Lejla i nakon godinu dana proživljava istu bol: Posljednji put sam svog Ernada vidjela na stepenicama, za pet minuta izgubili smo sve u životu

Kroz suze govori da svoju snagu pronalazi u troje djece.

"Borimo se i gledamo da preživimo ove dane. Vjerujte, jer je jako teško. Moj muž je bio za nas sve na svijetu. Kad nemate desnu ruku, morate da se naučite na lijevu i sve da radite. Ali život ide dalje, moramo se boriti", kazala je na početku.

Kada zatvori oči prvo što vidi, kaže, je džamija u Donjoj Jablanici. Te slike ostat će joj, ističe, urezane do kraja života.

"To je bila borba za život. Ali opet kažem, da moj muž tada nije bio hrabar čovjek i snalažljiv, ne bi danas bili živi. Vjerujte, jer je to bilo strahota. Ne znate ni šta vas je snašlo. Uopšte ne znate je li sanjate, je li java, je li san. Uopšte ne vidite ispred sebe šta vam je. To je jako bilo teško. I onda ti sati na džamiji... Stojeći 5 sati na džamiji, gledajući kako ćete se spasti, kako ćete naći izlaz. Ali eto, mi smo se spasili, a oni nisu", rekla je majka Lejla s teškim uzdahom.

Muž Ernad ih izveo jedno po jedno: "Zadnji put sam ga vidjela na stepenicama"

Sve se desilo u pola sata, prisjeća se. Već su bili legli. Ubrzo je počela buka i čudni zvukovi. Kada su otvorili vrata, na ulazu kuće je bilo kamenje, blato, automobili su plivali zajedno s blavanima. Muž ih je prenosio jedno po jedno do efendijine kuće. Bilo je, prisjeća se, živo blato s puno materijala.

"Lome se stakla na kući, voda ulazi sa svih strana, velike kamenčine pucaju u kuću. Tu smo stali, i rahmet mu duši prevodio nas jedno po jedno, na leđima gore do efendijine kuće. I tad smo mi gore ušli, zadnji put sam ga vidjela na stepenicama, tada je stajao. I samo što smo ušli u efendijev hodnik, znači, to je bio haos. Nešto je puklo, ušla je voda, znači odmah do pasa. Blato, voda, kamenice, materijal. I tu smo malo pričakali, mi smo samo naše telefone iznijeli iz kuće, jer smo se sjetili, već je nestalo struje. Tu smo bili i moralo se nešto rješavati, jer da smo tu ostali ne bi nam bilo spasa. Kod efendije ima gore potkrovlje i drvene stepenice. Prešli smo gore u potkrovlje. Tu smo možda bili jedan sat, ali sve više i više voda nadolazila. Znači, naša se kuća nije vidjela. A ja, pošto sam znala kako je moj muž, snalažljiv i hrabar, u tom momentu, čekajući gore na potkrovlju, mislila sam da je on prešao nekako prugu i da je otišao po pomoć", kazala je.

"Lelo, gdje je Ernad? - Nema ga..."

Nakon sat vremena, voda je počela da nadolazi brzo. Odlučili su iskakati kroz mali prozor na krov. Djed Muhamed vidio je kod komšija kompresor kojim su se prebacivali do krova džamije - jedno po jedno.

"Ti momenti, znači... Kad vidite svoje dijete, pustite ga samo da ide to. Ne može se, ne znam, jako teško. I mi smo tu na kupoli bili 4-5 sati. Do džamije je bila kuća od naše komšije mumina. Ja i Amra smo uzeli kompresor i mi smo stavili malog Darisa na kompresor. I mi plivali do komšije. Tako smo se pokušali prebaciti. Ja sam njih predala muminu i ja sam se vratila po svoju djevojčicu. Reko da pokušavam i nju prebaciti gore. S tim kad sam se vraćala... sad ne znam stvarno, je li bio stub od struje ili je bio neki veliki balvan. Popriječio mi put. Ja sam tu ostala, više se nisam mogla vratiti tamo na ovu stranu. Tako da sam ostala tu dok nisu došli spasioci. Ujutro oko 7.30, najdalje je bilo. S tim da sam prolazeći kroz taj materijal, plivajući tuda zadobila teške ozljede noge. Poslije toga sam bila 25 dana u bolnici. Dobila sam jaku infekciju, bila mi je noga u pitanju. Ali hvala Bogu, dobro je završilo. Teško, teško se sjećati momenata. Ujutro kad su spasioci došli, ja znam gospodina Sapka. On je bio veliki prijatelj s mojim mužem. Išli su zajedno na te neke terene. U jednom momentu je pitao, Lelo gdje je Ernad? Ja sam samo rekla, nema ga. I vjerujte, tada ne znam ništa. Izašla sam na glavnu cestu. Glavnu cestu, bosa, u gaćama, potkošulji. Vjerujte, ne znam šta se tada desilo. Ni koji su me ljudi prebacili. Jednostavno, tada mi se briše sjećanje", prisjetila se plačući.

"Mama, je li ovo sudnji dan?"

Ni danas nije procesuirala šta se zapravo dogodilo. Kroz suze kaže: "Za pet minuta izgubite sve u životu što ste gradili cijelim svojim bićem."

U Donjoj Jablanici živi od 18. godine kada se udala, ukupno 26 godina. Sve je komšije poznavala.

"I sad kad odem dole, pa ja, ne znam, moje tijelo i sad ne može da razumije. Jednostavno dobijem napad panike, počnem se tresti. Još pogotovo kad vidim onda onu džamiju, kad vidim na njoj onaj kompresor. Ma ne bude mi dobro, vjerujte. I kad se sjećam, i dan danas se sjećam do sitnih detalja, ali to bi trajalo dok bi ja to ispričala. Moja djevojčica je pet puta pitala mene 'mama je li ovo sudnji dan, mama je li ovo sudnji dan. Mama, molim te, nađi rješenje'... Teško, teško. I kad pogledate sad u Donjoj Jablanici, ništa se nije uradilo. I sad stoji nakon kako je bilo, teško vam bude, teško", kazala je.

"Radimo sve kako je on rekao, vjerujem da nas gleda"

Snagu joj, pored djece, daju rodbina, komšije koje su preživjele, ali i prijatelji. Njena najstarija kćerka se udaje. Sa svojom djecom redovno priča i, kaže, otac im nedostaje.

"Nastavljamo dalje. Sve se radi kako je on rekao. Vjerujem da nas on gleda. Biće nam jako teško jer će njegova stolica biti prazna", kazala je Lejla plačući.

Zasađeno drvo masline u spomen na Ernada

Danas su se Ernada sjetile i radne kolege iz JP Komunalno Mostar koji su mu posvetile emotivnu objavu, ali i zasadile stablo masline u njegovu spomen.

"Danas obilježavamo prvu godišnjicu tragične smrti našeg dragog kolege Ernada Begovića, koji je izgubio život u noći s 3. na 4.10.2024. godine. Ernad je bio dio našeg kolektiva od 2010. godine i svojim je radom, znanjem i požrtvovnošću ostavio dubok trag u našem poduzeću. Njegova energija, vedrina i nesebična pomoć uvijek će ostati u našim sjećanjima. U znak zahvalnosti i trajnog spomena, kolege iz JP Komunalno d.o.o. Mostar zasadili su stablo masline – simbol života, trajnosti i mira. Ta maslina ostat će podsjetnik na čovjeka koji je svojim zalaganjem i dobrotom obilježio našu radnu sredinu. Nedostaje nam njegova predanost, toplina i profesionalnost, ali će uspomena na njega zauvijek biti dio nas. S poštovanjem i zahvalnošću, uvijek ćemo se rado sjećati Ernada", naveli su.

Emotivni razgovor pogledajte u videu:

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad