Filozofkinja Susan Neiman "vraća" se zlu: Šta nam Trumpova era govori o svijetu u kojem živimo?

S historijskom distancom dolazi i izvjesna sigurnost u moralnom sudu. Znamo ko je šta učinio, poznajemo posljedice, imamo dokumente i svjedočenja, a ponekad i širok konsenzus o tome gdje je prijeđena granica. Sa sadašnjošću je drugačije. Riječ "zlo" tada postaje mnogo teže izgovoriti. Prevelika je, opterećena vlastitom poviješću i dovoljno često zloupotrebljavana da je se u ozbiljnoj raspravi gotovo instinktivno klonimo. Susan Neiman smatra da je se upravo zbog toga ne bismo trebali odreći. Njena nova knjiga Call It Evil: Understanding the Trump Era (Nazovimo to zlom: Razumijevanje Trumpove ere), koju je prošlog mjeseca objavio W. W. Norton & Company, pokušava objasniti šta tom riječju još možemo nazvati i zašto nam je potrebna.

Zlo se, piše Neiman, javlja kada jaz između svijeta kakav jeste i svijeta kakav bi trebao biti postane prevelik da bismo ga mogli podnijeti. Trump jeste u podnaslovu knjige, ali autoricu mnogo manje zanima njegov karakter nego društvo koje ga je, nakon svega što je o njemu već znalo, ponovno izabralo.

"Ovo nije knjiga o Donaldu Trumpu", kaže već na početku, objašnjavajući da je zanimaju "moralne ideje koje Donald Trump utjelovljuje i osnažuje, ideje dovoljno destruktivne da opravdavaju riječ zlo".

Na posljednjim stranicama priznat će da je knjigu napisala pokušavajući razumjeti kako su milioni Amerikanaca ponovno glasali za čovjeka "čiji su postupci već promijenili povijest nagore". Odgovor koji pronalazi ne svodi se na Trumpa niti na osobine njegovih birača. Neiman mnogo više pažnje posvećuje promjenama koje su mu prethodile i jednom prilično sumornom shvatanju ljudske prirode koje je odavno prestalo pripadati samo političkoj desnici.

"Zlo nije okrutnost nego nešto mnogo gore: ideje koje omogućavaju da okrutnost postane obična", piše.

Ta rečenica dobro opisuje i pravac kojim knjiga ide. Neiman pokušava razumjeti kako se ljudi privikavaju na ono što bi ih nekada zaprepastilo i kako se, gotovo neprimjetno, mijenja mjera prema kojoj procjenjujemo šta je u javnom životu dopušteno.

Zlo nije nova tema Susan Neiman

Neiman se zlom bavila mnogo prije Trumpa - prije gotovo četvrt stoljeća objavila je Evil in Modern Thought: An Alternative History of Philosophy (Zlo u modernoj misli: Alternativna povijest filozofije), knjigu koja modernu filozofiju čita kroz pokušaje da se razum i naše moralno očekivanje od svijeta pomire sa stvarnošću koja ih tako često demantira, od lisabonskog zemljotresa 1755. do Auschwitza. Posljednjih godina mnogo se više govorilo o njenoj knjizi Left Is Not Woke (Lijevo nije woke), polemici s dijelom suvremene ljevice za koji Neiman smatra da je, prihvatajući određene pretpostavke koje izvorno pripadaju političkoj desnici, počeo napuštati univerzalizam, vjeru u napredak i ideju o zajedničkoj ljudskosti. U Call It Evil ta dva područja njenog rada više nije moguće sasvim odvojiti. Staro pitanje o zlu sada ispituje kroz Trumpovu Ameriku, Gazu, kulturu sjećanja na Holokaust i sve rašireniju sumnju da iza ljudskog djelovanja uopće može stajati nešto drugo osim interesa.

Sama riječ "zlo" za Neiman nije nimalo bezazlena. Naziva je najeksplozivnijom riječju koju imamo, svjesna koliko je puta služila da se neprijatelj izbaci iz zajednice ljudi s kojima uopće vrijedi razgovarati. Jednom kada nekoga proglasimo zlim, lako možemo povjerovati da ga više ne moramo razumjeti. Ali Neiman ne prihvata ni suprotnu mogućnost, danas prilično prisutnu u obrazovanom i sekularnom svijetu, prema kojoj bi već samo korištenje te riječi bilo znak pojednostavljivanja.

"Zlo je riječ koja označava granicu", piše, i razliku između zločina i zla pokušava objasniti našom sposobnošću da zločin, koliko god bio strašan, ipak smjestimo u neki poznati poredak.

Postoje zakoni, sudovi, kazne i procedure. Kod onoga što nazivamo zlom javlja se i nešto što nije sasvim pravno, osjećaj da se dogodilo nešto što je poremetilo naše povjerenje u svijet i naše pretpostavke o tome šta ljudi mogu učiniti jedni drugima. Ne postoji, naravno, nikakav siguran "putokaz na granici između zla i užasnoga". Neiman se zato vraća jednostavnoj rečenici Hannah Arendt nakon što je saznala za Holokaust: "To se nije smjelo dogoditi."

Definiciju koja bi jednom zauvijek riješila problem Neiman ne nudi, a izgleda da ni ne vjeruje da je moguća. Pravdu, ljepotu ili dobar sud također nije lako zatvoriti u nekoliko nužnih i dovoljnih uslova, pa ih ipak ne prestajemo koristiti. Od Wittgensteina preuzima jednostavnu, ali važnu misao da nešto možemo prepoznati i kada nemamo njegovu savršenu definiciju. Sa zlom bi trebalo postupati slično, pažljivo gledati pojedinačne slučajeve i okolnosti u kojima nastaju, umjesto da tražimo formulu koja će unaprijed riješiti svaki budući moralni spor. Neiman je posebno sumnjičava prema definicijama koje zlo smještaju toliko daleko od običnog ljudskog iskustva da se većina ljudi u njima nikada ne mora prepoznati.

Zašto su kanibali manje zanimljivi

Kanibali se pojavljuju već na prvim stranicama knjige, samo da bi ih Neiman odmah sklonila u stranu. Producent jednog britanskog podcasta želio je s Neiman razgovarati o slučaju kanibalizma, a ona je odbila. Kanibali, serijske ubice i ljudi koji uživaju u nanošenju bola drugima gotovo savršeno odgovaraju popularnoj predstavi zla, ali Neiman smatra da nam upravo zato ne pomažu mnogo. Rijetki su i dovoljno daleki od iskustva većine ljudi da se uz njih možemo osjećati moralno sasvim sigurno. Mnogo je teže govoriti o odlukama koje izgledaju administrativno ili politički uobičajeno, recimo o pokretanju rata kako bi se ostalo na vlasti ili ukidanju pomoći od koje zavise životi siromašnih kako bi se smanjili porezi bogatima.

"Uvijek bismo radije zlo izbacili iz sebe nego ga ispitali", piše Neiman.

Kada je ono rezervirano za sadiste i čudovišta, pitanje vlastitog sudjelovanja gotovo se i ne postavlja.

Zato joj je važna Arendt, iako prema njoj nije nekritična. Arendt je u pismu Gershomu Scholemu napisala da zlo "nema ni dubinu ni demonsku dimenziju" i da može opustošiti svijet upravo zato što se širi "poput gljivica po površini". Eichmann, kakvog je vidjela na suđenju u Jerusalemu, nije izgledao kao čovjek u kojem bi iko na ulici prepoznao povijesno zlo. Izgledao je poput činovnika. Kasnija istraživanja Bettine Stangneth pokazala su da je Arendt ozbiljno potcijenila njegovu ideološku uvjerenost i da je Eichmann pred sudom prilično vješto gradio sliku bezličnog birokrate koji je samo izvršavao naređenja. Neiman to uzima ozbiljno, ali ne odbacuje zbog toga ono što joj je kod Arendt bilo važno. Za velika zla nisu nužno potrebni ljudi koji djeluju demonski. Ponekad su dovoljni obični ljudi spremni odreći se integriteta, prilagoditi se ili prihvatiti da stvari naprosto tako funkcioniraju.

Jedna od rečenica u knjizi, "veće je zlo uvjerenje da dobra nema", u početku može izgledati pretjerano, ali postaje razumljivija kada Neiman počne govoriti o ideji vlastitog interesa. Tokom dvadesetog stoljeća, tvrdi, učvršćivala se predstava čovjeka prema kojoj se iza njegovih postupaka, bez obzira na riječi kojima ih objašnjava, na kraju nalazi neka vrsta koristi. Moralni govor onda lako postaje samo pristojniji način prikrivanja onoga što zaista želimo. Neiman takvo shvatanje ljudskog bića opisuje kao svođenje čovjeka na njegov "najniži i najdosadniji zajednički nazivnik". Ono joj smeta ne zato što poriče da ljudi djeluju sebično, što bi bilo prilično naivno, nego zato što ne vidi razlog da se sebičnost proglasi jedinim ozbiljnim objašnjenjem ljudskog ponašanja.

Trump i nepovjerenje prema dobru

Na tom mjestu Trump počinje zauzimati više prostora u knjizi. Neiman pokušava razumjeti kako je političar čije su neistinite tvrdnje godinama javno dokumentirane istovremeno mogao steći reputaciju autentičnog čovjeka koji govori ono što drugi ne smiju.

"Naučeni smo vjerovati u nadmoć vlastitog interesa i odbacivati sve drugo kao obmanu", piše.

"Samo to vjerovanje objašnjava kako je čovjek čije se laži više ne mogu ni prebrojati ikada mogao biti nazvan 'autentičnim'."

Nije riječ o tome da njegovi birači nužno vjeruju svakoj njegovoj tvrdnji. Neiman smatra da je moguće nešto drugo. Ako već dugo pretpostavljamo da političari žele moć, kompanije profit, države vlastitu korist, a da je govor o pravdi, solidarnosti ili javnom dobru najčešće samo ljepše pakovanje za iste interese, čovjek koji svoj interes pokazuje bez naročitog stida nekome zaista može djelovati iskrenije od političara koji još govori starim moralnim jezikom.

Neiman ovdje čita i Marxa i Engelsa, premda se jasno ograđuje od marksističkog ekonomskog determinizma. U The Communist Manifesto (Komunistički manifest) kapitalizam je "najsvetije zanose religioznog žara, viteškog oduševljenja i malograđanske sentimentalnosti" utopio "u ledenoj vodi egoističnog računa", a eksploataciju skrivenu političkim i religijskim iluzijama zamijenio "otvorenom, besramnom, izravnom, brutalnom eksploatacijom".

Neiman se zadržava na toj "ledenoj vodi egoističnog računa" jer joj se čini da je računanje interesa s vremenom dobilo status ozbiljnog i trezvenog pogleda na svijet, dok se od onoga ko govori o solidarnosti ili moralnoj obavezi očekuje da prvo dokaže da nije naivan. Trump se u tom smislu ne pojavljuje kao početak neke sasvim nove epohe. Neiman ga prije vidi kao izraz nečega što se pripremalo mnogo duže, a što je njegov politički stil učinilo mogućim i, za veliki broj ljudi, uvjerljivim.

Zanimljivo je da se knjiga nakon Trumpa može bez velikog napora vratiti nekoliko hiljada godina unazad, Jobu i Abrahamu. Neiman pita nije li zlo ipak religijski pojam i odmah odgovara da nije. Religije su jedan od načina na koji su ljudi pokušavali živjeti sa svijetom u kojem je zlo prisutno, ali moralno iskustvo za nju ne počinje religijom. U Knjizi o Jobu zanima je prije svega raspad uvjerenja da svijet mora biti pravedno uređen i da nečija patnja mora odgovarati nekoj prethodnoj krivici. Jobovi prijatelji ne mogu prihvatiti njegovu nevinost upravo zato što bi ona poremetila njihovu sliku svijeta.

"Pravda nije sila koju otkrivamo u svijetu, kao što je Job dovoljno brzo shvatio. Ako u svijetu treba biti razuma, mi ga moramo unijeti u njega", zaključuje Neiman.

Abraham, Gaza i univerzalizam

Kod Abrahama pred Sodomom zanima je nešto drugo. Abraham pregovara o sudbini grada i pita trebaju li nevini stradati zajedno s krivima. Šta ako ih ima pedeset, četrdeset pet, četrdeset ili samo deset? Neiman u toj sceni vidi moralno načelo koje nije vezano za pripadnost: Abraham se ne zauzima za članove vlastite porodice ili plemena nego za ljude koje ni ne poznaje, polazeći od toga da nevini ne smiju biti kažnjeni zajedno s krivima. Piše da je "stavio vlastiti život na kocku kako bi Bogu održao lekciju iz etike", formulacija koja će nekome vjerojatno biti provokativna, ali njena namjera nije naročito teško razumljiva. Ako moralno pravilo vrijedi samo za ljude koje smatramo svojima, Neiman ne vidi kako bismo ga još mogli nazvati univerzalnim.

Zbog toga Gaza u ovoj knjizi nije usputni politički dodatak. Neiman rat u Gazi naziva "moralnom prekretnicom našeg vremena" i smatra da je njegovo opravdavanje zloupotrijebilo "posljednji primjer zla koji još uvijek uživa moralni konsenzus". "Jedna od vrlo rijetkih točaka moralnog konsenzusa u ovom stoljeću jeste ova: Holokaust je bio zlo." Nije nevažno što to piše židovska filozofkinja koja desetljećima živi u Berlinu i čiji je rad odavno vezan za pitanje Auschwitza, ali bi bilo pogrešno njenu argumentaciju svesti na biografsku hrabrost. Gaza joj omogućava da provjeri vlastitu filozofiju univerzalizma ondje gdje primjena univerzalnog načela postaje politički i emocionalno mnogo teža nego u apstraktnoj raspravi. U Left Is Not Woke Neiman je branila ideju da emancipatorska politika mora počivati na načelima koja nisu ograničena identitetom određene grupe. U Call It Evil od iste pretpostavke ne odustaje kada su u pitanju Izraelci i Palestinci.

Zato citira izraelskog autora i političara Avruma Burga, koji kaže da ništa što je Izrael učinio Gazi nije moglo opravdati masakre 7. oktobra, kao što ništa što je Hamas učinio 7. 10. 2023. ne opravdava izraelski rat u Gazi. Neiman ne vidi nikakvu protivrječnost u tome da se oba postupka moralno osude, niti misli da pokušaj razumijevanja povijesnih i političkih okolnosti jedne ili druge strane mora voditi opravdavanju nasilja.

"Ako nazivanje nečega zlim uvijek treba biti povezano s pokušajem da ga razumijemo, ne bismo smjeli dopustiti da nas razumijevanje spriječi da stvari nazovemo pravim imenima."

Ta razlika između objašnjenja i opravdanja provlači se kroz cijelu knjigu i vjerojatno je važnija od pokušaja da se sastavi konačan spisak događaja koji zaslužuju riječ zlo.

Šta sjećanje može, a šta ne može

Neiman je naročito zanimljiva kada piše o kulturi sjećanja, možda i zato što dolazi iz njemačkog intelektualnog i političkog konteksta u kojem je sjećanje na Holokaust tokom nekoliko desetljeća postalo sastavni dio demokratskog identiteta države. Ona nema namjeru umanjiti vrijednost tog rada, ali odbija pretpostavku da poznavanje povijesti samo po sebi proizvodi moralno odgovornog čovjeka.

"Istina sama po sebi nije dovoljna", piše, prenoseći upozorenje Volkharda Kniggea, koji je dvadeset godina vodio Memorijalni centar Buchenwald.

Posjeta nekadašnjem koncentracionom logoru, čak i kada on ima izvrstan muzej, nije vakcina protiv fašizma.

To je prilično ozbiljna primjedba u vremenu u kojem se mnogo očekuje od kulture sjećanja. Moguće je znati datume, poznavati počinioce, obići mjesta zločina, pročitati svjedočenja preživjelih i sasvim iskreno vjerovati da se prošlost ne smije ponoviti, a ipak ne prepoznati nepravdu koja se događa pred nama. Neiman ne tvrdi da je sjećanje beskorisno, nego da između historijskog znanja i moralnog djelovanja ne postoji automatska veza. Nekada je veliki problem predstavljalo poricanje samih činjenica Holokausta. Danas je moguće činjenice prihvatiti i istovremeno iz njih ne izvesti gotovo nikakvu obavezu prema ljudima koji stradaju u sadašnjosti. Za knjigu koja počinje pitanjem kako govoriti o zlu to je važna komplikacija. Prošlost je lakše moralno urediti nego sadašnjost upravo zato što o prošlosti već znamo kako je završila.

Pred kraj Neiman piše o riječi koja pored svega ovoga djeluje gotovo skromno, o pristojnosti. Podsjeća na trenutak iz 1954. godine kada je advokat Joseph Welch senatora Josepha McCarthyja upitao: "Zar nemate nimalo osjećaja za pristojnost, gospodine?" Takva rečenica tada je mogla imati političku snagu. Danas, smatra Neiman, zvuči staromodno. Ona u tome vidi posljedicu slabljenja povjerenja u moralna uvjerenja, a ne samo promjenu političkog bontona. Ako se na svaki govor o dobru odgovara pitanjem o interesu koji se iza njega krije, nije naročito čudno da i pristojnost počne djelovati kao sentimentalni ostatak nekog drugog vremena.

Ipak ostaje pitanje nade

Neiman ipak ne završava knjigu očajem. Piše da jaz između svijeta kakav jeste i svijeta kakav bi trebao biti nikada nećemo sasvim zatvoriti, ali ga možemo učiniti manjim "malim činovima pristojnosti i vizijama boljeg svijeta". M. Gessen je u razgovoru s Ezrom Kleinom rekao da trenutak u kojem "najmoćnija zemlja na svijetu ukida moralni poredak" predstavlja "napad na nadu". Neiman dijeli strah sadržan u toj tvrdnji, ali ne prihvata da bilo koja država može ukinuti moralni poredak. "Njegovo održavanje u našim je rukama", odgovara.

Nakon svega što je u knjizi napisala, taj odgovor možda ostaje nedovoljno objašnjen. Ako se ljudi mogu priviknuti na okrutnost, ako historijsko znanje nije nikakva garancija, ako je povjerenje u moralna uvjerenja oslabilo i ako je govor o vlastitom interesu postao gotovo sinonim za realizam, ostaje pitanje odakle bi trebalo doći povjerenje da ćemo moralni poredak ipak održavati. Neiman ne razvija teoriju nade koja bi na to sasvim odgovorila. Čini se da joj je važnije odbiti zaključak da je postojeće stanje zbog svoje ružnoće ujedno i jedino moguće stanje. Nada kod nje nema mnogo veze s očekivanjem sretnog ishoda. Više podsjeća na odluku da razlika između onoga što jeste i onoga što bi trebalo biti ne prestane biti važna samo zato što smo se razočarali u mogućnost da je potpuno uklonimo.

Call It Evil: Understanding the Trump Era (2026.) izuzetno je vrijedna knjiga i pokazuje zbog čega Susan Neiman zauzima posebno mjesto među suvremenim filozofima koji pišu i za publiku izvan univerziteta. Njena erudicija je golema, ali rijetko služi pokazivanju erudicije. Job, Abraham, Kant, Marx, Arendt, Auschwitz, Buchenwald, Gaza i Trump ulaze u isti tekst zato što Neiman kroz njih prati problem kojim se bavi gotovo cijeli profesionalni život, a to je naše očekivanje da svijet, uprkos svemu što o njemu znamo, ipak treba biti drugačiji nego što jeste. Nije potrebno prihvatiti svaku njenu procjenu da bi se vidjelo koliko ozbiljno pristupa vlastitim načelima. Posebno je vrijedno što univerzalizam koji brani ne ostavlja za politički jednostavne slučajeve, kada ništa ne košta biti dosljedan.

Trump će jednog dana otići u povijest i tada će o njegovoj eri biti jednostavnije pisati (bit će više dokumenata, više istraživanja, manje neposrednih političkih strasti i vjerovatno mnogo više sigurnosti u ocjenama). Neiman nije željela čekati tu vrstu sigurnosti. Njena knjiga nastala je dok događaji o kojima piše još traju i dok moralni sudovi koje donosi mogu izazvati spor, pa nema onu udobnost naknadne pameti koju pruža historijska distanca, ali upravo joj to daje ozbiljnost koju nije moguće naknadno proizvesti. Call It Evil vrijedi čitati upravo kao pokušaj da se o zlu govori prije nego što se svi slože gdje se ono nalazilo: Neiman ne traži od čitatelja da tu riječ prihvati bez opreza, nego da je se ne odreknemo baš sada, prije nego što historijska distanca učini očitim ono što je u sadašnjosti možda mnogo teže izgovoriti.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad