"Halida su voljeli i akademici i mangupi, budimo svi Halid": Sačuvao je vrijednosti jednog vremena

O Halidu Bešliću i ovim temama govorili su Nijaz Skenderagić, antifašista koji je lično poklonio štafetu Muzeju Planet Sarajevo i koji nosi sećanja na jednu ideju i mladost koja je imala drugačije vrijednosti; Zlatan Fazlić Fazla, umjetnik koji je stasavao i stvarao i u tom vremenu i Vladimir Čolaković, predstavnik mlađe generacije, koji ima poštovanje prema prošlosti, ali ne i lično iskustvo 80-ih –osim kroz predmete koje je naslijedio i priče koje je čuo.

Skenderagić: Halid je uspio da poveže ljude

Nijaz Skenderagić je bio dobar prijatelj Halida Bešlića. Za N1 je kaza kako niko, pa ni on, nije sanjao ono što se jučer desilo s Halidom iako smo svi znali da je u teškom stanju.

"To naše drugarstvo, prijateljstvo ide skoro 50 godina unazad i ono je vezano zaista za sva ona lijepa vremena i sad gledam naslov te pjesme, tog albuma 'Zajedno smo jači' - mislim da je razlika između onog i ovog vremena upravo u takvom jednom naslovu. Zato što šta god da smo radili, radili smo zajedno, radili smo da drugima bude ljepše, da drugima pomognemo, a onda bio je i takav sistem, takvo društvo koje mladim ljudima davalo neku nadu, ako si dobar učenik, ako si dobar student, ako si dobar radnik, da će to biti i prepoznato i da će ti društvo omogućiti da iskažeš te svoje vrijednosti. Jedan od takvih koji se borio, jedan skromni dječak, mladić koji je došao sa Romanije, iz sela Vrapci, u Sarajevu da radi i bio tu radnik na građevini, usput pomalo pjevao. Sjećam se njegovih početaka, u kafani ovdje kod Davida, pa gore u Pionirskoj, i tako dalje, ali zaista sve što je uspio, uspio je svojim radom, svojim trudom i ono, uspio je ono što vrijedi na ovim prostorima, da poveže ljude", rekao je Skenderagić.

Fazla: Halid je bio čovjek za sve, dobar k'o hljeb

Zlatan Fazlić Fazla kazao je kako je Halid radio svoj posao najbolje što može, ali da je važnije od toga da je bio čovjek "dobar kao hljeb".

"Jedan pošten i dobar čovjek koji je znao kako treba da se ponaša prema različitim ljudima. Znao je priče, imao je takta i znao je razumjeti različite profile ljudi. Zato su ga svi voljeli, voljeli su ga i studenti profesori, i radnici, i mangupi. On je bio tako jedan čovjek za sve. Iza njega ostaje jedna velika rupa koju neće niko moći ispuniti. To će ostati uvijek jedna praznina, kao i, ko što je ostala puna praznina i za druge, sad da nabrajam imena, ljudi koji su puno značili u ovoj državi, i u bivšoj Jugoslaviji, i pogotovo u Bosni i Sarajevu. Ja nisam puno sarađivao sa Halidom, ali napisao sam jednu pjesmu za njega i za Tifu, jedan duet, davnih dana prije "Sto posto ljubav". To su oni pjevali, i baš ovako, sad sam vidio neki kadar na Bjelašnici, sjećam se da sam snimao svoj spot gore. Tako da, vrlo je teško sad govoriti ukratko o Halidu", kazao je Fazla.

Čolaković o spajanju mlade Laure iz Španije i Halida, do koncerta u Zetri

Vladimir Čolaković je u studio N1 upravo i donio ploču koju mu je Halid potpisao. Čolaković je bio i taj koji je povezao Španjolku Lauru sa Halidom, a koja je pjevala njegove pjesme.

"Prije dvije ili tri godine dok sam još radio na N1, napravili smo priču o djevojci iz Španije, Lauri koja je nekim čudom naučila naš jezik, krenula svirati naše pjesme, Haldi joj je bio jedan od omiljenih, odsvirala je tu pjesmu i sjećam se, nakon što smo objavili tu priču na društvenim mrežama, sutradan me je zvao Nedim Halidov menadžer, kaže Halid hoće da dovedemo Lauru na koncert, veliki u martu u Zetri i tad kad smo se vidjeli, ja sam mu donio ploču i molio da se potpiše. Tada smo pričali o muzici i ta sama priča je dokaz koliko je on velikih dijela učinio, ispunio je životni san djevojci iz Španije, da prvo dođe na Balkan, da pjeva ovde na najvećoj sceni. I znam da joj je dao najvažniju pjesmu. Oni su 'Prvi poljubac' skupa pjevali, to je bio njen drugi nastup u životu. Prvi put je pjevala u svojoj osnovnoj školi i drugi put u prepunoj Zetri na Halidovom velikom koncertu", rekao je Čolaković.

Nostalgija za osamdesetim

Pitali smo goste ša kod njih izaziva nostalgiju za osamdesetim - da li su to predmeti, ljudi, duh vremena ili nešto drugo.

"Jutros dok sam išao ovdje, razmišljam i prisjećam se i nekih slika. Nismo samo mi bili sretni, bili su sretni naši roditelji, naši nastavnici, u izviđačima sve moje drugarice i drugovi, to je bila jedna od najljepših organizacija koja je okupljala mlade, gdje god smo se kretali, ljudi su nekako bili nasmijani, veseli, bili su drugačiji, bili su srdačni i meni je žao za tim odnosom među ljudima. Komšiluk je bio svetinja, komšija je znao biti često veći autoritet i od oca, ako te vidi da si nešto tamo radiš u nekom zlu, ako ti zaprijeti onda ga moliš da ne kaže roditeljima i tako dalje. Danas, nažalost, ne znaš na spratu ko je do tebe, a kmaoli u susjednom haustoru. Sve se nekako poremetilo. Ja razumijem, došlo je do nekih lomova i sistema i svega, ali kad bi šta želio i kad bi šta mogao, ja bih onda te neke fine vrijednosti, ljudskosti, čojstva, poštenja, nekog rada, reda, da se vrati, a ja mislim da je to moguće", rekao je Skendragić u Novom danu.

"Imali smo milion prilika da ostvarimo svoj san, danas toga nema"

Fazla je kazao kako je tadašnje društvo bilo društvo šansi.

"Ja sam od šeste godine bio izviđač, ja sam bio u desetoj godini načelnik čete, mi smo išli svaki vikend na neku planinu pješke, mislim, sa šestim godinama, osam i tako dalje. Oni su bili svi uglavnom iz starije raje. Ja se sjećam kad smo išli na logorovanje, pa me ovako ono malo stariji stavljaju da spavam. Sjećam se te slike, u šatoru oni ostavljaju uz logorsku vatru, uvijek sam nekako bio najlošiji. Ali sad hoću da ovo spomenem, šta je problem, šta je razlika između tog vremena i ovog vremena. Svako vrijeme ima svoje, međutim, ova mlada raja su idući, naravno, talentovani, možda i talentovaniji od nas, ima veći broj talentovane djece, ja sarađujem s mladim ljudima, kroz muziku i svašta nešto, i vidim koliko su talentovani. I vidim koliko su željni, koliko imaju energije da nešto naprave. Međutim, društvo, nema elemente. Oni imaju snove, kao što svaki mladi čovjek ima snove. Ja sam sanjao da budem košarkaš. I bilo je najnormalnije, ja uzmem tene i odem u Bosnu, ili odem na trening Želje, kažem' ja bih igrao košarku', kaže, 'idemo, da vidimo kako ti ide'. Ako kaže super, ostane i rade. Onda možda da sviram gitaru, ima tamo u nekom kulturno-umjetničkom društvu, ima učitelj gitare, kaže, 'hajde vidimo kako ti to sviraš, imaš li instrument, nemaš, imamo mi, pa dođi sljedeći put'. Dakle, ti si imao milion prilika da neki svoj san probaš da li je to za tebe ili za njih, a i to je bil", rekao je Fazla.

Kako mladi vide osamdesete

Kako jedan mlad čovjek razmišlja o tim 80-im, pitali smo Čolakovića.

"Pa s jedne strane nije probavljiva zato što nama iz ove perspektive ne zvuči uopšte realno da je to moglo biti prije tako malo godina zapravo, sa historijske distance, ali opet ne mogu da ne verujem svojim roditeljima, ne mogu da ne verujem arhivama koje sam ja gledao. Tu se jednostavno vidi na licima ljudi, u onome što govore, jednostavno u tim postignućima koje smo imali tu kulminaciju, u košarci, u muzici, u svemu. Nekako čini mi se da je bila upravo splet okolnosti društvenih i da je tada, kako se to sad u modernom žargonu kaže, cool i in biti tu za drugog, da se raduješ s nekim drugim, da je taj kolektivni odnos bio jako bitan. Danas, nažalost, čini se da su društveni odnosi takvi da samo grabi što više za sebe, pa eto, nekad ako treba nekom podmetnuti nogu, nije problem. Sad sve to opravdava nekako je taj, što kaže Fazla, ludi kapitalizam, grabi, grabi, grabi. Ali ostalo je to nešto, mislim, po najviše u Bosni našoj, u cijeloj regiji, i pored svih tih najstrašnijih dešavanja mi smo to sačuvali, da se prenijelo od generacije na generaciju, i borimo se mi protiv kapitalizma, na sitnom primjeru. Postoji ta prenesena nostalgija, za tim vremenom u kojem nisam živio, ali postoji prenesena upravo zbog toga da ako nešto radim vrijedno i uspijem dobar u tome, postoji velika vjerovatnoća da ću u tome postići nešto, živjeti pristojno i biti solidno priznat. A danas, koliko god da ste dobri, koliko god da se trudite, ne postoji nikakva garancija da ćete ništa imati od toga, naprotiv, ako niste u talu ili u krugu, najvjerovatnije nećete", rekao je Čolaković za N1.

"Učenje pozitivnim vrijednostima i naglasak na 'mi', a ne 'ja'"

Skenderagić se prisjetio svojih školskih dana i odgoja, posebno od učitelja.

"sjećam se u osnovnoj školi, nekad u trećem razredu, zovnula me moja učiteljica koja je bila zakon i autoritet, to je učitelj, učiteljica i nastavnica, inače, nažalost, danas to nije tako. Kaže, 'slušaj, u naš razred dolazi od ponedeljka taj i taj učenik, on dolazi sa sela, ti si zadužen za njega, da mu pokažeš kako se prelazi ulica, da se ne baca žvaka na ulicu, da ga ne smije niko zadirkivati, a ne daj Bože istuči i tako dalje, ja ću pratiti kako napreduje tvoj rad sa njim'. Za mene je to bilo kao da mi je dao najvažniji zadatak u tom trenutku. Nažalost, neki dan sam tek saznao, rat nas je sve rasturio, da je i on prije godinu - dvije umro, samo smo se jednom sreli na početku rata, kad je došao, ne znam nija kojim povodom, onda me pita, treba li ti šta, u naselju u kojem sam ja stanovao i onda ga više nikad nisam vidio. Ali meni je taj zadatak moje učiteljice ostao u sjećanju i niko nije smio da ga dira, da se zeza, da se izruga na njegov račun. Ta solidarnost, ta ljudskost, to poštenje, to učenje nekim pozitivnim vrijednostima, za mene je to najsvetije bilo. I drugo, kad danas gledam razliku između onog i ovog vremena, jedan moj drug kaže, to su ti četiri slova i dvije zamjenice, ja i mi. Danas je to sve ja, pa ja, taj populizam je uzeo toliko maha, kao ko od nas to vidimo globalno, da je to jedno ludilo.

Prolaznost života i poruke koje ljudi poput Halida ostavljaju za sobom

Govoreći o prolaznosti života, ali traga koje ostavljaju ljudi popu Halida Bešlića, Fazla je rekao kako je to "neuništivo".

"Kada dođu najteža vremena, kada ljudi moraju da istrče iz kuće i ne mogu ništa da ponesu i bježe pred nesrećama, kada negdje se skrase i sjednu, jedino što imaju u glavi napamet, znaju nekih 50-100 pjesama, sjednu s rajom i zapjevaju. Tako da, Halidove pjesme će sigurno ostati duboko urezane u našoj memoriji i vrlo često ćemo ih sigurno i pjevati", rekao je Fazla.

Skenderagić je sublimirao život s Halidom.

"Zaista bezbroj puta smo i sjedili i putovali po cijeloj planeti i radnim akcijama, nekad i omladinskim feštama i štafetama i velikim koncertima. I često u društvu, evo to vidim i drago mi je da to citiraju mnogi ovih dana, znao je reći o, Halide, ti si kraj, car, veliki pjevač, ovo ono. Kaže on, ma meni bi najvažnije bilo da me ljudi upamte da sam dobar čovjek, više nego to da sam dobar pjevač. Moja poruka svima je budimo dobri ljudi, budimo dobri ljudi, pomažimo jedni drugima i gradimo neke bolje odnose", poručio je Skenderagić.

"Budimo svi Halid"

Čolaković je na kraju poručio: "Ja sam upravo htio ovo jer sam još baš gledao isječak Halida kako to govori i toliko me nekako inspirisao da čovjek koji je toliko u muzici, u radio i kako kaže Fazla, pjevaće se njegove pjesme, ono još barem sto godina sigurno, ali da ga slušate i stvarno vidite iskreno da mu je to drago, ali najmanje nije bitno u poređenju sa ovim kakvog će ga čovjeka pamtiti i svaki dan se trudio biti dobar čovjek. Ne radi kalkulacije da to neko vidi pa da se priča naprotiv, veliku većinu toga nikad niko nije saznao i upravo to da budemo svi Halid svaki dan, da se trudimo da budemo ljudi, a onda sve drugo nekako mislim da dođe."

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad