Inela Selimović i njen sin ispraćeni su danas na vječni počinak. U Kalesiji i Lukavcu Dan je žalosti. Potraga za Еmirom Selimovićem, koji se sumnjiči za ubistvo supruge i sina, još traje. U međuvremenu, sve više žena svjedoči o nasilju kojem su izložene. Traže zaštitu i pitaju se, dokle će sistem da zatvara oči.

Dženazi i ukopu Inele Selimović i njenog sina prisustvovao je veliki broj članova porodice, prijatelja, komšija… U Lukavcu – njenom rodnom mjestu, Kalesiji – gdje je živjela sa svojom porodicom, ali i čitavoj BiH muk.

Za njihovo ubistvo sumnjiči se Emir Selimović – Inelin suprug i dječakov otac, potraga za njim i dalje traje.
U međuvremenu, ponovo se prstom upire u sistem, za koji se sumnja da je, po ko zna koji put, zakazao. Na ovu poraznu praksu ćutanjem su, spontanim okupljanjem i ostavljanjem ruža za dva nasilno ugašena života, bez transparenata i pisanih poruka, ispred državnih institucija BiH, ukazali i građani Sarajeva.

Sanela Gračić, inicijator skupa:

“Sve ovo i radimo zbog naše djece. Ja sam majka jednog dječaka, tetka sam prekrasnim djevojčicama i u svom okruženju imam divne djevojčice koje će sutra biti žene i izuzetno je važno da se bavimo ovom temom i da im osiguramo jedan sistem, jednu državu u kojoj će se osjećati sigurno.”

Anesa Ališić:

“Vlast ne radi ništa po mnogim pitanjima i mnogim problemima. Ja sam bila na protestima i u ponedjeljak. Malo je veći odziv bio, danas, nažalost, evo, vikend je. Ali, nažalost, trebalo bi da su ulice zatvorene koliko je ljudi, da tražimo odgovornost, da tražimo sisteme i policiju koja će da nas štiti.”

I danas bez masovnog odziva, ali s nedvosmislenim porukama. Kao i mnogo puta do sada, ukazuje se na potrebu promjene sistema i možda još važnije, kolektivne svijesti.

Hrabra svjedočanstva žena koje su preživjele nasilje i još ga preživljavaju, slušali smo i dan ranije, na skupu u Kalesiji. Svima njima zajedničko je što na njihove vapaje sistem ostao slijep, gluv i nijem. Iako su nadležne institucije u TK saopštile da nije bilo prijavljenog nasilja nad Inelom, postoje indicije da je bila izložena psihičkoj torturi.

“Pominje se, takođe, nezvanično, i da je Selimović imao nekoliko prekršaja za krađe, ali da se to zataškalo.”

Zbog čega smo se obratili i kantonalnom MUP-u, odakle su nas informisali da je naš upit u obradi, te da ćemo, s obzirom na vikend, sačekati na odgovor. Imaju li vremena oni koji nasilje trpe?

Bojana Jovanović, Centar ženskih prava u Zenici:

“Kažu žena je stub porodice, šta radi femicid? Izbija taj stub. Dijete mora imati siguran dom i bezbijedno odrastanje. Pored oca nasilnika to nije moguće.”

Vladimir Vasić, sociolog:

“Ja bih u, ne ovom, nego generalnim slučajevima, negdje stao u odbranu sudova i tužilaštava, a zašto? Zato što su oni zadnji. Oni reaguju onda kad se zločin desi. Ali, u tom lancu odgovornosti postavlja se pitanje da li neko nije alarmirao sistem na vrijeme.”

Pored svega ovoga, kada se ubistvo dogodi, kazne su preblage. Osim toga, ono što u velikoj mjeri zamagljuje problem femicida, je da je više od 50% počinioca izvršilo samoubistvo. To znači da nema krivičnog gonjenja, a nema ni presude, niti poruke društvu da je to neprihvatljivo.