Iako je tzv. Inzkov zakon uglavnom tumačen kao nagovještaj budućih kažnjavanja negiranja, umanjivanja ili opravdavanja zločina genocida, koji je počinjen u Srebrenici 1995. godine nad tamošnjim nesrpskim stanovništvom, važno je oslikati i druge aspekte ovih dugo očekivanih izmjena Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.

Budući da se novim sadržajem Krivičnog zakona, koji uskoro stupa na snagu, kažnjavaju negiranja ratnih zločina, između ostaloga, utvrđenih pravomoćnim presudama i suda u Bosni i Hercegovini, to znači da je posve neutemeljena, politički motivirana i maliciozna optužba da se nova zakonska rješenja obrušavaju na leđa “srpskog naroda”.

Kraj negiranju genocida u BiH

Negiranje genocida, ali i drugih ratnih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini tijekom proteklog rata bit će konačno kažnjivo jer je to obuhvaćeno, također, ovim izmjenama Krivičnog zakona s obzirom na činjenicu da je riječ o presudama Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, pred koji je, treba podsjetiti, i susjedna Srbija izručila neke od presuđenih za ratne zločine, poput Ratka Mladića ili Radovana Karadžića. Njihovo će slavljenje u javnom prostoru, kako se predviđa ukoliko doista pravosudni sistem bude funkcionirao u svjetlu pravne države, završavati slavljenjem iza rešetaka.

Međutim, neće samo negatori genocida u Srebrenici, obožavatelji i obožavateljke lika i djela Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Momčila Krajičnika, Biljane Plavšić i drugih biti kažnjeni kada tzv. Inzkov zakon stupi na snagu objavom u Službenim novinama. Naime, kazne će i pravne posljedice, slijedom čitanja izmjena Krivičnog zakona, snositi i svi oni koji budu negirali zločine koje su počinili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO), ali i Armije Republike Bosne i Hercegovine (Armije RBIH), a koji su za takva djela presuđeni.

UZP presuđen u Hagu, nema više slavlja

Sudski utvrđena činjenica u Hagu o UZP-u i ratnim zločinima za koje su na više od 100 godina presuđeni zvaničnici nekadašnje Herceg Bosne, neće smjeti biti negirana ni umanjivana, kao što se očekuje da politički zvaničnici neće smjeti nekažnjeno više izražavati hvalospjeve ni organizirati prosvlave osobama kojima se sudilo i presudilo za ratne zločine, kao što je to svojevremeno bio slučaj sa Darijem Kordićem. Njega su u povratku iz zatvora dočekali najviši zvaničnici Hrvatske demorkatske zajednice (HDZ BIH) Dragan Čović i Borjana Krišto, prilikom čega su se mogle čuti izjave o Kordićevom herojstvu i časnom ratnom putu. Podsjećamo da je Kordić zbog pokolja bošnjačkih civila u Ahmićima, etničkog čiščenja u Lašvanskoj dolini i napada na Busovaču, osuđen na 25 godina zatvora.

Presuđeni zločini pripadnika Armije RBiH

Ni ratni zločini Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji su kao takvi pred sudom u Bosni i Hercegovini okarakterisani presudama, neće smjeti biti negirani ni umanjivani. Brojni pripadnici Armije RBIH presuđeni su pravosnažno pred sudovima širom BiH, također, zbog počinjenja ratnih zločina, a za neke od generala poput Sakiba Mahmuljina ili Atifa Dudakovića još se čeka razvoj sudskog procesa i izricanje konačnih presuda.

Traje i suđenje Draganu Vikiću, ratnom komandantu Specijalne jedinice MUP-a RBiH, nastavljeno je u petak 11. juna u Sudu BiH. U predmetu “Veliki park“, osim Vikića osumnjičeni su i nekadašnji ministar unutrašnjih poslova RBiH Jusuf Pušina, kao i pripadnici jedinice rezervnog sastava Specijalne jedinice – Nermin Uzunović i Mladen Čovčić. No, kad je o pravosnažnim presudama riječ – primjerice, samo prošle godine Sud Bosne i Hercegovine donio je presudu kojom su šestorica bivših pripadnika Armije RBIH, za zločine nad civilima na području općine Hadžići osuđeni na ukupno 42 godina zatvora, među kojima je bivši komandant 9. brdske brigade Nezir Kazić.

Ove je pak godine, podsjetimo, Sud BiH donio i konačnu presudu kojom je Enver Buza, v.d. komandanta Samostalnog bataljona Prozor Armije RBiH, osuđen za zločin u Uzdolu. Pripadnici njegove jedinice su na okrutan i svirep način u Uzdolu izvršili zločin nad 27 civila, među kojima su bili žene, djeca i starija lica.

Put do pomirenja, negiranje genocida nije sloboda govora

Iako zvaničnici u bh. entitetu Republika Srpska iznose negodovanje zbog odluke OHR-ovog predstavnika u Bosni i Hercegovini Valentina Inzka, sam odlazeći diplomata iznosi stav da pomirenja ne može biti bez priznanja zločina i bez odgovornosti. Prema njegovim riječima, govor mržnje, veličanje ratnih zločinaca i revizionizam odnosno otvoreno negiranje genocida i ratnih zločina onemogućavaju društvima da se suoče sa svojom kolektivnom prošlošću, i predstavljaju ponovljeno ponižavanje žrtava i njihovih najmilijih, a pritom također produžuju nepravdu i ugrožavaju mirne društvene odnose. Naveo je da ova dopuna ima za cilj riješiti činjenicu da pravni okvir BiH ne nudi odgovarajući odgovor na takve oblike govora mržnje.

“Konkretno govoreći, tim okvirom ne obrađuje se govor mržnje koji se manifestira kroz negiranje zločina genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, pa čak i onih zločina koji su presuđeni od strane domaćih i međunarodnih sudova. Stoga je nužno da se takva djela – koja štete ne samo pojedincima već i društvu u cjelini – sankcioniraju i suzbijaju dok krivično pravo u tu svrhu nudi svoje instrumente”, napisao je u pratećem pismu uz odluku o dopuni Krivičnog zakona BiH, Valentin Inzko.

Generalno, kada se raspravlja o zakonima koji zabranjuju negiranje genocida i zločina protiv čovječnosti, često se čuje argument da ti zakoni ograničavaju slobodu izražavanja, što je garantirano Poveljom EU o temeljnim pravima, stoji u ZFD publikaciji iz 2019. godine koja temeljito obrađuje temu zakonske regulacije o kažnjavanju negiranja genocida.

Kao što je navedeno u Povelji Evropske unije, “ograničenje slobode izražavanja onih koji negiraju može biti prihvatljivo kako bi se zaštitila osnovna prava drugih. (…) apsolutna sloboda govora ne postoji u pozitivnom pravu BiH niti u bilo kojoj progresivno-liberalnoj državi, jer bi apsolutizmom govora mogla ugroziti druge” (str. 14, Nazivanje ratih zločina pravim imenom).

Ondje se navodi i sljedeće: “Autoritativan odgovor o ograničavanju slobode govora zabranama poricanja genocida dao je Evropski sud za ljudska prava u svojoj presudi od 24. juna 2003. godine protiv poricatelja iz Francuske – Rogera Garaudyja – ističući da postoje ograničenja slobode izražavanja te da opravdavanje pronacističke politike ne može uživati zaštitu člana 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima.”