Reporterka N1 Milica Vučetić prošle godine je boravila u KPZ Tuzla. Razgovarala je sa tri žene osuđenice. Pogledajte dokumentarac o njihovim svjedočenjima.

One znaju cijenu slobode. Njihova je stvarnost njihova kazna – u životu pod ključem i iza rešetaka. Jer one su u zatvoru uTuzli.

“Dobar dan. Ja sam Šebek Lorela. Ja sam iz Omiša i nalazim se u KPZ Tuzla od 12. septembra 2013. prije toga sam bila u pritvorskoj jedinici Zenica od 2012. godine i nalazim se ovdje na izdržavanju kazne zbog krivičnog djela ubistva”, počela je svoje svjedočenje Lorela Šebek koja je sa više uboda nožem dužine 13 centimetara ubila nevjenčanog supruga.

Imala je 21 godinu. Učinila je to u novembru 2012. godine na balkonu kuće u kojoj su živjeli. I pobjegla. Nedugo potom je uhapšena. 

“(Postoji li neka vrsta pokajanja?) Pa postoji, ja nisam htjela to počiniti, ali okolnosti su bile takve da sam bila prisiljena da odbranim svoj život tako da nisam mogla to da izbjegnem. Sudbina je bila takva. (Da li je pravda istina?) Ponekad jeste, ponekad nije, ovisi kako u kojem slučaju. (U vašem?) Ja mislim da nije zato što sam ja osuđena za okrutno ubistvo, a ja sam u biti samo branila svoj život, a oni su to na sudu izokrenuli i svi dokazi koji su išli meni u prilog nisu smatrani bitnim faktorima”, nastavlja Lorela.

Kaznu u Tuzli služi i prva optužena žena za ratni zločin. Državljanka Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Prva kojoj se sudilo pred Sudom Bosne i Hercegovine. I prva žena koja je zbog ratnog zločina osuđena na tri godine zatvora. Služi kaznu zbog maltretiranja civila srpske nacionalnosti 92’. u Odžaku. Osuđena je prema navodima optužnice i svjedočenjima zatvorenika da ih je udarala policijskim palicama po vratu, ramenima i glavi, šamarala, huškala na njih pse, mučila i zlostavljala, ponižavala i vrijeđala. Neki su svjedočili i o prisiljavanju na seksualni odnos.

“(Pokajanje?) Nažalost, ali moram vam reći da ja sam okrivljena, ali nisam počinila to djelo i ja moram reći bez obzira kako će to zvučeti evo većina njih koji dođu u zatvor će reći da nisu krivi, ali ja zaista nisam ja sam to potkrijepila svim dokazima na sudu. Moja presuda se zasnovala na jednoj teoriji koja zaista postoji, ali isto tako je i nemoguća. Ja sam prihvatila sve to i dobro se nosi sa tim. (Teško je ako vam neko kaže da ste krivi za nešto što niste…) Naravno, ali kažem vam ta moja duhovna snaga gdje ja vidim neku utjehu i put. (Zato vas i pitam za pokajanje – vjerovatni ste mi htjeli reći da se niste pokajali jer kažete da djelo niste počinili?) Nemam se za šta pokajati. Ništa nisam učinila ni za jednu tačku optužnice za koju su me optužili. Meni je žao svih tih ljudi koji su zaista nešto preživjeli. (Šta se desilo tim ljudima?) Ja sam optužena za civilno stanovništvo u Odžaku koji su bili zatvoreni od petog mjeseca do sedmog da sam maltretirala te zatvorene osobe. Međutim ja sam bila u tom periodu na području Hrvatske. I ja sam to potkrijepila dokazima. Postoji ta teorija da sam ja mogla iz Kutjeva obzirom na udaljenost do Odžaka nekih 80 kilometara dolaziti izmaltretirati ih i vratit se ovamo. (Da li je onda pravda istina?) Nije. Nikad bila i ne vjerujem da će ikad biti. U jako malo slučajeva se podudaraju pravda i istina. Sigurno”, posvjedočila je za N1 A. T.

Pred kamerama N1 prije godinu dana svjedočila je i Adisa Hodžić koja je krila i prodavala drogu na različite načine. Utjeha joj je manja kazna.

“Ja sam Hodžić Adisa. Dolazim iz Sarajeva. Ovdje sam zbog prodaje droge. Tu sam trenutno 2 mjeseca i 5, 6 dana. Moja kazna traje 7 mjeseci. Prvi plan mi je da budem majka djetetu što do sada nisam bila zbog okolnosti zbog kojih sam ovdje. 22 mjeseca je sinu. On mi je najveća podrška, on i muž, moja porodica, tako da imam morala, imam motiva i idem dalje”, kazala je Adisa tada za N1.

Cijeli dokumentarac pogledajte u prilogu.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.