Ministrica za djecu i omladinu Škotske Maree Todd govorila je za N1 tokom nedavnog boravka u Bosni i Hercegovini.

Intervju možete pogledati u video prilogu, a u nastavku vam donosimo detalje kompletnog razgovora.

Sada ste prvi put u Bosni, točno?

Da, i apsolutno je zadovoljstvo biti ovdje.

Što vas je toliko privuklo u ovu zemlju?

Dobrotvorna organizacija “Sjećanje na Srebrenicu”, postavljena je kako bi ohrabrila vođe u Škotskoj neka dođu i saznaju što se dogodilo ovdje, da nauče lekcije, kako bismo mi naučili lekcije o mržnji i netoleranciji i izgradili, nadam se, naučili lekcije kako bismo izgradili bolje društvo. I budemo bolji u poslu koji radimo u Škotskoj. Ali postoje i duge veze između nas u Škotskoj i Bosne. Tijekom opsade Sarajeva, dolazila je pomoć iz Škotske, od škotskih ljudi do Sarajeva, tako da postoje neke duge poveznice.

Dugo se poznajemo?

Da.

Rano ste počeli u Sarajevu, s britanskim ambasadorom u BiH, g. Matthewom Fieldom. O čemu ste razgovarali?

Od Matta smo naučili puno o tome kako stvari stoje sada i kakve su od mirovnog sporazuma. Naučili smo nešto o tome kako je došlo do rata u ‘90-ima. Ali bilo je puno razgovora o tome kako su stvari sada, osobito za mlade ljude, kakve mogućnosti imaju, ekonomske mogućnosti. I je li bilo napretka od mirovnog sporazuma. To je vrlo teško i mislim da je fer ako kažem, kao autsajderica, da je teško napredovati s mirovnim sporazumom koji je napravljen s tri strane, koje mogu međusobno nadgledati aktivnosti. To je nama bilo zanimljivo čuti. I slušati o nekim dobrim stvarima koje su se događale, tako da ima pozitivnih stvari…

Ima pozitivnih stvari?

Govorio nam je o poslu i nevjerojatnom glazbenom događaju koji se održava u Sarajevu. Posao između muslimana i kršćana, mislim da je tako rekao. Dvije etničke grupe koje su zajedno krenule u taj posao, kako bi ohrabrili grupe i zajednice neka se miješaju. I mislim da je to dobra stvar.

Ali, na žalost, imamo probleme s manjinama.

Da.

Još nemaju osnovna ljudska prava. Moramo gledati i to.

To mi je bilo nešto novo, da određeni ljudi ne mogu biti u vladi. Imate predsjedništvo s tri predsjednika, iz tri različite etničke grupe. Ali da sam ja, recimo, Židovka, ne mogu biti predsjednica. A to su vrlo osnovna ljudska prava.

U pravu ste. To je diskriminacija.

Imati pravo prijaviti se na izbore, glasati u svojoj zemlji, to su osnovna ljudska prava. Meni je to bilo veliko iznenađenje.

S tim nivoom diskriminacije, teško možemo i pomisliti na pridruženje Europi. Moramo riješiti probleme manjina koje imamo.

Koliko shvaćam, postoji nekoliko koraka koje morate napraviti prije nego što se BiH može pridružiti Europi. I postoji napredak u nekim stvarima, iako je općeniti napredak jako spor. Naša situacija u Škotskoj u ovom trenutku, kao dijela UK-a, zbog glasanja za Brexit odlazimo iz EU-a, bez obzira na činjenicu što u Škotskoj nismo glasali za to.

Nadamo se da će vam Brexit biti ‘mekan’, iako sada to ne izgleda tako. U redu, Srebrenica sutra. To će vam biti prva posjeta Srebrenici, mjestu, gradu u istočnoj Bosni gdje se dogodio genocid 1995. Što očekujete vidjeti, naučiti, osjetiti na kraju?

Osjetiti… mislim, čak i kad sam dolazila ovamo, osjećala sam puno različitih emocija. Teško je uopće pojmiti sve što se dogodilo ovdje i pronaći smisao u svemu tome. Ja imam troje djeca, a bila sam u ranim 20-im kad se to dogodilo, i teško mogu pojmiti što se dogodilo ovdje.

U jednoj od svojih izjava rekli ste „Kad god se dogodi genocid, svijet kaže ‘nikad više’.“, ali ipak vidimo da se to ponavlja. Genocid u Srebrenici je bio najgori masakr, najgori zločin protiv čovječanstva na tlu Europe poslije Holokausta. Vidimo da se genocid ponovo događa u svijetu, vidjeli smo to u Ruwandi, Srebrenici, u Rakhinu. Kako se trebamo nositi s tim, kad ćemo reći ‘dosta je bilo!’? Kad ćemo stvarno početi učiti iz povijesti?

Ne mogu odgovoriti u ime svijeta. Ali u Škotskoj je u tu svrhu oformljena dobrotvorna zaklada. Te delegacije dolaze ovamo i pokušavaju naučiti neke lekcije, kako bi pokušali shvatiti koji čimbenici su pridonijeli genocidu ovdje, kako se to dogodilo i pokušaju naći faktor zaštite, otkriti kako spriječiti da se to dogodi na drugim mjestima. Je li važno imati ekonomsku sigurnost? Naravno. Ali, štiti li to zemlju od genocida? Ne nužno. I mislim da jedna od stvari koja je upadljiva, od svega što sam naučila do sada i to u samo jednom danu, nema jednostavne lekcije koju možemo ovdje naučiti, to je vrlo kompleksno. I pogrešno je doći ovamo i misliti da možete potpuno razumjeti što se stvarno dogodilo. Ali možemo svjedočiti tome. Mogu otići iz Sarajeva u ponedjeljak i reći ljudima što se dogodilo ovdje. I reći ću im što se dogodilo, a to je vrlo važna stvar.

To je vrlo važna stvar. Mnogi mladi Škoti nisu ni svjesni što se dogodilo na tlu Europe, u Bosni ‘90-ih, pogotovo kad govorimo o genocidu u Srebrenici. Koliko je važno naučiti te povijesne činjenice?

Mislim da je to ključno. Edukacija je bez sumnje faktor zaštite.

Koliko se već zna? Što je s djecom, ali i odraslima?

Ljudi mojih godina znaju sve jako dobro, gledali smo to na vijestima svake večeri. Bila sam u svojim ranim 20-im kad se to dogodilo, 1992. Do 1995. živjela sam u drugom dijelu Škotske, dijelila sam kuću sa ženom čiji je sin bio ovdje tijekom Olimpijskih igara. I gledale smo vijesti zajedno svaku večer i tugovale s vama zbog toga što se dogodilo ovom prekrasnom gradu. U Škotskoj osjećamo poveznicu sa Sarajevom, zbog Olimpijade.

I zlatne medalje za Škotsku.

Da, Ujedinjeno Kraljevstvo je pobijedilo, i to je slavni dio naše povijesti. Osvojili smo zlatnu medalju u klizanju na ledu, Torvill i Dean su plesali na ‘Bolero’ u Sarajevu 1984. I svi mojih godina znaju o tome, a onda, 10 godina kasnije vidimo razaranje, ubijanja, pokolj. I uništenje ovog grada i zemlje.

Postoji ambicija za stavljanjem masakra, genocida u Srebrenici u školske udžbenike u Škotskoj. U cijelom UK-u, zapravo. Prije mjesec dana je Maz Saleem, aktivistica, bila ovdje u studiju i rekla da će se boriti za stavljanje povijesnih činjenica o genocida u Srebrenici u školske knjige u UK-u, a vi se borite za istu stvar. Događa li se to već?

Događa se. Kao dio kurikuluma u Škotskoj, djeca uče o mržnji i toleranciji i o Holokaustu, skoro sva školska djeca uče o Holokaustu, mnogi će učiti o drugim genocidima, ovisi o tome što je važno na tom satu ili za nastavnike u školi. Učit će o genocidu nad Romima u Drugom svjetskom ratu ovaj mjesec i slavit će se povijest Roma u Škotskoj. Imamo jedan mjesec posvećen učenju o nečemu, a ovaj puta je to genocid nad Romima. Da, ovaj genocid se dogodio nedavno u BIH, i bez sumnje mnoga djeca će učiti o tome, ali ne sva djeca, a to je važno. Imamo mnogo programa izvan škole, gdje ljudi također uče. Zaklada „Sjećanje na Srebrenicu“ radi puno toga u Škotskoj, kako bismo podigli svijest. Nedavno smo imali događaj na Kaledonijskom sveučilištu u Glasgowu, za stariju djecu i odrasle.

Za studente i odrasle.

Da.

Podsjetit ću nas još jednom, „Sjećanje na Srebrenicu“ u Škotskoj je osnovana kao zaklada 2015. godine.

Da.

I organizira komemoracije u vezi genocida u BiH u ‘90-ima. U Škotskoj često imate komemoracije.

Da.

U redu. Jeste li svjesni desete faze genocida u BiH, a to je poricanje onoga što se dogodilo u zemljama zapadnog Balkana. Znate li za to?

Čula sam ljude kako pričaju o tome, od kada sam stigla ovamo. Koliko vidim, međunarodnoj zajednici je vrlo jasno da se ovdje dogodio genocid.

Iako je zakazala u ono vrijeme sa Srebrenicom, sada je vrlo jasno.

Međunarodnoj zajednici je sve jasno.

Međunarodni sud pravde za bivšu Jugoslaviju rekao je da je krvoproliće u Srebrenici genocid. Voljela bi da poslušamo izjavu premijerke Srbije, gđe Ane Brnabić, koja kaže… poslušajmo njenu izjavu. Onda ćemo se vratiti na to.

Brnabić: Srbija će odraditi svoj dio, ali bih svih upozorila neka ne gledaju samo Srbiju, nego i to, što rade ostale zemlje u regiji.
DW: Hoće li to, što ćete prihvatiti, obuhvatiti i priznanje da je masakr u Srebrenici 1995. bio genocid?
Europsko vijeće je u svibnju posljednji puta tražilo da priznate Srebrenicu kao genocid.
Niste to učinili. Jeste li sada spremni za to?
Brnabić: Ne, ne mislim da je strašni masakr u Srebrenici bio genocid.
DW: Sigurno znate da vam bez toga šanse za priključenje EU postaju vrlo tanke.
Brnabić: Ne. To je bio odvratan zločin, ratni zločin. Nisam ponosna na to. To nije učinjeno u ime srpskog naroda i Srbija,Srbi ne mogu biti kolektivno okrivljeno za ono što se tamo dogodilo.
DW: Dva međunarodna suda su presudila da je to bio genocid.
Brnabioć: U redu.
DW: Vi to ne prihvaćate?
Brnabić: Ne mislim da je bio genocid.
DW: Revidirate povijest, zar ne? Pokušavate ponovo ispisati povijest.
Brnabić: Ne mislim da je bio genocid. Mislim da je… znate, mislim da je to bio užasan zločin,
ali genocid je, u osnovi, kada… genocid je kad ubijete cijelu populaciju, žene, djecu, a ovdje nije bilo tako.
DW: Predsjedavajući sudac Haškog tribunala je 2004. rekao da su, želeći eliminirati dio
bosanskih muslimana, snage bosanskih Srba počinile genocid. Cilj im je bio istrebljenje 40.000 bosanskih muslimana iz Srebrenice. Zato je proglašeno genocidom.
Brnabić: U redu.
DW: Ako to ne možete prihvatiti… zašto…
Brnabić: Prihvaćam da je to bio užasan zločin.

Ovo je bio intervju za njemački „Deutsche Welle“. Ovo je premijerka Srbije, Ana Brnabić, koja otvoreno poriče genocid u Srebrenici, a ovaj intervju je iz studenog prošle godine, 2018. Što biste rekli na nešto ovakvo?

Međunarodna zajednica je vrlo jasna, ovo što se dogodilo u Srebrenici i na nekoliko ostalih mjesta u BiH je genocid.

Kako biste reagirali na ovakvu izjavu, kad čujete nešto ovakvo? A ovo se događa skoro svaki dan. Više političara, ne samo iz Srbije, nego i iz BiH…

Zbog toga je jako teško krenuti naprijed od sukoba, od rata, ako ne prihvate to što se dogodilo i ne pokušaju shvatiti i privesti to pravdi, sve te stvari otežavaju krenuti naprijed. I u većini situacija u svijetu gdje se takvo nešto dogodilo, prihvaćanje je bilo neophodno, da bi došlo do pomirenja. Jako je važno da bude i daljnjih pokušaja za dosezanjem tog priznanja i dijeljenja i razumijevanja što se dogodilo, a onda se može početi s napretkom. Međunarodna zajednica je potpuno jasna da je to, što se dogodilo ovdje, bio genocid.

Kako onda komentirate kad većina međunarodnih predstavnika u BiH i diljem Europe kaže, morate krenuti dalje, zaboravite što se dogodilo, morate odmah krenuti dalje. Uključuje li to zaboravljanje što se dogodilo u Srebrenici, ili trebamo prestati govoriti o tome ili se više ne vraćati na tu priču? Ta izjava većine međunarodnih predstavnika je, također, vrlo zeznuta. Izgleda kao mač s dvije oštrice. Kako to komentirate?

Kao što sam rekla, većini zemalja koje su bile u toj situaciji, glavni dio u kretanju naprijed je bilo prihvaćanje onoga što se dogodilo, zajedničko razumijevanje toga. I onda postane moguće pokušati razumjeti kako se to dogodilo, postane moguće ispričati se, ne pomaže uvijek gledati unatrag, ne pomaže guranje krivice. Ali važno je razumjeti i prihvatiti što se dogodilo. I onda, često tek onda se može ostvariti neki napredak. Važno je i sjećati se toga, važno je da se sve strane sjećaju toga. Važnost toga je pokušati spriječiti da se to ikada ponovi.

Ali kad čujete izjave poput ove, gđe Brnabić, kad je njena percepcija genocida…

Njena percepcija je kriva. Znate, ideja da morate eliminirati sve u društvu kako bi to bio genocid, to je očito netočno.

Što mislite, što nam ovdje nedostaje? Što njoj nedostaje u ovom slučaju?

Ne mogu…

Po vašem mišljenju.

Ne mogu… Teško mi je razumjeti njenu perspektivu i što će postići poricanjem. Mislim da to svih zadržava, sve strane. I ako razmišljate o tome na malom ljudskom nivou, vrlo je važno razumjeti što se dogodilo, kako bi svi mogli krenuti naprijed. Ako poričete što se dogodilo, onda je nemoguće potražiti pravdu i skoro je nemoguće nastaviti dalje.

Spomenuli smo desetu fazu genocida, a to je poricanje, vidimo to svakodnevno, ne samo u državama zapadnog Balkana. Mislim, u regiji to vidimo u ovim zemljama svakodnevno. A kao što ste rekli, to svih sputava, teško je imati dobre ekonomske veze kad imate nešto poput ovoga, ili kulturne veze. Kad god se približavamo 11. srpnju, počnemo govoriti i uviđati naše razlike, a ne sličnosti. Ali postoji još jedna faza genocida, koja se događa i koje smo svjesni, kojoj svjedočimo, a to je trijumfalizam. Vidimo puno grupa, možemo reći grupa koje šire mržnju, kako slave genocid koji se dogodio u Srebrenici. Kako bi to utjecalo na vas, utječe li?

Mislim da bi to utjecalo na bilo koje ljudsko biće. Ljudskost bi bila protiv slavljenja genocida. Ako se to ne dogodi, nešto je izgubljeno u vama. Svakom ljudskom biću bi bilo teško vidjeti slavlje genocida, i bio bi ganut. Mislim, vrlo je teško naučiti lekcije iz ovoga što se dogodilo ovdje. Ali ima nekoliko jednostavnih ljudskih lekcija. Na primjer, kad smo bili u Muzeju ratnog djetinjstva.

Ovdje u Sarajevu?

Ovdje u Sarajevu. Samo uspomena na to… znate, ja sam majka troje djece i samo prolazak kroz sve to… Vidjela sam tamo igračke s kakvima sam se i ja igrala kad dijete. Vrlo je teško zamisliti poricanje onoga što se dogodilo ovdje, meni je to teško. S moje ljudske perspektive je bilo teško proći pored toga i ne vidjeti. Mislim, priče su šokantne i dirljive, poželjela sam zagrliti svoju djecu. Znate, postoji jedna vrlo važna ljudska lekcija, recite ljudima koje volite da ih volite. Ovdje definitivno postoje lekcije za čovječanstvo, ne mogu objasniti zašto neki ljudi tako reagiraju. To je dio svega toga zašto smo ovdje, kako bismo razumjeli, ali teško mi je prihvatiti neke uljudnosti koje vidim ovdje.

Mislite li da je to otrovan recept za sukob ili mogući sukob?

Teško je…

O mogućim sukobima na Balkanu govorimo svakodnevno.

Nadam se da nije. Prema onome što znamo da donosi mir državi, a to ne pomaže kako bi bio mir. Povezano društvo, u kojem je ljudima stalo do drugih, gdje postoji neka društvena pravda, gdje svi mogu uspjeti, to donosi mir u državu. Netolerancija, mržnja, slavljenje genocida, što mi zvuči nezamislivo, ne može doprinijeti miru. Tako je državi teže biti i miru i uspijevati.

Također ste rekli, a to mi je jako upečatljivo, „Svako dijete zaslužuje najbolji mogući početak u životu, bez obzira na porijeklo. I potpuno sam odlučna koristiti svoje vrijeme na funkciji do kraja, naporno radeći kako bi ova ambicija postala stvarnost. Kako bi Škotska bila bolje mjesto, kako bi Bosna bila bolje mjesto, Srbija bolje mjesto, i ova cijela regija bolje mjesto.“ S takvim porukama, sve ove nacije i zemlje postanu bolje mjesto.

Stalno govorimo u Škotskoj… želimo da Škotska bude najbolje mjesto na Zemlji za odrastanje djece. Odlučni smo to postići. I učeći što se dogodilo ovdje… Pogodilo me, danas smo učili puno o opsadi Sarajeva. I upoznala sam čovjeka koji je imao samo dvije godine kada je postao izbjeglica iz vlastitog grada. I pomislila sam, Bože, kakav utjecaj to ima u tim vrlo ranim godinama, utjecaj manjka hrane, tog nivoa nesigurnosti o kojoj je pričao. Kad su poruke dolazile preko zajednice. Ljudi bi donosili poruke, a rekao je, sva djeca bi vidjela glasnika kako dolazi i znali bi da je netko umro, potrčali bi kući, a majke bi plakale.

To iščekivanje.

Iščekivanje. Trauma u godinama kada se razvijaš. Fizička trauma kad nemaš dovoljno hrane, trauma da nisi siguran i strah…

Ne možeš se igrati.

Ne možeš se igrati. Ili strah za voljene, mnogo djece je izgubilo svoje najmilije. Sve to ima ogroman utjecaj na ostatak djetetovog života. Tako da, bez sumnje, opet, za mene je teško, danas sam otišla u muzej i teško mi je izvući zaključke. Sve je to nevjerojatno dirljivo, ali bez sumnje, bit ću bolja političarka zbog ovoga što sam vidjela ovdje.

I bolja osoba.

I bolja osoba. 

Što ste još vidjeli u Sarajevu?

Pa…

Vaš profil na Twitteru je više-manje rekao sve.

Bili smo u još par muzeja, koji su također bili jako teški. Bili smo u Muzeju ratnih zločina, što je svima u delegaciji jako teško palo. Samo gledati te predmete u muzeju, to je bilo jako teško.

I to nije bilo tako davno.

Ne.

To nije daleka povijest, to je nedavna povijest.

Također smo otišli u galeriju, gdje je bilo puno fotografija i filmova. U nekim od tih filmova su bile snimke koje smo gledali na BBC-u. Sjetila sam se da sam vidjela to izvješće. Mogu ga se sjetiti, izgledao nam je jako poznato.

Je li tada bilo dovoljno ogorčenja javnosti zbog onoga što se događalo u BiH? Mnogi su ljudi sjedili nasuprot mene za ovim stolom i rekli da nisu znali što se događa, vidjeli su samo par naslovnica i to je to. Mislite li da je bilo dovoljno ili nedovoljno ogorčenja javnosti? Jer sve je to trajalo preko tri godine.

Znam. Trajalo je predugo. Svijet je bio neodlučan hoće li se umiješati. Vidjeli smo u prošlim vremenima, u Vijetnamu, kad se Amerika umiješala. Vidjeli smo i kad se međunarodna zajednica umiješala u Irak i Afganistan. Teško je stvoriti pravu ravnotežu, kad se netko izvana umiješa u ono što se događa u nekoj zemlji. I mislim da je to toliko dugo držalo ljude podalje. Bilo je također nevjerice, znate, čak i sada. Čula sam, i ne mislim da je to poricanje, kad sam pričala s ruskom grupom sinoć o tome koliko su nam djetinjstva bila slična i kako smo nosili istu odjeću, znate, Levis traperice…

Traperice.

Slušale istu glazbu, Queen, U2, slušale iste stvari, gledale iste filmove. Zato se čini nevjerojatnim da se to može događati u Europi, na našem pragu, dvoje ljudi koji su poput nas.

Dvije drugačije stvarnosti.

Jako drugačije stvarnosti. Pa mislim da je i to držalo međunarodnu zajednicu podalje. To se činilo nemogućim.

Danas, kad se radi o javnom ogorčenju na međunarodnu zajednicu zbog njene prilične neaktivnosti tijekom rata u BiH i u vezi Srebrenice, vraćamo se na Srebrenicu, piše da je Bosna priča o neznanju i neaktivnosti na europskom tlu, zbog koje svi nosimo lica i duše preživjelih. Moramo se sjećati Srebrenice i time osigurati da se ovo više ne dogodi nigdje i nikome.

Da. Opet, mislim da je to dio razloga zaklade s kojom sam došla, to je dio njihove svrhe. Postoji osjećaj da smo vas iznevjerili u prošlosti. I to znači kako se želimo pobrinuti da sada svjedočimo onome što se dogodilo i pobrinemo se ispričati vašu priču. I pokušavamo, nije lako, ali pokušavamo naučiti lekcije, kako bismo se pobrinuli da se ovo ne ponovi. A to se može ponoviti u našoj zemlji i u vašoj zemlji, ali ne smije se dogoditi ni u jednoj zemlji. To su važne lekcije koje svijet mora naučiti.

Da, povijest se ponavlja, kako smo i rekli, zato obrazovanje, obrazovanje…

Apsolutno.

Što možemo očekivati u Škotskoj i UK-u općenito, što će se dogoditi kad govorimo o sjećanju na Srebrenicu? UK ima snažno gledište i stav kad se radi o sjećanju na žrtve u Srebrenici.

Dio delegacije koje je ovdje sa mnom ovog vikenda, radi na muzejima, izložbama u Škotskoj. Dio tog rada je i suradnja naših muzeja u Škotskoj i muzeja u BiH, kako bismo imali izložbe, pogotovo sljedeće godine, na 25. godišnjicu. I…

Četvrt stoljeća.

Četvrt stoljeća. Ali nije prošlo tako dugo.

Zvuči kao puno vremena, ali nije.

Nemam osjećaj kao da je prošlo toliko.

Ni ja.

Dio posla ovog vikenda je rad na tim vezama, razmatranja što će biti najmoćnije što ljude u Škotskoj mogu saznati, kako bi stvarno razumjeli što se ovdje dogodilo.

Da djeca počnu učiti.

Djeca i odrasli. Svi mi.

I odrasli. Što su vam rekli, jeste li bili na komemoraciji u Škotskoj?

Nisam.

Ne još.

Ne još. Ne, ali to će biti dio moje uloge. Svi koji su došli na mjesto poput ovoga, sa zakladom, dio naše uloge je otići kući i ispričati priču, biti uključeni u komemoracije i ohrabriti novinare, baš kao večeras, samo kod kuće, u Škotskoj. I pobrinuti se da se priča ispriča, da se te lekcije nauče i ljudi… Mislim, ovdje se dogodila jedinstvena situacije, bilo je puno sastojaka jedinstvenih za BiH.

Zašto je bilo toliko jedinstveno?

Pa, kao prvo, bilo je više političara koji su pridonijeli tome. Ali htjela sam reći, mržnja i netolerancija nisu jedinstveni, to imamo svuda po svijetu. Svugdje u svijetu postoji mogućnost da će naša zajednica biti napadnuta i da će se ljudi okrenuti protiv te zajednice. Vidjeli smo kako se to događa sa zastrašujućom pravilnosti. Povećava se islamofobija u svijetu, još imamo problema s antisemitizmom…

Rasizmom.

Imamo rasizam, netoleranciju prema homoseksualnosti i LGBT zajednici, sve te sastojke vidimo po cijelom svijetu i važno nam je to razumjeti, posvetiti se tome i suzbiti, i pokušati stvoriti okruženje u kojem to neće uspijevati.

Zanima me kako će vaše putovanje u Srebrenicu sutra izgledati. Molim vas, svakako nas izvijestite.

Hoću.

Jako se radujem sutrašnjem razgovoru s vama. Puno vam hvala na vašem vremenu, znam da vam je raspored gust, a ipak sjedite u studiju sa mnom. Hvala vam što ste izdvojili vrijeme kako biste popričali s nama o ovim vrlo važnim stvarima.

Hvala vama što ste me pozvali, bilo je zadovoljstvo imati priliku popričati s vama o ovome. Svu ovu otpornost koju ljudi ovdje imaju, snagu i duh… to ću ponijeti sa sobom.

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez dozvole. Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad