Bosna i Hercegovina 2026: Lobiranje i/ili politička trgovina?

Tekst prenosimo u cjelosti.

Bosna i Hercegovina 2026: Lobiranje i/ili politička trgovina?

Tanka granica između političkog utjecaja i kupovine pristupa: slučaj Milorada Dodika

U demokratskim sistemima lobiranje je legitiman oblik političkog djelovanja. Organizacije, kompanije, vlade i interesne grupe imaju pravo da zastupaju svoje interese pred institucijama vlasti, pod uslovom da su odnosi transparentni, da su finansijski tokovi poznati i da se poštuju zakoni države u kojoj se lobiranje provodi.

Problem nastaje onda kada se granica između zastupanja interesa i kupovine političkog pristupa počne brisati.

Upravo zato aktivnosti entiteta Republika Srpska i Milorada Dodika (SNSD) u Sjedinjenim Američkim Državama zahtijevaju mnogo ozbiljniju pažnju nego što je to uobičajeno za klasično lobiranje. Američki sistem registracije stranih agenata (FARA)[2] upravo postoji kako bi javnost i institucije mogli znati ko u SAD-u djeluje u ime stranog principala, za koga djeluje, šta radi i koliko je za to plaćen. Američko Ministarstvo pravde jasno navodi da FARA obuhvata određene aktivnosti osoba koje djeluju kao agenti stranih principala, dok izuzeci od registracije imaju precizne zakonske uslove.

„Dodikov Washington“: od lobiranja do pitanja političke trgovine

Dokumenti američkog registra stranih agenata pokazuju da Republika Srpska već godinama angažuje lobističke i pravne firme u Sjedinjenim Američkim Državama. U izvještajima američkog Ministarstva pravde, među stranim principalima navodi se i Vlada Republike Srpske, uključujući strukture povezane sa Željkom Cvijanović (SNSD) i Miloradom Dodikom (SNSD).

Prema novijim istraživanjima zasnovanim na dokumentima podnesenim u okviru FARA-e, intenzitet lobiranja Republike Srpske u SAD-u posebno je porastao tokom Trumpove druge administracije. Prema dostupnim podacima, Republika Srpska je od 2022. godine za registrirano lobiranje u SAD-u potrošila oko 5,64 miliona USD, dok se za period od 2025. godine nadalje navodi izrazito povećanje od oko 8,9 miliona USD. Takvi podaci otvaraju pitanje transparentnosti izvora finansiranja i eventualnog postojanja neprijavljenih ili nezakonitih finansijskih tokova, što može biti predmet nadležnih institucija i njihove provjere. 

Još je značajniji sadržaj pojedinih ugovora odnosno ono što je usmeno dogovoreno bez pisanog traga. Istraživanja zasnovana na FARA dokumentaciji navode da su među ciljevima lobističkih aktivnosti bili ukidanje američkih sankcija[3] Miloradu Dodiku i njegovim saradnicima, promjena američkog pristupa prema instituciji visokog predstavnika (OHR) i jačanje međunarodne podrške političkim ciljevima rukovodstva Republike Srpske.

To samo po sebi nije dokaz korupcije. Lobiranje za promjenu politike neke države može biti potpuno legalno. Ali upravo zato treba postaviti pitanje: gdje prestaje legitimno političko zastupanje, a gdje počinje kupovina političkog utjecaja?

Michael Flynn kao simptom novog modela

Posebno je zanimljiv angažman penzionisanog američkog generala i bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Michaela Flynna. Prema FARA dokumentaciji američkog Ministarstva pravde, Michael Flynn angažovan je kao konsultant za Republiku Srpsku uz naknadu od 100.000 američkih dolara mjesečno. U opisu angažmana navedeni su strateško savjetovanje i analiza, istraživanje informacija te uspostavljanje kontakata s relevantnim akterima u Washingtonu. Ključno pitanje stoga nije samo može li Milorad Dodik, kao privatni politički akter, angažovati lobiste, već ko je u konkretnom slučaju naručilac takvih usluga, ko je ovlašten odobriti njihovo finansiranje javnim sredstvima i na kojem pravnom i institucionalnom osnovu. Jednako je važno utvrditi koriste li se ta sredstva u skladu sa zakonom, javnim interesom i relevantnim računovodstvenim standardima. Riječ je o novcu poreskih obveznika, a ne o privatnim sredstvima Milorada Dodika, zbog čega njegovo trošenje mora biti transparentno, provjerljivo i pravno utemeljeno.

Registracija prema FARA-i omogućava transparentnost, ali sama po sebi ne znači da su sve aktivnosti politički ili etički neproblematične. U tom kontekstu relevantan je i Western Balkans Democracy and Prosperity Act[4], koji predviđa dodatne mehanizme nadzora nad aktivnostima koje mogu ugroziti mir, sigurnost i demokratske institucije na Zapadnom Balkanu odnosno u konkretnom slučaju Daytonski mirovni sporazum.

Pažnju zaslužuju i aktivnosti Roda Blagojevicha i Maxa Primorca, posebno njihovi javni stavovi o ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine, unutarnjem ustrojstvu države, trećem entitetu i odnosu prema institucijama BiH. Međutim, politički stavovi sami po sebi nisu dokaz nezakonitog djelovanja. Eventualna odgovornost može se utvrditi samo na osnovu konkretnih aktivnosti, finansijskih aranžmana i dokaza o kršenju zakona u ovom slučaju od strane američkih državljana.

Zato FARA registracija nije potvrda ni političke nevinosti ni krivice, već mehanizam transparentnosti. Ključno je utvrditi ko finansira lobiranje, za koje ciljeve, kome se lobisti obraćaju i da li su svi relevantni angažmani uredno prijavljeni američkim institucijama.

Sankcije kao test

Posebno osjetljivo pitanje jeste činjenica da su Sjedinjene Države prethodno sankcionirale Milorada Dodika[5] zbog aktivnosti koje su američke vlasti povezivale sa podrivanjem Daytonskog sporazuma i korupcijom, a zatim su sankcije ukinute.

Istovremeno, dokumentirana lobistička aktivnost u Washingtonu bila je usmjerena upravo prema promjeni američke politike prema Dodiku, njegovom političkom krugu i prema Bosni Hercegovini. Istraživački izvještaji ukazuju na vremensku podudarnost između intenziviranja lobiranja i ukidanja sankcija. Međutim, sama vremenska podudarnost nije dovoljna da bi se zaključilo da je lobiranje neposredno prouzrokovalo odluku američke administracije. Tu je razliku važno jasno naglasiti, ali istovremeno ne treba zanemariti postojeće indicije, posebno imajući u vidu sofisticiranost i kompleksnost ovakvih aktivnosti.

Međutim, upravo ta podudarnost predstavlja dovoljan razlog za transparentno institucionalno pitanje: ko je lobirao, za koliko novca, kome se obraćao, kakve je informacije predstavljao američkim donosiocima odluka i da li je sve što je bilo potrebno prijaviti zaista bilo prijavljeno? To nisu politička, nego institucionalna pitanja.

Kada lobiranje postaje koruptivni rizik?

Korupcija nije samo primanje novca u koverti. U savremenim političkim sistemima mnogo suptilniji oblik rizika može nastati kada se novac pretvara u pristup, pristup u politički utjecaj, a politički utjecaj u konkretne odluke.

Zato treba razlikovati najmanje četiri kategorije:

• Prvo – legitimno lobiranje. Strani ili domaći interes zastupa se transparentno, uz registraciju i jasno navedene ciljeve.
• Drugo – agresivno, ali legalno lobiranje. Znatna finansijska sredstva koriste se za sastanke, političku komunikaciju, medijske kampanje i izgradnju odnosa sa donosiocima odluka.
• Treće – netransparentno posredovanje. Postoje posrednici, finansijski aranžmani ili političke veze koje javnosti nisu dovoljno objašnjene.
• Četvrto – koruptivno djelovanje. Novac, korist ili protivusluga daju se ili primaju radi nedopuštenog utjecaja na konkretnu službenu odluku.

Granica između druge i treće kategorije može biti politički problematična, ali ne mora unaprijed biti krivično djelo. Granica između treće i četvrte kategorije, međutim, može imati ozbiljne pravne posljedice.

Zato bi svako ozbiljno istraživanje ovog fenomena moralo početi od dokumenata, bankarskih tragova i praćenja finansijskih transakcija, ugovora, FARA prijava, komunikacije sa zvaničnicima i konkretnih odluka koje su uslijedile nakon lobističkih aktivnosti. Ne treba optuživati bez dokaza – ali ne treba ni zatvarati oči. Upravo ovdje dolazimo do najvažnijeg principa.

Ne postoji javno potvrđena osnova da se sve aktivnosti Dodikovog političkog kruga u Sjedinjenim Američkim Državama automatski kvalificiraju kao korupcija. Istovremeno, nema osnova da se svako pitanje o načinu finansiranja lobističkih aktivnosti unaprijed odbaci kao politički motivisan napad. Dostupna saznanja o aktivnostima Milorada Dodika i njegovog političkog kruga, međutim, opravdavaju dodatni oprez, detaljnu provjeru finansijskih tokova i nastavak relevantnih istraga.

Ako postoje indicije o mogućem kršenju američkih zakona, nadležni američki organi – uključujući Ministarstvo pravde, FARA odjel, OFAC, IRS, FBI i druge institucije, u zavisnosti od prirode konkretnih aktivnosti – raspolažu mehanizmima za njihovu provjeru. Takva provjera ne bi trebala biti shvaćena kao politički progon Milorada Dodika, već kao institucionalna provjera poštivanja zakona i integriteta američkog političkog i pravnog sistema.

Ukoliko su sve aktivnosti bile zakonite i propisno prijavljene, institucionalna provjera to može potvrditi. Ukoliko se utvrde kršenja zakona, nadležne institucije imaju odgovornost da utvrde prirodu i obim nepravilnosti te, u skladu sa zakonom, poduzmu odgovarajuće mjere protiv odgovornih.

Opasnost za američki politički i pravni sistem

Ovo pitanje nije važno samo za Bosnu i Hercegovinu. Ako strani politički akteri mogu, uz relativno ograničena finansijska sredstva, ostvarivati pristup bivšim visokim američkim zvaničnicima, političkim mrežama, medijima i kongresnim krugovima, problem izlazi izvan bosanskohercegovačkog okvira.

Time se otvara šire pitanje otpornosti američkog političkog i pravnog sistema na transnacionalne mreže političkog novca. Posebno je osjetljivo kada se strani finansijski resursi koriste za ostvarivanje političkih ciljeva koji neposredno zadiru u američku vanjsku i sigurnosnu politiku, uključujući sankcije, nacionalnu sigurnost SAD-a, NATO, teritorijalni integritet savezničkih država, odnose s Rusijom i Kinom te budućnost međunarodnog mirovnog poretka.

U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina predstavlja svojevrsni test institucionalnog integriteta američkog političkog i pravnog sistema. Posebnu pažnju zahtijevaju aktivnosti povezane s Miloradom Dodikom, koje se u pojedinim analizama dovode u vezu s nastojanjima usmjerenim na slabljenje državnih institucija Bosne i Hercegovine i širenje ruskog političkog i sigurnosnog utjecaja. To je posebno značajno imajući u vidu da je Daytonski mirovni sporazum pregovaran i parafiran u Daytonu, a potom potpisan u Parizu, s ciljem okončanja rata i uspostavljanja trajnog mira, uz očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.

Šta je sa Heritage Foundation i evropskim desničarskim krugovima?

Ovdje također treba napraviti jasnu razliku. Heritage Foundation[6] ima pravo da razvija vlastite političke stavove o Bosni i Hercegovini. Njena analiza iz jula 2025. godine otvoreno zagovara bitno drugačiji pristup međunarodnom angažmanu u BiH, uključujući koncept tri federalne jedinice i ukidanje postojećeg modela međunarodnog nation-buildinga.

Sama činjenica da se takvi stavovi podudaraju s pojedinim političkim pozicijama Milorada Dodika ili drugih aktera u BiH, poput Dragana Čovića i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ BiH), nije dokaz da Heritage Foundation djeluje po njihovom nalogu niti da je uključena u njihove lobističke aktivnosti. Međutim, takva mogućnost se, bez dodatnih provjera i relevantnih dokaza, ne može ni isključiti.

Problem nastaje kada se političke pozicije različitih aktera počnu povezivati sa zatvorenim mrežama finansiranja, plaćenim pristupom, bivšim državnim funkcionerima i stranim političkim interesima, a javnost više ne može jasno razaznati gdje završava ideološko slaganje, a gdje počinje organizovani interes ili čak možda kriminal odnosno krivično djelo. To je trenutak kada demokratske institucije moraju tražiti maksimalnu transparentnost.

Isti standardi transparentnosti za sve

Posebno je problematično ako zapadne države od drugih zahtijevaju transparentnost stranog političkog utjecaja, a istovremeno zatvaraju oči pred vlastitim mrežama političkog lobiranja.

Bosna i Hercegovina ne bi smjela biti prostor u kojem se zbog promijenjene političke konfiguracije u Washingtonu ili Briselu relativizuju principi koji su godinama predstavljani kao temelj zapadne politike prema Balkanu.

Daytonski sporazum[7] nije samo okvir za političku trgovinu između etničkih elita. On predstavlja međunarodni mirovni aranžman čija je osnovna svrha očuvanje mira i teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine.

Zato je legitimno raspravljati o tome kako reformisati Daytonski sporazum. Ali je sasvim drugo pitanje da li se kroz lobističke mreže pokušava ostvariti politički cilj koji nije moguće ostvariti kroz institucije unutar Bosne i Hercegovine.

Posebno pitanje: porijeklo novca iz Republike Srpske

Ovdje postoji još jedan element koji zaslužuje posebnu pažnju. Ako se javni novac Republike Srpske i Bosne i Hercegovine koristi za višemilionske lobističke ugovore u Washingtonu, građani imaju pravo znati: ko je tačno angažiran, koliko je kome plaćeno, koji su konkretni ciljevi ugovora, ko je odobrio sredstva i kakvi su bili rezultati lobiranja. Jednako je važno utvrditi da li su svi ugovori i aktivnosti uredno prijavljeni nadležnim američkim institucijama, da li su javne funkcije ili javna sredstva korišteni za ostvarivanje privatnih političkih interesa te da li su u tim poslovima postojali posrednici ili finansijski tokovi koji nisu bili transparentno prikazani.

Posebno je važno otvoriti pitanje porijekla sredstava kojima se finansiraju takve aktivnosti, kao i mogućeg odnosa između javnih prihoda, političkih interesa i lobističkih angažmana. Ukoliko javna sredstva, neposredno ili posredno, služe za ostvarivanje političkih ciljeva pojedinaca ili interesnih grupa, to zahtijeva odgovarajuću institucionalnu i finansijsku provjeru.

U tom kontekstu, pitanje nije samo koliko je novca potrošeno na lobiranje, već i da li su ti troškovi srazmjerni ostvarenom javnom interesu, ko ih je osigurao, pod kojim uslovima i u čijem interesu. Transparentnost tih finansijskih tokova od ključnog je značaja za građane Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, ali i za zaštitu integriteta javnih institucija i demokratskog procesa.

Nezavisna istraživanja otvaraju pitanje raspodjele prihoda prikupljenih putem Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) BiH. Prema istraživanjima koja su se pojavila u javnosti, Republici Srpskoj se kroz postojeći sistem raspodjele godišnje usmjerava oko 500 miliona eura, odnosno približno milijardu KM, više nego što bi joj pripadalo prema stvarnoj strukturi krajnje potrošnje. Ove navode potrebno je provjeriti na osnovu relevantnih podataka, metodologije obračuna i kriterija raspodjele prihoda od indirektnih poreza.

IFIMES je u svojim analizama ukazivao na nesrazmjer između prikupljenih prihoda od indirektnih poreza i sredstava koja se, kroz sistem raspodjele, vraćaju entitetima. Zvanični ekonomski podaci istovremeno ukazuju da se koeficijenti raspodjele ne usklađuju uvijek sa stvarnim promjenama u krajnjoj potrošnji, što otvara pitanje pravičnosti i tačnosti postojećeg modela raspodjele.

Prema službenim analizama i navodima iz Federacije BiH, primjena ranijih koeficijenata u određenom periodu dovela je do toga da je Republika Srpska primila između 120 i 150 miliona KM više sredstava nego što bi joj pripalo prema novijim obračunima, dok bi odgovarajući iznos pripao Federaciji BiH. Vlada Federacije BiH dala je saglasnost Federalnom ministarstvu finansija i Federalnom pravobraniteljstvu da protiv Republike Srpske pokrenu postupak radi naknade štete povezane s neizvršenim poravnanjima prihoda od indirektnih poreza.[8] U jednom periodu Federacija BiH je u prihode UIO BiH učestvovala sa oko 72%, dok je iz raspodjele povlačila oko 62% sredstava, dok je Republika Srpska uplaćivala oko 24%, a povlačila približno 34%.

Prema analizi sadržanoj u „Plavoj knjizi – Novi model razvoja FBiH“[9], koja se poziva na podatke Kozadre (2016), u 2016. godini Federacija BiH učestvovala je sa oko 71% u ukupnim uplatama indirektnih poreza, dok je njen udio u raspodjeli iznosio 63,83%. Istovremeno, Republika Srpska učestvovala je sa 26,88% u uplatama, dok je njen udio u raspodjeli iznosio 32,62%. To predstavlja razliku od 7,17 procentnih poena na štetu Federacije BiH i 5,74 procentnih poena u korist Republike Srspke.

Ovi podaci ukazuju na značajnu razliku između mjesta na kojem se indirektni porezi uplaćuju i načina njihove raspodjele, zbog čega pitanje metodologije obračuna i korištenja podataka o krajnjoj potrošnji predstavlja jedno od ključnih pitanja fiskalnih odnosa u Bosni i Hercegovini.

Ovaj odnos otvara šire pitanje transparentnosti i odgovornosti u upravljanju javnim prihodima. Građani BiH svakodnevno plaćaju poreze, a ukupni javni prihodi zemlje u 2026. godini mogli bi doseći oko 25 milijardi KM, pri čemu UIO BiH prikuplja približno polovinu sredstava kroz indirektne poreze, koji se zatim raspoređuju različitim nivoima vlasti. Riječ je o novcu poreskih obveznika i građana, zbog čega bi njegovo prikupljanje, raspodjela i trošenje morali biti predmet pojačane javne kontrole.

U tom kontekstu posebno su ozbiljne tvrdnje o tome da se kroz različite zloupotrebe, fiktivne odnosno „fantomske“ projekte i korupcijske šeme godišnje gubi ili nenamjenski troši oko 2,5 milijardi eura (5 milijardi KM). Takve tvrdnje nezavisnih izvora izražavaju zabrinutost, jer navedeni iznos predstavlja približno petinu ukupnih javnih prihoda BiH. Zloupotrebe javnog novca utvrđuju nezavisni stručnjaci i organizacije civilnog društva na osnovu provedenih analiza, istraga i dostupnih činjenica, uključujući i one koje nadležne institucije često ne procesuiraju ili javno ne objavljuju. To je važno imati u vidu pri razumijevanju i tumačenju iznesenih podataka.

Ogroman jaz između institucija i građana dodatno otežava razumijevanje načina na koji se javni novac prikuplja i troši. Građani često ne povezuju poreze koje plaćaju sa kvalitetom javnih institucija, zdravstvenih usluga, obrazovanja ili infrastrukture. Upravo zbog toga korupcija može ostati nedovoljno vidljiva i bez adekvatnih posljedica. Ukoliko se utvrdi da su zloupotrebe javnih sredstava sistematske, organizirane i povezane s djelovanjem više aktera, takve pojave mogu imati obilježja organiziranog kriminala, što zahtijeva djelovanje nadležnih pravosudnih i kontrolnih institucija.

Dodatni problem predstavlja način odlučivanja u Upravnom odboru UIO, koji ključne odluke donosi konsenzusom državnog i entitetskih ministara finansija. Prema javno iznesenim tvrdnjama, predstavnici Republike Srpske blokiraju usvajanje novih koeficijenata jer bi njihova primjena značila smanjenje prihoda za budžet Republike Srpske, dok se pitanje raspodjele povezuje i s drugim otvorenim pitanjima, uključujući sistematizaciju radnih mjesta i granične prelaze.

Ključno pitanje stoga nije samo koliki je eventualni finansijski nesrazmjer, već na osnovu kojih kriterija se prihodi raspoređuju, zašto se koeficijenti ne usklađuju s relevantnim stvarnim podacima o krajnjoj potrošnji i ko snosi institucionalnu odgovornost za višegodišnju blokadu odlučivanja.

Ukoliko se potvrdi da postoje značajne disproporcije između uplaćenih prihoda i sredstava koja se raspodjeljuju entitetima, otvara se šire pitanje fiskalne pravičnosti i načina na koji se javni novac koristi za ostvarivanje političkih ciljeva. Posebno je osjetljivo pitanje da li građani Federacije BiH posredno učestvuju u finansiranju političkih aktivnosti Milorada Dodika, koje su usmjerene protiv državnih institucija i ustavnog poretka Bosne i Hercegovine. To pitanje zahtijeva provjeru na osnovu konkretnih finansijskih podataka, a ne političkih pretpostavki.

To je posebno važno zato što se radi o javnom novcu. Potrebna je nezavisna provjera, a ne politička kampanja. Potrebno je izbjeći dvije krajnosti. Prva je tvrdnja da je svako lobiranje korupcija. Druga je tvrdnja da je sve što je formalno registrovano kao lobiranje automatski legitimno i neupitno. Ni jedno ni drugo nije dovoljno.

FARA registracija omogućava transparentnost, ali ne zamjenjuje rad istražnih organa. Političko lobiranje može biti legalno, ali konkretna finansijska transakcija, skriveni interes ili protivusluga mogu biti predmet potpuno drugačije pravne ocjene.

Zato bi američke institucije, bez političke selektivnosti, trebale biti spremne provjeriti sve relevantne navode kada postoji dovoljno konkretnih indicija. To ne znači unaprijed optuživati Milorada Dodika (SNSD) ili bilo kojeg drugog političkog aktera za krivično djelo, ali ga ne treba ni isključiti. To znači primijeniti isti princip koji važi za svakog drugog stranog političkog aktera koji troši javni novac na političko djelovanje u Sjedinjenim Državama, posebno ako je usmjereno protiv ustavno-pravnog poretka pojedine države.

Bosna i Hercegovina kao ogledalo

Paradoks je da se o stranom političkom utjecaju danas često govori kada dolazi iz Moskve, Pekinga ili drugih centara moći, dok se znatno manje pažnje posvećuje mogućnosti da se politički utjecaj ostvaruje i unutar samih zapadnih političkih sistema. Za Bosnu i Hercegovinu to je posebno osjetljivo pitanje.

Ako politički akter poput Milorada Dodika izgubi određenu institucionalnu ili političku bitku unutar vlastite države, a zatim pokuša finansijskim i političkim kanalima utjecati na stavove velikih sila, dio političkog procesa može se premjestiti iz Sarajeva i Banje Luke u Washington.

Time nastaje nova vrsta političke asimetrije: akter koji raspolaže većim finansijskim resursima i boljim pristupom međunarodnim centrima moći može pokušati nadomjestiti ono što nije uspio ostvariti kroz domaće institucije. Ako se politički utjecaj može kupovati novcem, pristupom i posredničkim mrežama, tada se ne dovodi u pitanje samo transparentnost lobiranja, već i integritet procesa donošenja odluka u međunarodnoj politici. U krajnjoj konsekvenci, takva praksa može otvoriti pitanje privatizacije političkog utjecaja i pretvaranja pristupa vanjskoj politici u privilegiju onih koji ga mogu finansirati.

Transparentnost kao granica između lobiranja i korupcije

Tanka granica između lobiranja i korupcije ne određuje se prema tome ko je lobista, koliko je moćan njegov klijent ili kojoj političkoj opciji pripada. Ona se određuje prema transparentnosti, zakonitosti, porijeklu novca, sadržaju aktivnosti i odnosu između plaćene usluge i konkretne političke odluke.

Slučaj Milorada Dodika i lobističkih aktivnosti Republike Srpske u Sjedinjenim Američkim Državama zato zaslužuje ozbiljnu institucionalnu i istražnu pažnju, ali ne i unaprijed izrečenu presudu. Pitanje, međutim, nije samo ima li Dodik pravo angažovati lobiste, već postoji li za takav angažman odgovarajuća pravna i institucionalna legitimacija, posebno imajući u vidu da Milorad Dodik od prestanka mandata predsjednika Republike Srpske ne obavlja formalnu funkciju u institucijama Republike Srpske niti Bosne i Hercegovine, dok se za lobističke aktivnosti, prema dostupnim navodima, koriste javna sredstva, odnosno novac poreskih obveznika, a ne njegova privatna sredstva. 

Ključno je utvrditi pod kojim se uslovima takav angažman finansira, ko odobrava sredstva i na osnovu kojeg pravnog osnova, te da li se javni novac koristi u skladu sa zakonom i javnim interesom. Jednako je važno utvrditi jesu li angažovani lobisti djelovali zakonito i transparentno, te da li je javni novac Republike Srpske, odnosno Bosne i Hercegovine, korišten isključivo za legitimno zastupanje institucionalnih interesa ili i za ostvarivanje političkih ciljeva koji, po svojoj prirodi i ustavnom okviru, zahtijevaju odluke nadležnih institucija Bosne i Hercegovine i demokratsku legitimaciju njenih građana.

Ukoliko američki nadležni organi utvrde postojanje elemenata kršenja američkog prava, eventualne istrage moraju biti provedene neovisno od političke pripadnosti ili funkcije aktera. Ovo pitanje stoga više nije samo pitanje Milorada Dodika (SNSD), već zahtijeva ispitivanje svih relevantnih aktera, finansijskih tokova i institucionalnih veza. Pri tome ne treba unaprijed isključiti mogućnost da istraga dovede i do stranih državljana i/ili stranih institucija ukoliko za to postoje relevantne činjenice i dokazi.

U konačnici, riječ je o širem pitanju: može li se američki politički i pravni sistem zaštititi od pretvaranja novca stranih političkih aktera u politički utjecaj i mogu li se prema vlastitim političkim mrežama primjenjivati isti standardi transparentnosti koji se zahtijevaju od drugih?

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad