Jevrem Brković, crnogorski pjesnik, pisac, publicist, novinar i kulturni radnik, poznavao je Radovana Karadžića kao studenta, ljekara i poluuspješnog pjesnika, te prijatelja.

Ljudi koji su radili s njim nisu mogli primjetiti da je bio neki veliki psihijatar ili pjesnik, ali je pokušavao biti dio sarajevske i umjetničke elite. Ipak, to mu nikada nije uspjelo.

“Imao sam priliku da ga poznajem kao studenta, ljekara i poluuspješnog pjesnika. To su tri varijante, tri iste ličnosti što je veoma zanimljivo u Radovanom biću kojeg sam odlično poznavao. Svakog ljeta kada je išao s porodicom na more svraćao je kod mene“, rekao je na početku razgovora za N1, Jevrem Brković.

Kada su počele burne godine dirigovane iz Beograda pod Slobodanom Miloševićem, dio Bosne je uvijek bio jedna beogradska stanica, koja je imala svoje poslušnike, smatra Brković.

“Radovan se počeo mijenjati i na jednom prijemu, naučnom skupu, kod akademika Muhameda Filipovića uoči samog rata, Radovan me pitao me kako sam, a ja sam mu rekao da sam ja dobro, ali da on nije.

To je bio naš posljednji susret. Neshvatljivo je to šta je to u čovjeku koji je od jednog pjesnika, ljekara, Crnogorca iz sirotinjske porodice ispod Durmitora, mada mu je otac bio četnik, napravilo takvog zločinca da niko od nas, njegovih prijatelja, nije mogao ni osjetiti ni pretpostaviti da će sutra taj čovjek biti jedan od najvećih zločinaca u drugoj polovini 20. stoljeća.“

Brković je u toku rata emigrirao jer su predviđali da će biti izvršena njegova likvidacija.

“Bio sam po Evropi, živio u Zagrebu. Tada sam govorio sam o Bosni, o muslimanima, o Hrvatima, o Srbima i o kobnom utjecaju Slobodana Miloševića na Bosnu i na njegove poslušnike, tj. Mladića i Karadžića”, ispričao je on i dodao kako je zanimljivo da Ratko Mladić dolazi iz tzv. partizanske porodice kod Kupresa i da su mu nekoliko članova porodice poklale ustaše, a Radovan Karadžić dolazi iz četničke porodice, koja nije bila nikakva zločinačka porodica, već obična četnička porodica. Otac mu je bio u zatvoru poslije rata kao četnik, ali nije napravio nikakve zločine.”

Brković se, kaže, i danas pita šta je to ujedinilo dvojicu ljudi, jednog po rođenju Bosanca, generala Ratka Mladića i jednog Crnogorca, Karadžića, koji je bio po osjećanju Crnogorac sve do početka Miloševićevog talasa koji je zahvatio čitavu bivšu Jugoslaviju.

“Bila je jedna grupa sarajevskih pisaca i velikosrba, bosanskih, koji su za sve pitali Dobricu (Ćosića), a on je kao partizan tada umislio da je on otac nove Srbije“, kazao je Brković.

Brković kaže da je često polemisao s Dobricom Čosićem koji nije bio četnik, već partizan koji nije dozvoljavao da Srbija ode u četništvo, ali u velikosrpstvo da, iako je to, kako kaže, isto.

“Radovan Karadžić, Petković i ostali oko njega su se za sve, u početku, konsultovali sa Čosićem. Tek poslije, Čosić se nije slagao s Karadžićem i Mladićem u nekim stvarima, ali oni su tada prestali slušati i njega i Slobodana Miloševića. Htjeli su tada da prave neku “svoju” Bosnu koju bi dodali Srbiji.”

“Pravog” Radovana Karadžića je otkrio godinu dana prije početka rata.

“On je svakog ljeta dolazio na crnogorsko primorje sa ženom i dvoje djece, te bio kod mene. On je toliko “crnogorčio” da sam ga ja nekada morao upozoravati na nacionalizam. Takvog sam ga prvi put “osjetio” kada nas je na simpozij pozvao akademik i moj prijatelj Muhamed Filipović uoči samog rata 1991“, rekao je Brković i dodao kako je tada Karadžiću poručio: “Plašim se da ćeš u tom vremenu Radovane biti jedna velika mrlja.”

Za Karadžića kaže da nije bio pjesnik bez talenta.

“Nije bio veliki pjesnik kakav je Sarajlić ili Nogo, ali je bio pjesnik osrednjeg dara i umio je nešto napraviti.“

On smatra da je veoma bitno da je Međunarodni sud u Haagu saznao stvari, jer se do 1992. ili 1993. Evropa prema BiH grdno ogriješila.

“Evropa nije smjela dozvoliti mnoge stvari, a dozvolila je. Mogla je Evropa spriječiti rat u BiH. Sada je veoma važna presuda da vidimo kako će se Haški tribunal ponašati u ovom trenutku. Mislim da će Karadžić biti osuđen na vječitu robiju, a tu će ujedno Evropa i sebe opravdati.“

Jevrem Brković je za N1 pročitao stihove koje je napisao 12. maja 1992. godine u Zagrebu.

“Sarajevo gori, palikuće Sarajevo pale, nebo nad gradom plamti, sve su kazaljke stale, teku pakleni sati, ako nad Bosnom jesi, Bože usliši moga plača spasi Sarajevo udesi da dobra raja nadjača. Više tu ćejfa i duše nego u po svijeta velja, varvari taj grad ruše mog duša i beglema. Noći orkvave dane, krvava jutra sviću, šta radiš krvavi Radovane, gdje će ti duša Karadžiću.“

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.