Predsjednik Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini Jakob Finci, poručio je kako moramo uraditi sve što je unašoj moći da Ujedinjene nacije proglase 11. juli danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, kao što su to učinile i za holokaust proglasivši 27. januar Međunarodnim danom sjećanja na žrtve holokausta. Govoreći o genocidu u Srebrenici, kazao je kako je to tragedija svih nas u BiH - i Bošnjaka, i Srba i Hrvata i ostalih.

“Jevreji žive u BiH u Sarajevu preko 450 godina, a pisani tragovi govore o jevrejskoj zajednici još davne 1565. godine. Došli su u Sarajevu u novoosvojenu teritoriju Osmanske imperije jer su protjerani iz Španije zajedno s muslimanima i svim drugim nehrišćanima. Osmansko carstvo je širom otvorilo vrata i prihvatilo Jevreje koji su u BiH ponovo počeli novi život žvijeći zajedno s mulimanim s kojima su živjeli u Španiji u zlatno doba Endeluza. Nije bilo teško prilagoditi se na zajednički život. Tada su zakoni branili gradnju crkava i sinanoga, ali uspjeli su 1581. da sagrade prvu sinagogu koja i danas postoji kao Muzej Jevreja BiH. U našoj zemlji je sasvim normalno biti Jevrej, nije bilo problema osim nekih incidenata. U vrijeme kada je Sarajevo bio grad od 60.000 stanovnika, u njemu je živjelo 12.000 Jevreja. Međutim, kako je jedan pjesnik napisao ‘Čašu meda niko ne popi da je čašom žući ne zagrči’, tako je i ovdje 1941. započeo holokaust. Nažalost, i neki naši dojučeršanji sugrađani, mislili smo prijatelji, su uzeli učešće s njemačkim okupatorima i pomogli da se iz Sarajeva likvidra 9.000 Jevreja. Bio je nemali broj onih koji su nam pomogli”, rekao je Finci u Memorijalnom centru Srebrenica u kojem se danas potpisala muslimansko-jevrejska inicijativa za mir.

Naveo je kako su njegovi roditelji tako spašeni i da je njegov otac nosio zar i dimije. Otišli su u Mostar. Pomogao mu je dugogodišnji bošnjački prijatelj glumeći muža. Otišli su u Hercegovinu koja je bila pod kontrolom Italijana. Kada se Musolini priklonio Hitleru, oni su odvedeni u logor.
“Ja sam imao sreću da sam rođen u jednom takvom logoru, kažem sreću jer se u ustaškim i njemačkim logorima malo takvih se moglo roditi. U italijanskom je moglo”, rekao je.

Očeva porodica je pobijena. Nakon rata vratili su se u Sarajevo za vrijeme Jugoslavije u kojoj je, kako kaže, bio žviot jednakih s jednakima.

“Rekao bih da su to bila vremena kada smo sretno i lagodno žvijeli, a onda je iznenada počeo rat. Koliko smo mogli pripremili smo se vidjevši šta se dešava u Hrvatskoj”, rekao je Finci, a potom govorio o načinu prikupljanja i dijeljenja humanitarne pomoći.

Kazao je kako u ovom ratu nisu bili proganjani već su bili žrtve opsade i žviota bez vode, struje, telefonskih veza i nedovoljno hrane.

“Bili smo svjedoci svega što se dešavalo ovdje u Srebrenici gdje su hiljade muškaraca stradali i što je Međunarodni sud za bivšu Juoslaviju proglasio genocidom nad Bošnjacima, 50 godina nakon holokausta, koji je obilježio 20. vijek i često spominajana i zloupotrebljavana riječ. Srebrenica je bila tragedija svih nas u našoj zemlji jer je bila tragedija Bošnjaka jer su stradali, tragedija Srba koji su učinili, tragedija Hrvata i svih nas ostalih koji smo bili nijemi posmtrači bez mogućnosti da direktno pomognemo ili intervenišemo. Žao mi je što toj tragediji svi zajedno ne ptristupamo zajedno i obilježavamo je. Svako ima svoje opravdanje i tumačenje, ali u ovom slučaju jasno je da se radi o genocidu. Mada je svijet  1945. rekao nikada više, nažalost se ponovilo. Iako je historija učiteljica života, mi nismo dobri učenici”, zaključio je Finci.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad