Kopanja po prošlosti. Poricanje činjenica, poricanje genocida. Verbalni rat političara dva entiteta jedne države, pa dvije države. Sve u ime naroda. Kontaminacija rizičnim tenzijama. Odvratno, olako korištenje riječi vojska, oružje, rat. Povratak tri decenije unazad. Budućnost ni na obzoru.

A narod ? Ko još pita narod ? I ovo je tek početak .

Ruski napad na Šmita, Američki na Dodika, Cvijanovićkin na Šmita i Lagumžiju. Šmitov na Dodika. I tako ukrug. Siže je vanredne sjednice Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija o Bosni i Hercegovini. O Rezoluciji o genocidu u Srebrenici.

Vladar Srbije prizna poraz. Rezolucija će biti usvojena ‘preglasavanjem’, ‘oni traže političke i pravne konsekvence’. A šef bh.diplomatije mu posla oštru poruku. ‘Tražićemo ratnu odštetu i reviziju presude’. Istovremeno, onaj koji se u sve miješa, ponudi 2 milijarde KM Bošnjacima za mirni razlaz i Potočare kao eksteritoriju. Al’ niti vidi, niti zna za bilo kakvu vanrednu situaciju u Bosni i Hercegovini !? ‘Neće biti rata, a otićemo mi jednog dana?’- sve u dahu saopšti javnosti Milorad Dodik. Gotovo isto ponovi i Kristijan Šmit- ‘u BiH će ostati mirno’ ! I opet ukrug.

Sluđivanje običnog čovjeka, suočenog sa neimaštinom, katastrofalnim životnim standardom.

U državi na dnu ljestivice po korupciji, slobodi govora i svim demokratskim vrijednostima, najvećim brojem mladih koji bježe za normalnim životom, iz ovog ‘tamog vilajeta’.

Preživjelim rat u BiH, sada novi strah od rata siju oni koji su ga, većinom, proveli u zonama komfora na dijasporskoj ‘sisi’.

Bez vojske, zveckanja oružjem, granata, mrtvih, tri decenije trauma i PTSP-a…

I nakon svega, šta se u ovoj državi uopšte više može slaviti ? Praznik rada u državi nerada. Mnogi spremili kofere i na put. Što avionima, što vozilima. Dva neradna dana pretvorili u pet.

Tek mali broj ojađenih radnika tražio radnička prava na ulici. I tako ukrug!