Siromašna regija doslovno leži na ponajvećim rezervama litijuma, ali ne žuri sa istraživanjem

Brazil posjeduje jedne od najvećih poznatih rezervi litijuma, koncentrirane uglavnom u dolini Jequitinhonha, u Minas Geraisu, jednoj od najsiromašnijih regija. Potencijal je ogroman, ali do sada zemlja izvozi rudu gotovo sirovu i jedva koristi najvredniji dio lanca, a to je transformacija ovog litijuma u baterije i visokotehnološke proizvode.

Blago u dolini Jequitinhonha

U ovoj priči postoji lijepa i bolna ironija. Dolina Jequitinhonha, historijski povezana sa siromaštvom i sušom, pod zemljom krije jedno od najpoželjnijih blaga ovog stoljeća. Rezerve litijuma tamo mogle bi transformirati ekonomiju regije i zemlje, otvarajući radna mjesta, prihode i razvoj u zemlji kojoj je to oduvijek bilo potrebno. Potencijal za promjenu je ogroman.

Svijet ispred, Brazil iza

Dok Brazil oklijeva, ostatak svijeta bježi. Kina ne samo da troši litijum, već dominira rafiniranjem i proizvodnjom baterija, diktirajući cijene i pravila. Zemlje poput Čilea i Australije godinama iskorištavaju svoje rezerve u velikim razmjerima, a sada čak i Kongo, kako smo pisali, snažno ulazi u igru. Svaki od ovih napredaka povećava jaz između onih koji predvode ekonomiju litijuma i onih koji zaostaju.

Razlika nije u posjedovanju rude, već u onome što se s njom radi. Brazil ima litijum, ali izvozi najjeftiniji dio lanca i uvozi skupe proizvode napravljene od njega, poput baterija. To je kao da prodajete pšenicu i kupujete hljeb, zarađujete malo i ovisite o drugima za dio koji zaista donosi profit. Ova logika, koja se ponavlja u raznim sektorima, dobro je poznat problem u brazilskoj ekonomiji.

Da bismo razumjeli obim rasipanja, vrijedi pogledati gdje se nalazi pravi novac. Sirova litijumska ruda vrijedi samo djelić vrijednosti gotove baterije, a još manje u poređenju sa kompletnim električnim automobilom. U svakoj fazi transformacije, vrijednost se multiplicira, i upravo su se u tim fazama Kina i druge zemlje specijalizirale. Oni koji prodaju samo kamen dobijaju najmanji dio ogromnog kolača. Kada bi se Brazil mogao popeti ovim putem, prerađujući litijum i proizvodeći baterije kod kuće, zadržao bi bogatstvo u zemlji koja trenutno propada, stvarajući kvalifikovana radna mjesta i tehnologiju umjesto da samo šalje jeftinu rudu u inostranstvo.

Zašto Brazilu treba toliko dugo

Razlozi zašto Brazilu treba toliko dugo da iskoristi prednosti svog litija su brojni i dobro poznati. Nedostatak investicija, nejasna pravila, nesigurna infrastruktura u rezervnim regijama i stara tendencija izvoza sirovina umjesto industrijalizacije. Dodajte tome legitimne ekološke i društvene probleme, jer rudarstvo treba obavljati pažljivo kako bi se izbjeglo ponavljanje prošlih grešaka, a rezultat je sporiji napredak nego što bi potencijal dozvolio.

Dobra vijest je da se nešto počinje pomicati. U dolini Jequitinhonha napreduju projekti rudarstva litijuma, a interes investitora raste. Ali pravi napredak zahtijevao bi više od kopanja; bilo bi potrebno privući prerađivačku i industriju baterija, obučiti radnu snagu i tretirati bogatstvo litijuma kao nacionalnu strategiju, a ne samo kao još jednu rudu za otpremu sirovine u inostranstvo.

Globalna utrka za litijumom pokazuje da je vrijeme dragocjeno, a oni koji previše odlažu rizikuju da drugi trajno preuzmu vodstvo. Brazil drži vrijednu kartu u igri buduće ekonomije, ali još nije odlučio da je odigra sa odlučnošću. Transformacija blaga doline Jequitinhonha u pravo bogatstvo, a da se ne pretvori u tužaljka, izazov je s kojim se zemlja mora suočiti prije nego što se ovaj prozor zatvori, jer prilike poput ove, u brzoj utrci za energijom budućnosti, obično ne čekaju one koji sporo odlučuju.

┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad