Bosna i Hercegovina 2021. godinu ispraća duboko podijeljena i suočena s najvećom političkom krizom od potpisivanja Daytonskog sporazuma, a 2022. dočekuje s nagomilanim problemima čije se rješenje ne nazire, dok raste strah od otvorenih sukoba nalik onima uoči raspada bivše Jugoslavije.

Vladajuća koalicija, koju su tek 14 mjeseci nakon izbora održanih u oktobru 2018. uspostavili HDZ BiH, Stranka demokratske akcije (SDA) i Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), od tada je jedva funkcionisala, a zemlja s tom vlašću nije napravila nijedan korak kako bi se približila ostvarenju ključnih vanjskopolitičkih ciljeva približavanja članstvu u EU i NATO-u, dok su se unutarnje podjele produbljivale.

Od 14 prioriteta koje je Evropska komisija 2019. postavila kao preduslove za stjecanje kandidatskog statusa, BiH ove godine nije ostvarila niti jedan, pa uskoro ispraća šestu godinu u čekaonici za taj status, premašivši raniji neslavni rekord Albanije.

Pandemija koronavirusa još je u 2020. pokazala potpunu disfunkcionalnost države podijeljene entitetskim i kantonalnim granicama, koja nije bila u stanju stanovnicima osigurati ni vakcinu i spas tražila u donacijama drugih zemalja, dok je zdravstveni sistem pucao po šavovima.

I u 2021. administrativne su podjele ostavile dubok trag pa su se tako građani BiH, naprimjer, morali suočiti s činjenicom da im u njihovoj zemlji nije imao ko izdati unificirane covid potvrde nužne za putovanja u inostranstvo.

Jedina koliko-toliko svijetla tačka u zemlji je njena ekonomija koja se, uprkos nepovoljnom okruženju, uspijeva izboriti s brojnim izazovima pa je procjena Centralne banke BiH da će realni rast bruto domaćeg proizvoda (BDP) u 2021. biti na nivou od 3,4 posto, a sličan rast predviđa se i za narednu godinu.

Među rijetkim dobrim vijestima pred sam kraj godine stiglo je priznanje bosanskohercegovačkoj kinematografiji za najbolji evropski film u 2021. Tu je titulu dobilo ostvarenje “Quo Vadis, Aida”, čija je autorica Jasmila Žbanić dobila nagradu za najbolju režiju.

Potresna drama o genocidu u Srebrenici, u kojem su vojska i policija bosanskih Srba 1995. pobile više od 8.000 Bošnjaka, još je jednom oživjela sjećanja na kolektivnu traumu u kojoj je Evropa nijemo posmatrala kako se na njenom tlu zbiva najveći ratni zločin od završetka 2. svjetskog rata, kao i na činjenicu da u samoj BiH postoje oni koji i danas osporavaju razmjere i genocidnu narav tog čina.

Prijetnje secesijom Republike Srpske

Godina na odlasku u BiH će se pamtiti po tome što je zemlja dobila novog visokog predstavnika međunarodne zajednice. Na toj je dužnosti njemački političar Christian Schmidt u augustu, nakon 12 godina mandata, naslijedio Austrijanca Valentina Inzka, a taj je događaj označio i ulazak BiH u najozbiljniju postratnu krizu.

Vlasti Republike Srpske, predvođene članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom, uporno su lobirale da se Ured visokog predstavnika (OHR) zatvori i tako eliminiše mogućnost smjene izabranih zvaničnika, kao i nametanja odluka i zakona.

Za to su dobili podršku Rusije i Kine, kojima je BiH postala još jednim prostorom za odmjeravanje snaga sa Zapadom. Imenovanje Schmidta nisu uspjeli spriječiti, no učinili su sve kako bi odgovarajuću odluku Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira u BiH (PIC) prikazali nelegalnom i uskratili formalnu saglasnost Vijeća sigurnosti UN-a.

Najveći je problem ipak nastao kada je visoki predstavnik Inzko uoči odlaska 23. jula, temeljem svojih ovlasti, proglasio izmjene Kaznenog zakona BiH kojima će se zatvorskom kaznom sankcionisati svi koji negiraju ratne zločine potvrđene odlukama domaćih ili međunarodnih sudova.

Inzko je tako stavio tačku na višegodišnje besplodne pokušaje da se takav zakon donese u Parlamentu BiH, što su uporno odbijale vlasti RS i to najviše potaknute arogantnim odbijanjem da priznaju zločin genocida u Srebrenici, dok su u tom entitetu istovremeno slavili počinitelje ratnih zločina i dijelili im odličja, priznanja i nagrade.

Inzkovo nametanje zakona kojim će se to sankcionisati poslužilo je političarima iz RS kao osnova za novu kampanju protiv OHR-a, koja se na kraju pretvorila u blokadu države. Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske (NSRS) iz augusta zvaničnici iz tog entiteta, koji su u tijelima državne vlasti, dobili su nalog blokirati njihov rad i to provoditi sve dok se “Inzkov zakon” ne povuče.

Šestomjesečna blokada donijela je nove napetosti i razmjene oštrih optužbi za rušenje države i nepoštivanje Ustava. Dodik i njegova vladajuća većina napravili su korak dalje ka faktičkoj secesiji RS od BiH kada su ishodili da NSRS 10. decembra povuče saglasnost na državne zakone o odbrani i sigurnosti, sistemu indirektnog oporezivanja i o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV).

Do polovine 2022. NSRS bi, na prijedlog vlade koju kontroliše Dodik, trebao donijeti zakone kojima se poslovi odbrane, porezne i carinske politike te imenovanja sudaca i tužilaca prenose na entitet.

Analitičari upozoravaju kako je to definitivno put ka pravnom haosu i anarhiji u zemlji jer, uz sadašnji odnos političkih snaga, nema niti može biti saglasnosti Parlamenta BiH za takav korak pa će državni i entitetski sistem doći u sukob s potpuno nepredvidivim ishodom. Posebnu opasnost predstavljao bi pokušaj RS da uspostavi svoju vojsku, što predstavnici međunarodne zajednice vide kao “crvenu liniju” preko koje se ne može prijeći.

Izmjene Izbornog zakona

Kraj 2021. obilježile su i rasprave o izmjenama Izbornog zakona BiH koje zapravo traju već godinama, no s obzirom da se naredne godine planira provedba općih izbora to je pitanje dobilo na značaju pa su uslijedili pojačani napori ne bi li se došlo do nekog rješenja.

BiH do danas nije provela pet presuda Evropskog suda za ljudska prava, koji je utvrdio diskriminaciju građana BiH u izbornom procesu bilo temeljem etničke pripadnosti ili mjesta prebivališta. Pripadnici nacionalnih manjina čekaju da se njihova prava ispoštuju još od davne 2009. kada je donesena prva takva presuda poznata kao slučaj “Sejdić-Finci”.

Najveću je političku gužvu ipak izazvalo insistiranje HDZ BiH da se Izborni zakon i Ustav izmijene tako da se Hrvatima zagarantuje da će njihovim većinskim glasovima ubuduće biti biran hrvatski član Predsjedništva BiH te zastupnici u domovima naroda državnog i Parlamenta Federacije BiH, uz primjedbu da su do sada Bošnjaci u tri izborna ciklusa svojim glasovima izabrali Željka Komšića kao hrvatskog člana BiH.

Prijedlog je HDZ-a da se taj problem riješi uspostavom dvije izborne jedinice unutar Federacije BiH – jednu bi većinom činili Bošnjaci, a drugu Hrvati. Za SDA, ali i za opozicione stranke koje okupljaju bošnjačko biračko tijelo, taj je zahtjev sporan jer ga doživljavaju kao faktičku uspostavu “trećeg entiteta”, odnosno kao korak ka potpunoj etničkoj podjeli zemlje.

SAD su imenovale svog posebnog izaslanika Matthewa Palmera kao posrednika u pregovorima između lidera političkih stranaka, pridružila mu se i direktorica pri službi za vanjske poslove EU (EEAS) Angelina Eichorst, no oni do kraja godine nisu uspjeli ishoditi rješenje.

Pozicije SDA i HDZ BiH ostale su udaljene kao i ranije, a opozicione stranke bez kojih se ne može promijeniti Ustav odbijaju biti dijelom bilo kakvog rješenja koje bi dovelo do novih diskriminacija.

Problem izmjene Izbornog zakona tako ostaje zadaća i za 2022., no s vrlo kratkim rokovima jer bi izbori, planirani za oktobar, morali biti raspisani do 5. maja. Prije toga se u Parlamentu BiH moraju izglasati potrebne zakonske i ustavne promjene, što se sada čini krajnje neizvjesnim.

Ne postigne li se dogovor o izmjenama Izbornog zakona HDZ BiH je najavio da neće učestvovati na izborima uprkos insistiranju međunarodne zajednice. Dodik je naznačio da bi se i srpske stranke u takvom scenariju mogle pridružiti bojkotu.

Naredna bi godina tako za BiH mogla biti prekretnicom jer postoje samo dvije opcije: da se nagomilani problemi napokon počnu rješavati ili da kriza eskalira, a zemlja nepovratno potone u glib potpunih etničkih podjela.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad