Šezdeset posto stanovnika glavnog grada u kojem živi mnogo Bosanaca živi u stanovima koje daje grad

Da bi se razumjelo kako je to nastalo, treba se vratiti sto godina unazad.

Prije Prvog svjetskog rata Beč je imao neke od najgorih stambenih uslova u Evropi. Radničke porodice su, da bi platile stanarinu, izdavale mjesto u vlastitom krevetu, i to ljudima koji rade u različitim smjenama, pa jedan spava danju a drugi noću.

Nakon rata, u periodu koji se naziva Crveni Beč, gradska vlast je odlučila to riješiti gradnjom.

Između 1923. i 1934. podignuto je 64.000 stanova u četiri stotine zgrada. U njih je useljeno oko dvjesto hiljada ljudi, dakle desetina tadašnjeg stanovništva grada.

Stanarina od tri i po posto plate

Način na koji je to finansirano bio je ključan.

Stanarina nije određivana prema tržištu nego prema trošku održavanja zgrade.

U to vrijeme je iznosila oko tri i po posto prosječne plate polukvalifikovanog radnika. Novac je pokrivao održavanje i pogon zgrade, ništa više.

Gradnja je plaćena iz posebnih poreza, među njima i poreza na luksuz i na velike stanove. Zamisao je bila da se stan tretira kao infrastruktura, slično kao vodovod ili tramvaj, a ne kao roba.

Ko ima pravo, i zašto to nije socijalna pomoć

Ovdje je razlika zbog koje bečki sistem funkcioniše, a slični drugdje nisu.

Uslovi za dobijanje stana su da osoba ima najmanje osamnaest godina, da u Beču živi bar dvije godine i da joj prihod ne prelazi određeni prag.

Taj prag je, međutim, postavljen visoko. Njime je obuhvaćena i srednja klasa, ne samo najsiromašniji.

Uz to postoji pravilo koje sve mijenja: ako stanar kasnije počne zarađivati više od praga, ne mora se iseliti.

Posljedica je da u istoj zgradi žive radnik, nastavnik, službenik i inženjer. Zbog toga stanovanje u gradskom stanu u Beču ne nosi stigmu, jer nije znak siromaštva.

Zgrade s bazenima i ambulantama

Gradski stanovi se ne prepoznaju po tome što izgledaju jeftinije.

U velikim kompleksima nalaze se bazeni, vrtići, škole, teniski tereni i prostori za djecu.

Gradilo se u svih dvadeset tri okruga, a ne samo na rubu grada. To je bila svjesna odluka, da ne bi nastali kvartovi u kojima žive isključivo siromašni.

Prosječna stanarina u gradskim stanovima kreće se oko četiri stotine eura mjesečno.

Zašto to obara i cijene privatnih stanova

Ovo je dio koji objašnjava zašto je Beč jeftin i za one koji nisu u gradskom stanu.

Kada polovina stambenog fonda ima kontrolisanu cijenu, privatni vlasnik ne može tražiti koliko hoće.

Stanar koji smatra da je cijena previsoka ima stvarnu alternativu, a to mijenja odnos snaga na tržištu.

Rezultat je da je prosječna cijena stanovanja u Beču oko deset eura po kvadratu, dok je u Parizu blizu dvadeset osam, a u Londonu preko dvadeset. Nijedan veliki zapadnoevropski grad nema niže stanarine.

Šta u tom sistemu ne radi

Vrijedi navesti i drugu stranu, jer se bečki model često prikazuje kao savršen.

Održavanje toliko starog fonda je skupo. Prema jednoj procjeni iz 2016, gradski stanovi su te godine poslovali s gubitkom od oko 827 miliona eura, jer su troškovi bili šezdeset posto viši od prihoda od stanarina.

Uz to, dio starijih zgrada ne odgovara današnjim standardima. Procjenjuje se da otprilike trećina gradskih stanova nema centralno grijanje ili kupatilo unutar samog stana.

Sistem je i vrlo složen. Postoje dvije različite vrste javnog stanovanja, s različitim pravilima, a jedan stručnjak je procijenio da ga u potpunosti razumije mali broj ljudi.

I dalje, kada se sve sabere, Beč se redovno nalazi na vrhu listi gradova s najboljim uslovima za život, a stanovanje je jedan od glavnih razloga.