti, a da ne izazove nuklearni rat?

To je izuzetno ozbiljno pitanje. Vjerujem da je Evropa postupila i mudro i moralno 2022. godine, kada je Putin iznio povijesno opravdanje za sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu. Tu invaziju treba razlikovati od ranije ruske agresije na Ukrajinu, koja je počela godinama prije 2022. U govoru pred invaziju Putin je slabo prikriveno aludirao na moguću upotrebu nuklearnog oružja. Upozorio je zemlje koje bi pokušale intervenirati da će se suočiti s posljedicama kakve nisu doživjele u svojoj povijesti. Bila je to očigledna nuklearna prijetnja. Neki su zato tvrdili da Evropa treba odustati od pomoći Ukrajini jer bi intervencija mogla izazvati nuklearni rat.

Odbacujem taj zaključak iz dva razloga. Prvo, postoje okolnosti u kojima moramo prihvatiti rizik da ne bismo postali saučesnici u zlu. Odbijanje djelovanja samo zato što agresor prijeti odmazdom nije moralno odbranjivo. Drugo, popuštanje nuklearnoj ucjeni može povećati, a ne smanjiti vjerovatnoću nuklearne katastrofe. Ako Putin otkrije da nuklearnim prijetnjama može ostvariti političke ciljeve, drugi lideri mogli bi usvojiti istu strategiju. Trump bi, naprimjer, mogao zaključiti da i on mora koristiti nuklearne prijetnje kako bi demonstrirao moć. Svijet u kojem se politički sukobi sve više rješavaju nuklearnim zastrašivanjem opasno bi se približio samouništenju.

Lično ne vjerujem da je naročito vjerovatno da će Putin ostvariti nuklearne prijetnje. Prijetiti upotrebom nuklearnog oružja i zaista ga upotrijebiti dvije su različite stvari. Rusija je čak postala nešto opreznija u službenoj nuklearnoj retorici nego na početku sveobuhvatne invazije. Na ruskoj televiziji svakako postoje ekstremistički komentatori koji otvoreno zagovaraju nuklearne napade na gradove poput Varšave. Ali moj je utisak da je najviši nivo ruske vlasti dosad pokazivao veću suzdržanost.

N1: Rekli ste, ako sam dobro shvatio, da odbijanjem pružanja otpora agresiji možemo na neki način postati saučesnicima u zlu. Ali gdje je moralna granica? Kolikom riziku smijemo izložiti milione nevinih ljudi u ime onoga što smatramo ispravnim?

To je veoma teško pitanje i nema jednostavnog odgovora. Sve zavisi od konkretnih okolnosti. Ipak, bilo bi duboko pogrešno da je Evropa 2022. odbila pomoći Ukrajini samo zbog Putinovih neodređenih nuklearnih prijetnji. Po mojoj procjeni, vjerovatnoća da će ih ostvariti bila je relativno mala. Diktature često uspijevaju zato što ljudi prakticiraju ono što na njemačkom nazivamo “vorauseilender Gehorsam”, odnosno anticipatornom poslušnošću. Posmatraju izraze lica i geste diktatora, zamišljaju šta on želi i počinju ispunjavati njegove želje prije nego što ih je uopće izrekao. Takvom se ponašanju ne mogu diviti. Ono potiče širenje diktature.

Naravno, nuklearni rat bio bi katastrofalan. Ali i Putin ga se plaši. Francuska ima nuklearno oružje, kao i Velika Britanija, za koju vjerujem da bi ostala privržena NATO-u čak i kada bi se SAD povukle. Evropska unija ima približno 450 miliona stanovnika. Kada bi se zajednica te veličine jednostavno predala ruskim prijetnjama, bez vjerodostojne strategije otpora, prestala bi biti ozbiljno shvaćena kao međunarodni akter. Nažalost, evropske vlade postaju sve krhkije. Posebno me zabrinjavaju predstojeći predsjednički izbori u Francuskoj. Moguće je zamisliti drugi krug s Marine Le Pen i Jean-Lucom Mélenchonom, od kojih nijedno nije pouzdan zagovornik Evropske unije i NATO-a u sadašnjem obliku. Francusko-njemački odnos historijski je bio pokretačka snaga evropskih integracija. Ako se raspadne, Evropa će se suočiti s ogromnim teškoćama.

I Njemačka se suočava s političkom nestabilnošću. Iako ne smatram naročito vjerovatnim da će sadašnja vlada pasti, ta mogućnost postoji. Kada bi se tada održali izbori, Alternativa za Njemačku mogla bi postati najjača stranka, što bi znatno otežalo formiranje stabilne vlade. Putin je nesumnjivo svjestan tih unutrašnjih evropskih slabosti i nastoji ih iskoristiti. Živimo u veoma opasnom razdoblju.

N1: Čini mi se da nas to iz geopolitike vodi prema osobnijem pitanju. Može li neko biti istinski moralan bez hrabrosti? Znači li moralnost ponekad djelovati uprkos strahu?

Svakako. Moralnost često zahtijeva da prevladamo strah. Kukavičluk je nerijetko doprinosio užasnim historijskim događajima. Sjetimo se Nijemaca koji su okretali glavu dok su njihovi jevrejski sugrađani deportirani. Možemo razumjeti zašto pojedinci nisu željeli ugroziti vlastitu sigurnost, ali razumjeti njihov strah ne znači diviti se njihovom ponašanju. Moramo njegovati kulturu koja cijeni moralnu hrabrost, uključujući hrabrost onih koji riskiraju vlastiti život da bi odbranili druge. Očuvanje takve kulture izuzetno je važno.

N1: A kada ljudi ne djeluju? Dolazi li veća opasnost od onih koji čine zlo ili od običnih ljudi koji ga šutnjom omogućavaju?

To je izvrsno pitanje. Najveća moralna odgovornost svakako pripada onima koji aktivno pokreću i organiziraju zlo. Međutim, mnogo je više ljudi koji ih podržavaju iz kukavičluka, komocije ili nade u ličnu korist. Bez tih sljedbenika glavni počinitelji zla nikada ne bi mogli uspjeti. Zato moramo razlikovati stepene moralne odgovornosti, ali i priznati da obični ljudi imaju ključnu ulogu u održavanju represivnih sistema. Imam veoma malo razumijevanja za one koji dobrovoljno podržavaju diktatore, čak i ako ne pripadaju istom krugu pakla kao sami diktatori.

Dopustite da to ilustriram primjerom iz austrijske kulture. Postojao je izvanredan austrijski glumac i satiričar Helmut Qualtinger, koji je izvodio čuveni monolog Der Herr Karl. U njemu obični Austrijanac pripovijeda o svom životu i nacističkom razdoblju. Najprije prikazuje Hitlera kao strašnog čovjeka koji je obmanuo stanovništvo, ali postepeno otkriva vlastito učešće u progonu jevrejskih građana. Na kraju se prisjeća susreta s Hitlerom i kaže: Wir haben uns verstanden - razumjeli smo se. Genijalnost tog monologa leži u prikazu običnog čovjeka koji naknadno osuđuje diktaturu, dok prikriva vlastito saučesništvo. Bez miliona ljudi poput gospodina Karla, Hitler nikada ne bi imao društvenu osnovu potrebnu za svoju vlast. I, iskreno, prezirem i takvu vrstu ljudi.

N1: Vaš primjer gospodina Karla uznemirujući je upravo zato što on sebe možda smatra pristojnim čovjekom. Kako prepoznati vlastitu sposobnost za zlo kada smo toliko vješti u opravdavanju samih sebe?

To nije lako jer ljudi posjeduju brojne psihološke mehanizme kojima štite vlastito samopoštovanje. Jedna od najvažnijih zaštita jeste okružiti se iskrenim prijateljima koji su spremni reći nam kada učinimo nešto pogrešno. Naše društveno okruženje može nam pomoći da prepoznamo vlastite moralne propuste, ali važnu ulogu može imati i religijsko uvjerenje. Ako prihvatamo religijski moralni standard, priznajemo da konačno mjerilo dobra i zla nije jednostavno ono što drugi misle ili što većina odobrava. Postoji moralni standard koji nadilazi prevladavajuće društvene konvencije. Naravno, religija može poprimiti i nerazumne i štetne oblike. To ne poričem. Ali intelektualno ozbiljna religioznost može pomoći pojedincima da očuvaju moralne standarde koji nadilaze prosječno ponašanje njihovih bližnjih.

N1: Sugerirate da nam religija može pomoći da sebi sudimo prema mjerilima višim od društvenog odobravanja. Znači li to da liberalizam ne može opstati bez dubljeg moralnog temelja?

Kada sam kao mladi student filozofije boravio u Freiburgu, pohađao sam predavanja iz filozofije prava velikog njemačkog pravnika Ernsta-Wolfganga Böckenfördea, koji je kasnije postao sudija Saveznog ustavnog suda. Böckenförde je formulirao čuveni paradoks koji je i danas važan u njemačkoj političkoj filozofiji. Prema njemu, liberalna država živi od pretpostavki koje sama ne može garantirati. Drugim riječima, liberalizam može funkcionirati samo ako građani priznaju određena temeljna moralna načela, naročito dostojanstvo drugih ljudskih bića. Takvo priznanje zahtijeva dublje metafizičko i etičko utemeljenje. Historijski su te moralne pretpostavke često održavale relativno homogene religijske zajednice.

Međutim, užasi evropskih vjerskih ratova u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, kao i nasilje koje je Vaša zemlja doživjela krajem dvadesetog stoljeća, pokazuju da religijska homogenost nije nužan uvjet funkcioniranja političkog poretka. Snažno podržavam religijsku slobodu. Ipak, i država koja prihvata religijski pluralizam mora među građanima očuvati svijest da određene moralne norme postoje nezavisno od individualnih preferencija, društvenih konvencija i političkih odluka. To je povezano s idejom prirodnog prava: uvjerenjem da postoje moralni standardi prema kojima možemo prosuđivati ljudsko ponašanje i institucije.

Böckenförde je prepoznao da moderna liberalna država prihvata dubok rizik radi slobode. Ne može nametnuti zajedničku religiju a da ne iznevjeri vlastite principe, ali zavisi od moralnih opredjeljenja koja ne može proizvesti zakonima. Zato moramo težiti određenoj saglasnosti o temeljnim vrijednostima bez zahtjeva za religijskom jednoobraznošću. Vjerujem da je to neophodno želi li liberalno društvo očuvati svoju moralnu snagu i spremnost da brani ono što je ispravno.

N1: To me vraća Bosni i Hercegovini. Pitam se kako u društvu podijeljenom, između ostaloga religijom i historijskim sjećanjem, pronaći zajednički moralni temelj?

Vjerujem da je to načelno svakako moguće. Sam zapadni liberalizam pruža poučan povijesni primjer. Uprkos brojnim proturječnostima, stvorio je izvanredan politički sistem. Ne smijemo zaboraviti da je ropstvo u Sjedinjenim Američkim Državama opstalo do Građanskog rata. Ne bismo smjeli zanemariti ni vezu liberalnih političkih projekata s evropskim imperijalizmom, koji se često opravdavao tvrdnjom da će kolonizacija drugim narodima donijeti navodno superiorna moralna načela. Uprkos tim proturječnostima, liberalizam je predstavljao izvanredno povijesno dostignuće.

U znatnoj mjeri proizašao je iz moralnog svjetonazora oblikovanog kršćanstvom. Ipak, nakon razornih religijskih sukoba šesnaestog i sedamnaestog stoljeća, evropski mislioci sve su više nastojali uspostaviti politička i moralna načela na temeljima dostupnim ljudskom razumu, a ne zavisnim od određene konfesije. Danas me zabrinjava što je povjerenje u mogućnost takvog racionalnog temelja dramatično oslabilo. Kao filozof smatram svojom odgovornošću braniti mogućnost racionalno utemeljenih moralnih načela. Bez povjerenja u njih ugroženi su i sami temelji liberalizma.

Govoreći i kao katolik, smatram izvanrednim to što katolička tradicija može povezati privrženost temeljnim moralnim istinama s istinskom otvorenošću prema drugim religijama. Jedno od najvažnijih dostignuća Drugog vatikanskog koncila bilo je upravo kretanje prema većem priznanju religijske slobode i poštovanju drugih vjera. Veoma mi je drago što se Katolička crkva razvijala u tom smjeru. To je pokušaj pomirenja dviju obaveza koje ne smiju biti razdvojene: vjernosti temeljnim moralnim vrijednostima i dubokog poštovanja prema ljudima čija se religijska uvjerenja razlikuju od naših.
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad