Jutro kada je vrijeme stalo u bivšoj Jugoslaviji: Haos, suze i čisti očaj – o ovoj katastrofi se i danas priča

Jutro užasa

Tačno u 5:17 sati, dok je većina stanovnika još spavala, potres jačine 6,1 stepeni Rihterove skale u nekoliko je kratkih, ali stravičnih trenutaka uništio veći dio grada. Ova katastrofa postala je jedna od najgorih prirodnih nesreća u zajedničkoj državi, ostavljajući iza sebe scene haosa, suza i čistog očaja o kojima se i danas priča.

Grad sravnjen dok su ljudi spavali

Stambene zgrade, škole i bolnice počele su se urušavati kao kule od karata. Samo tri minuta kasnije, u 5:20 ujutro, uslijedio je još jači naknadni potres, a grad se nastavio tresti skoro pola sata. Bilans je bio zastrašujući: u roku od nekoliko trenutaka poginulo je 1.070 ljudi, više od 2.900 je povrijeđeno, a gotovo 200.000 stanovnika ostalo je bez krova nad glavom. Skoplje, u kojem je tada živjelo oko 270.000 ljudi, bilo je gotovo potpuno uništeno. Telefonska i električna mreža bile su van funkcije, pa je vijest o tragediji sa zakašnjenjem stigla u svijet.

Sat koji je stao

Najpotresniji podsjetnik na tu tragediju i danas stoji u centru grada. Stara željeznička stanica u Skoplju, danas dom Gradskog muzeja, i dalje na svom pročelju nosi veliki sat čije su kazaljke zauvijek stale na 5:17 ujutro. Taj prizor postao je vječni spomenik trenutku kada je vrijeme za Skoplje stalo. Muzej danas sadrži stalnu izložbu o razornom zemljotresu, sa filmskim snimcima i dirljivim fotografijama koje svjedoče o razmjerama uništenja, ali i o nadljudskim naporima spasilaca, među kojima je bio i tim stručnjaka Instituta za sudsku medicinu iz Ljubljane koji je pomagao u identifikaciji tijela.

Od Tita do japanskog futurizma

Zbog razmjera katastrofe, Skoplje je postalo centar svjetske solidarnosti. U pomoć su priskočile vojska i humanitarne organizacije iz više od osamdeset zemalja, a grad su posjetili Josip Broz Tito i Nikita Hruščov. U oktobru iste godine, Generalna skupština UN-a usvojila je rezoluciju o pomoći u obnovi grada. Skoplje je ponovo rođeno iz pepela, ali sa novim licem. Obnovljeno je prema modernističkim principima iz 1960-ih, a vodeću ulogu odigrao je slavni japanski arhitekta Kenzō Tange. Njegova vizija stvorila je široke avenije i betonske strukture koje danas definišu vizuru grada.

Lekcija za budućnost

Danas, više od pola vijeka kasnije, sjećanje na 1963. godinu ne blijedi. Osim memorijalnih centara, najvažnije naslijeđe ove tragedije je promjena svijesti. Na nivou cijele Jugoslavije, zemljotres je direktno uticao na drastično poboljšanje građevinskih standarda i propisa, kako se ovakva tragedija više nikada ne bi ponovila.