Kome nije u interesu procesuiranje ratnih zločina? Čiji zločini su više procesuirani, kome se više sudilo, a kome presudilo? Nakon svih priča, da li su preživjele žrtve zaista u fokusu i njihova borba za pravdu ili su priče ratnih zločina u prvom planu tek kada postanu dijelom političkog poligona? Ovo su samo neka od pitanja koje postavljaju preživjeli bez obzira u kojem dijelu BiH trenutno živjeli, a iz kojeg su protjerani.

Odrastati bez jednog ili oba roditelja, nemalo je takvih priča u cijeloj BiH. Takvu sudbinu dijele Merima i Abdulaziz Drkić. Zajedno sa još dvojicom braće i majkom. Otac Omer Drkić bio je lokalni imam u mjestu Han Ploča. I jedan je od 78 ubijenih civila sa područja četiri sela kiseljačke općine. Do sada je na 15 godina uz priznanje krivice za ubistvo 15 civila i sporazum sa Tužilaštvom osuđen komadant specijalne jedinice HVO-a Miroslav Anić Firga.

“Konkretni koraci Tužilaštva BiH na tome planu su izostali. Mi kao porodice poginulih i nestalih još uvijek iščekujemo informacije. Još uvijek iščekujemo pravdu za ovaj slučaj”, kaže Abdulaziz Drkić.

“Tužilaštvo jako malo radi na rasvjetljavanju ovog slučaja, s obzirom da se do sada nije uradilo ništa bez obzira na pokrenute tužbe. Također mislim da je problem i što je sve sada prešlo na vlasti Kantona. I zbog toga je malo teže i raditi na rasvjetljavanju samog slučaja”, dodaje njegova sestra Merima.

Pred porodičnom kućom Abdulaziz je napravio prve korake u društvu svog oca. Kojeg Merima nikada nije upoznala. Danas su njegovo četvero djece odrasli ljudi. Sa zasnovanim porodicama, fakultetski obrazovani. Braća Munir i Abdulaziz sa zvanjem doktora nauka.

“Otac mi je onako uvijek bio kao neki ideal kakva ja trebam biti u životu. Onako trudila sam se i trudim se da budem onakva kakvom bi se on ponosio”, priča Merima.

“Smatram da je vrlo važno zbog države u kojoj živimo, zbog našeg društva. Zbog našeg naroda da se borimo za ovosvjetsku pravdu jer zapadamo u jednu veliku zamku. To je da zločinci danas mogu pročitati da se zločin isplati”, ističe Abdulaziz.

Nezadovoljstvo procesuiranjem ratnih zločina na svim stranama. U mostarskoj Hvidri insistiraju na pronalasku i procesuiranju odgovornih za zločine nad hrvatskim civilima u Grabovici, Mostaru, Bugojnu, Vitezu i drugim mjestima

“Nije BiH samo Sarajevo. BiH je i Mostar i Široki i Grude i Banjaluka i Trebinje. To je BiH”, poručuje Darko Drmać, predsjednik Hvidre.

Podrinje, Posavina, Mrkonjić, Bukvik, Bravnice, Bradina tek je dio mjesta za koje u Udruženju žena žrtava rata Republike Srpske traže procesuiranje odgovornih

“Ono na čemu insistira Udruženje i uopšte još žive članice to je neprocesuiranje… Uopšte ne podizanje optužnica za brojna stratišta žena i djece srpske nacionalnosti”, kaže Božica Živković Rajilić, Udruženje žena žrtava rata RS.

Optužnice za ratne zločine podignute su za 45 osoba u prošloj godini što u Tužilaštvu BiH pravdaju pandemijom COVID-a 19. U Sudu BiH u protekloj i provoj polovini ove godine izrečeno je po 10 prvostepenih i drugostepenih presuda.

“U pravosnažno okončanim predmetima ratnih zločina pred Sudom Bosne i Hercegovine je izrečeno 3.236 godina i 3 mjeseca zatvora. U nepravosnažno okončanim predmetima ratnih zločina pred Sudom Bosne i Hercegovine je izrečeno 119 godina zatvora”.

Haški tribunal je uslovio političke interese u regionu. Inače ne bi bilo procesuiranja ratnih zločina uopće. naglašava za N1 urednik Balkanske istraživačke mreže BH Denis Đidić.

“Mi ne bismo imali procesuiranje ratnih zločina. I ne bismo imali Sud BiH I Tužilaštvo koje radi predmete ratnih zločina apsolutno da nije bilo Haškog tribunala”, tvrdi Đidić.

A daleko od političkih interesa, interes žrtava da se pred lice pravde izvedu odgovorni.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad