Nedžad Omerović, radioamater, koji je radio s novinarom Ninom Ćaticem i sa njim krenuo u šumu, prisjetio se za N1 tih teških dana. Inače, radioamater Omerović je uspostavio posljednju radio vezu iz Srebrenice.

“Sjećam se dana kada smo krenuli, pošto sam ja s Ninom Ćatićem rahmetli odradio zadnju vezu u toku dana, kada je on poslao onaj naš izvještaj kada je sve gorilo, mi smo krenuli zajedno preko šume, prema Jaglićima. Nismo htjeli otići u Potočare, bili smo tih godina, dvadeset i nešto. Kada smo krenuli preko šume bilo smo u grupi i bili smo cijelo vrijeme zajedno, u jednom momentu on je ostao i više ga ja nisam vidio”, priča Omerović.

Najgore im je bilo, kaže, na Kameničkon brdu gdje je bilo puno zasjeda, granatiranja, mrtvih ljudi oko njih.

“Bilo je teško i tu noć kada smo prešli put između Konjević Polja i Kasabe. Čekali smo iz sekunde u sekundu da ne naiđe auto, tenk, transporter. Poslije toga je dolazila rijeka, pa planina, ali išli smo dalje u nadi da ćemo preživjeti. Oko nas su stalno bilo mrtvih ljudi, od granata, metaka od zasjeda“, priča on.

Roditelje i kćerku nije vidio tri i po godine jer je bio u Srebrenici, a kada je došao ona ga nije prepoznala.

“Sve se to skupljalo u meni, ali sada sam dobro”, navodi.

“Kada smo došli na Baljkovicu (slobodni terotoriju) bili smo izgubljeni. Ja sam prošao pored rođenog brata nisam ga prepoznao. Imao sam sreću da ja nisam ranjen, ali smo nosili moje ranjene kolege, i uspjeli smo i danas su živi.
Mi smo i tada prolazili pored masovnih grobnica ali nismo bili svjesni toga, jer one su tako dobro bile “urađene””, priča Omerović.

Radioamater je, kaže, postao sasvim slučajno.

“U školi smo otišli na sekciju radioamatera, položio Klasu B i to je došlo do izražaja u ratu kada to nije imao ko da radi.
Nino je momak koji je samo gledao u budućnost, sanjao velike stvari, ali završio je tog dana negdje u toj šumi. Do sada ga nismo uspjeli naći, pokušavali smo, išli na lice mjesta ali još jedan taj dio nije demoniran i njegova majka rahmetli Hajra je dolazila, pitala Nedžade znam da si bio s njim. Tu noć kada sam ja ostao u Pošti (gdje im je bilo sjedište) on je otišao kući poslije dvanaest sati, kaže ode da se pozdravi s roditeljima. Kažem mu, svrati do mog stana ponesi i moj ruksak. I on je došao negdje pred zoru u Poštu i rekao – evo ti ruksak ali nemaš hrane, ali evo poslala je moja majka nešto pa ćemo zajedno jesti. I jeli smo i na jednom onom vojničkom krevetu pred zoru, obojica smo zaspali. Imali smo dogovoreno javljanje ujutro s Predsjedništvom BiH i drugim vezama i mi smo to sve spremali. To jutro osule si granate na Poštu i mi smo stanicu snijeli u prizemlje i počeli raditi, javljati se. U jednom momentu je došao UNOROFOR, rekli su sve će biti u redu, nemojte se plašiti a u međuvremenu su oni svoje ljude izmjestili iz Pošte”, ispričao je Omerović.

Tog dana, 11. jula proveli su u Pošti, a dogovor je bio oko 2:15 da bude jedna veza s Predsjedništvom BiH koju nisu realizovali.

“U dva sata sam ja dogovorio da se čujem sa svojom suprugom koja je bila u Živinicama. Nisam joj se mogao javiti, poručio sam Samiru radioamateru, reci joj dobro sam, živ sam, ne znam šta će biti, moram ugasiti stanicu. Ostali smo sami Nino i ja i morali smo krenuti. Čuveni njegov izvještaj, kada je sve gorilo, uspjeli smo da odradimo pod granatama. I to smo preživjeli, ali Nino nije preživio Marš da on svjedoči danas o ovim stvarima”, rekao je Omerović.