Politolog i politički analitičar dr. Jasmin Mujanović objavio je članak u časopisu Foreign Affairs u kojem se osvrće na utjecaje Rusije na balkanske države s posebnim akcentom na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku.
Autor navodi da su zvanični Zagreb i Beograd tokom ‘90-tih godina radili na podjeli Bosne i Hercegovine i da sad lideri SNSD-a Milorad Dodik vidi Dragana Čovića kao saveznika u podrivanju državnih institucija.
Kako piše u tekstu objavljenom u uglednom časopisu Foreign Affairs, nakon dvije godine krize i nemira, Makedonija je konačno formirala novu vladu u junu, postavljajući reformističku koaliciju lijevog centra, posvećenu pokretanju zastoja integracije zemlje u EU i NATO.
Istog mjeseca, navodi autor u tekstu, Crna Gora je postala najnovija država članica NATO-a, nakon burnog procesa pridruživanja koji je trajao skoro deceniju. Ovi događaji su dobra vijest za ukupnu stabilnost zapadnog Balkana, regiona koji i dalje često pati od sektaštva i provincijalizma.
Međutim ti događaji su također veliki udarci na regionalne aspiracije Rusije, koja se nada da će države bivše Jugoslavije koje još uvijek nisu uključene, ostati “neutralne” – to jest izvan EU i NATO. Moskva je aktivno nastojala da spriječi tranziciju u Makedoniji i Crnoj Gori, ponekad na dramatičan i nasilan način, i nesumnjivo će se nastaviti miješati u poslove obje zemlje. Ali meta sljedećeg balkanskog gambita Rusije, možda najvažnija, još uvijek je u strateškom centru regiona: Bosna i Hercegovina.
Ruski plan za Bosnu oblikuju dva glavna faktora. Prvi je dugogodišnji odnos Kremlja sa Miloradom Dodikom, secesionističkim predsjednikom Republike Srpske, bosanskog autonomnog regiona u kojem dominiraju Srbi. Drugi, još alarmantniji faktor je nova veza između Moskve i Dragana Čovića, hrvatskog člana tročlanog državnog Predsjedništva i šefa Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH), ogranka Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), sadašnje vladajuće partije u Zagrebu.
Cilj Rusije je jednostavan: zadržati Bosnu i Hercegovin izvan NATO i EU. Moskva želi da obezbijedi da zemlja ostane politički i etnički podijeljena. Shodno tome, Rusija traži savez sa Dodikom i Čovićem, arhitektima najveće etničke fragmentacije i disfunkcije u Bosni.
Dodik čest gost u Moskvi
Dodik je primarni i poznati zastupnik Rusije u regionu. Čak i više od predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, dugogodišnjeg saveznika Kremlja, Dodik je balkanski lider koji najglasnije zagovara ruske interese i izražava otvoreno neslaganje sa NATO-om, EU, i posebno uticajem SAD-a na Balkanu. Tokom protekle tri godine Dodik je takođe postao čest gost u Moskvi, a što je ekonomska situacija postajala gora u njegovom liberalnom pašaluku, to je otvorenije lobirao za rusku finansijsku podršku.
Na primjer, nedavna ruska otplata duga u vrijednosti od 125 miliona dolara Bosni i Hercegovini je prvenstveno bila uže za spašavanje Dodiku, kojeg je u januaru sankcionisala Vlada SAD-a zbog provođenja neustavnog referenduma krajem 2016. godine. Washington referendum smatra namjernim kršenjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, i ignorisanje ponovljenih odluka Ustavnog suda koji je proglasio službeni praznik osnivanja entiteta diskriminatorskim po nesrpsko stanovništvo u tom entitetu.
Čović kao mutna figura
Čović je znatno mutnija figura. Za početak, teško ga je odvojiti od njegovih mecena u Zagrebu. Kao i nacionalisti u Srbiji, hrvatska vladajuća stranka HDZ nikada nije sasvim odustala od iredentističkih težnji u većinski hrvatskim dijelovima Bosne. Ustvari, njena sestrinska partija, HDZ BiH, često djeluje kao sredstvo Zagreba u iznošenju najekstremnijih nacionalističkih stavova, a istovremeno štiti Hrvatsku od utiska da se direktno miješa u unutrašnju politiku Bosne i Hercegovine. Međutim, karijere istaknutih glasnogovornika HDZ-a BiH, kao što je Božo Ljubić, člana Sabora Hrvatske, predsjednika bosanskohercegovačke nevladine organizacije Hrvatskog narodnog sabora i bivšeg člana Parlamenta BiH, uredno ilustruju itekako blisku vezu između dva krila HDZ-a.
Uprkos svojim iredentističkim tendencijama, postjugoslovenska Hrvatska je historijski bila sumnjičava prema prisustvu Moskve na Balkanu. Na kraju krajeva, Rusija je glavni međunarodni pokrovitelj hrvatskog glavnog rivala Srbije, a to pokroviteljstvo datira iz vremena bivšeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića. Kao rezultat, Zagreb je tradicionalno gravitirao prema Briselu i Washingtonu.
Međutim, u Bosni, ova regionalna dinamika se uvijek odvijala drugačije. Tokom devedesetih godina prošlog vijeka Zagreb i Beograd zajedno su sarađivali kako bi podijelili svog manjeg komšiju, i kroz prećutnu vojnu koordinaciju kao i u slučaju neuspješnog sporazuma u Grazu iz 1992. godine. Ta saradnja je preživjela u obliku dugogodišnjih saveznika Dodika i Čovića, koji su postali čvrsti prijatelji u zemlji poznatoj po naizgled stalnim međuetničkim sukobima.
Za Čovića, apsolutna Dodikova kontrola u Republici Srpskoj poslužila je kao osnova za njegov potez za uspostavljanje “trećeg entiteta” u Bosni – navodno monoetničke pokrajine u Hercegovini u kojoj dominiraju Hrvati. Sa svoje strane, Dodik vidi Čovića kao saveznika u nastojanju da podrije pokušaje bosanske državne Vlade (i njenih pristalica u Briselu i Washingtonu) da stvori efikasniju i racionalnu državnu administraciju, koja danas ima 14 različitih vlada na manje od četiri miliona ljudi.
Ovdje dva HDZ-a postaju važni. Usred hrvatske krize u Agrokoru, 24. augusta, ruski ambasador u Bosni i Hercegovini Petar Ivancov odjednom je počeo izrazito zagovarati tzv. hrvatsko pitanje. Ivancov je rekao da je “hrvatsko pitanje stvarnost koja se ne može zanemariti i za koje se mora naći rješenje”, ponavljajući retoriku kako hrvatskog tako i bosanskohercegovačkog HDZ-a u vezi sa navodnom potrebom za daljnju etničku fragmentaciju u Bosni koja bi „sačuvala“ položaj hrvatske zajednice u zemlji.
Umjesto da bude bedem protiv ruskih ambicija na Balkanu, u kontekstu Agrokorovog kolapsa i rasta ruskog utjecaja nad njenom ekonomijom zbog toga, Hrvatska će postati sljedeća domina Moskve stišavajući kritiku aktivnosti Kremlja u regionu (dok jačaju revizionističke tvrdnje popularne u Moskvi o raspadu Jugoslavije poput nedavnih izjava Miroslava Tuđmana), u zamjenu za povoljne uslove u pogledu finansijske krize u zemlji.
Rusija kao zagovornik hrvatske i srpske nacionalističke politike
Eksplicitno govoreći o “hrvatskom pitanju”, Ivancov je iskoristio pojam HDZ-a, koji se odbacuje ne samo u Sarajevu, već i u Briselu. Ivancov je to izjavio istog dana kada je razgovarao sa Dodikom u Banjaluci, regionalnoj prijestonici Republike Srpske. Ambasador je obećao da će Rusija podržati pokušaje Republike Srpske da se suporostave nedavnoj odluci Ustavnog suda BiH koji je utvrdio da vojna imovina pripada državi. Ovo pitanje je ključno za aspiracije BiH prema NATO-u, s obzirom da je alijansa od Sarajeva tražila da u potpunosti uknjiži vojnu imovinu u zemlji prije nego što se kandidatura BiH za članstvo u NATO-u može nastaviti. Tako je onda u jednom danu Rusija postala zagovornik i hrvatske i srpske nacionalističke politke u Bosni, sve u ime sprečavanja pridruživanja Sarajeva NATO savezu.
Ideja Bosne i Hercegovine koja je orijentisana prema NATO-u je anatema za Banjaluku i Moskvu, i one će učiniti sve što mogu da je zaustave na tom putu. U izgradnji ove koalicije haosa, Kremlj se okreće i prema opštim izborima u Bosni i Hercegovini 2018. godine. Konkretno, Moskva je zabrinuta zbog toga što vidi kako se oblikuje stvarni reformski savez koji, u pravim uvjetima, bi mogao da otvori euro-atlantski put BiH.
Bosanskohercegovačke građanske i lijeve stranke kreću se ka formiranju koalicije. Istovremeno, opozicione snage u Republici Srpskoj i hrvatski konkurenti HDZ-u konsoliduju svoje redove.
Ako se 2018. godine desi slična relativna pobjeda opozicije, kao 2010. ili čak 2014. godine (kada je pobjeda Mladena Ivanića nad Željkom Cvijanović stvorila priliku za otvaranje evropskog puta Bosne i Hercegovine) onda će BiH, poput Makedonije, brzo obnoviti svoju kandidaturu za pridruživanje NATO-u, lakšem i važnijem projektu nego ulasku u EU. Za Sarajevo, članstvo u NATO znači garanciju suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Dakle, nekoliko strateških pobjeda opozicije 2018. godine moglo bi promijeniti cjelokupnu prirodu politike u Bosni i Hercegovini.
I sa strahom prema Rusiji koja raste u Sjedinjenim Državama i Evropi, oboje bi mogli biti od pomoći u vođenju BiH kroz ubrzan procesu pridruživanja. Međutim, Rusija osjeća kao da ne može dopustiti da joj Bosna i Hercegovina prođe kroz prste. Čak i ruski duboki korijeni u Srbiji će biti u velikoj mjeri beskorisni ako Moskva izgubi uticaj u ranjenom centru Balkana. S druge strane, ako ruski novi i stari klijente u BiH zadrže šape na vlasti i poslije izbora 2018. godine, Rusija će se vjerovatno povući u sjenu, jer će cilj zadržavanja Bosne izvan NATO-a i EU još jednom biti osiguran. Ali ako se reformske snage probude, ujedine i pobjede, Moskva će onda biti prisiljena da odgovori – na bilo koji način. Na ovaj ili onaj način onda, sljedeća godina biće prekretnica za planove Rusije u regionu.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.
