“Nećete vi više ubijati srpsku djecu po srpskom Podrinju, sve ćemo vas pobiti”, riječi su Ratka Mladića, bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS), koje je uputio 13. jula 1995. godine ranjenicima u Srebrenici, među kojima je bio i Sadik Selimović.
Selimović je uspio preživjeti, ali smatra da su se riječi Ratka Mladića, koji čeka izricanje prvostepene presude u Haškom tribunalu 22. novembra, u potpunosti obistinile, piše Detektor.ba.
“Sve nas je pobio”, smatra Selimović, koji očekuje od presude Mladiću da će biti osuđen i da se konačno stavi tačka na optužbe protiv bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS), koji je 16 godina bio u bjekstvu.
Mladić je uhapšen u maju 2011. godine zbog optužbe da je kao komandant VRS-a počinio genocid u Srebrenici, genocid u šest bh. opština, terorisanje građana Sarajeva te uzimanje međunarodnog osoblja za taoce.
Susret s Mladićem 1995. imala je i Haska Velić u bazi Ujedinjenih nacija (UN) u Potočarima i jedna je od hiljadu majki koje su vjerovale u njegove riječi.
“Naš narod se okupio oko njega. Nije se moglo prići od gužve. Mislili smo da niko neće dirati taj narod jer nije kriv. Mladić je govorio: ‘Neće vam faliti dlaka s glave’. U to sam vjerovala i nisam mogla da znam da mogu toliko ljudi da lažu”, kazala je Velić.
VRS zauzela je Srebrenicu 11. jula 1995. godine. Tražeći spas mnogobrojne žene, djeca i muškarci okupili su se u Potočarima, gdje je bila baza UN-a. Mladić je došao i obećao da se nikome ništa loše neće desiti. U danima koji su uslijedili dogodio se najmasovniji zločin, nakon Drugog svjetskog rata, genocid.
Prema presudama, više od 7.000 muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti je ubijeno, a žene i starije osobe su autobusima prevezeni za Kladanj, koji je bio pod kontrolom Armije BiH.
Ugledao Mladića
Dok je 13. jula 1995. zajedno sa 20-ak ranjenih na Žutom mostu u Srebrenici čekao da ih puste na liječenje na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, Selimović je čuo galamu, kamione, autobuse i povike: “Idemo u lov na Turke”. Odjednom, sve je zaćutalo.
“Otvorio se sanitet i ugledao sam Mladića. Pitao je odakle je ko. Ja sam rekao da sam iz Bratunca, a on me pitao šta ja imam raditi u Srebrenici. Rekao sam da sam pobjegao od ubijanja iz Bratunca. On je pitao: ‘Gdje je Naser Orić? Zašto je pobjegao, što me nije sačekao? Toliki ratnik, a bježi. Ali nema veze naći ćemo mi njega’”, prisjetio se Selimović.
U vrijeme kada je VRS zauzela Srebrenicu, Orić je bio u Tuzli. U odbrani Srebrenice učestvovao je do 29. maja 1995. kada je razriješen dužnosti komandanta Teritorijalne odbrane (TO). U Haškom tribunalu sudilo mu se za ratni zločin počinjen u Srebrenici, ali je pravosnažno oslobođen. U Sudu Bosne i Hercegovine sudi mu se za ubistvo tri ratna zarobljenika srpske nacionalnosti. Prvostepenom presudom oslobođen je krivice.
U trenutku kada je vidio Mladića i sve što se dešava oko Srebreničana, Selimović je kazao da je bila kod njega prisutna kombinacija straha, ali i bola zbog ranjavanja i bilo mu je svejedno da li će preživjeti.
“Čovjek i ne razmišlja i jedva čeka da ga ubiju, da mu skrate patnje. Nisam vjerovao da ću preživjeti”, izjavio je Selimović, istaknuvši da mu je Mladić na odlasku rekao: “Sve ćemo vas pobiti”.
Selimović je zajedno s ostalim ranjenicima, neko vrijeme boravio u Domu zdravlja Bratunac, odakle je prebačen u logor “Batkovići”. U srebreničkom genocidu Selimoviću su ubijeni otac, tri brata, bratov sin jedinac, punac, dva šuraka, a dalju familiju, kao kaže, i ne broji.
“Oko 70 i nešto bližih mi je ubijeno. Djed Haso je ubijen 12. maja 1992. Bio je prva žrtva u Zalazju. Otac Bajro, braća Hasan, Sabahudin, Hajrudin, bratić Elvir, punac Mustafa, šuraci Sabahudin i Meho, dajdža Rasim i njegovi sinovi Hazim, Ćazim i Hasan, svi su pobijeni”, kazao je Selimović.
Posljednji susret
Abdulkadir, sin Haske Velić, u Srebrenici je bio medicinar. Prije i nakon pada Srebrenice, pomagao je ranjenicima, koje nije htio ostaviti i napustiti Srebrenicu. Posljednji put, majka Haska ga je vidjela u bazi UN-a u Potočarima.
Godinama kasnije, saznala je da je ubijen u Tišću, zajedno s desetinama drugih zarobljenika, koje su vojnici VRS-a prije egzekucije držali zarobljene u osnovnoj školi.
Za genocid i zločine počinjene u Srebrenici osuđeno je ukupno 38 nekadašnjih pripadnika vojske i policije Republike Srpske na više od 600 godina zatvora i tri doživotne robije.
Od članova Glavnog štaba VRS-a, pod komandom Mladića, osuđeni su načelnik za bezbjednost Ljubiša Beara na doživotni zatvor, načelnik za operativno-nastavne poslove Radivoje Miletić na 18 godina, pomoćnik za moral i vjerska pitanja Milan Gvero na pet godina, te pomoćnik za obavještajno-bezbjednosne poslove Zdravko Tolimir na doživotnu kaznu.
Gvero i Tolimir su u međuvremenu preminuli.
U presudama Haškog tribunala u vezi sa Srebrenicom, Mladić je označen kao “centralna figura”.
“Iz dokaza jasno je da jedna tako masovna operacija, ne bi mogla biti preduzeta bez odobrenja i naređenja komandanta Mladića. S obzirom na njegovu ulogu, kao i njegove postupke i izjave iz tog perioda, uključujući njegovo direktno učešće u ključnim fazama operacije, svaki drugi zaključak je nezamisliv. Njegov pečat – koji je ostavio prijetnjama, govorima i naređenjima – može se pratiti kroz sve ključne trenutke ovog poduhvata ubijanja. Pretresno vijeće se uvjerilo da je Mladić bio centralna, pokretačka sila plana ubijanja”, stoji u presudi Beari.
